Dostupni linkovi

Alarmantno visoka stopa samoubistava u Kazahstanu raste usred pandemije


Stopa samoubistava porasla je u Kazahstanu usred prisilnih društvenih izolacija i neizvjesnosti u pogledu budućnosti. (ilustrativna fotografija)

Akmaral pokušava da održi pozitivan stav i ne dozvoli da je "problemi" sputavaju ili tjeraju u očajanje. Međutim, fokusiranje na pozitivne stvari nije uvijek bilo lako za 19-godišnju studenticu iz Južne provincije Kazahstan.

Prije dvije godine, Akmaral je pokušala samoubistvo nakon žestoke svađe s roditeljima, koji joj nisu dozvolili da izlazi s dječakom iz razreda, piše redakcija Radija Slobodna Evropa na engleskom jeziku.


Akmaral se osjećala "poniženo" kada ih je njena mlađa sestra čula kako se svađaju.

"Vjerovala sam da niko ne želi da me razumije, pa sam pokušala da okončam svoj život predoziranjem nekim tabletama", kaže Akmaral. Roditelji su to otkrili na vrijeme i hitno je prevezli u bolnicu.

"Počela sam cijeniti život tek kada sam shvatila da sam blizu smrti", prisjeća se Akmaral. "Nisam željela da umrem."

Otkako je pokušala da okonča svoj život, Akmaral kaže da je, uz podršku svoje porodice i višemjesečno savjetovanje, naučila "da bude strpljiva" i prihvati probleme kao privremene i neizbježne elemente života.

Kazahstan, centralnoazijska nacija bogata naftom sa skoro 19 miliona stanovnika, jedna je od 20 zemalja na svijetu s najvećom stopom samoubistava - oko 17,6 na 100.000 stanovnika.

Značajan dio tih pokušaja čine adolescenti i ljudi u 20-im godinama života.

Stope su mnogo niže među susjednim zemljama: Kirgistanu (7,4), Tadžikistanu (4,3), Turkmenistanu (5,7) i Uzbekistanu (8).

Stopa samoubistava bila je visoka u Kazahstanu čak i prije pandemije korona virusa. Međutim, zvanična statistika pokazuje da su se slučajevi povećali posljednjih mjeseci, kako među odraslima tako i među mladima.

U prvom kvartalu ove godine 1.625 ljudi pokušalo je samoubistvo u Kazahstanu. Više od 1.000 njih je umrlo.

Policija je saopštila da je zabilježila 248 pokušaja samoubistva mladih ljudi, od kojih je 84 bilo fatalno. To daleko nadmašuje 2020. godinu, kada je policija prijavila oko 300 takvih pokušaja tokom cijele godine – od kojih je 144 završilo smrću.

Stručnjaci kažu da su mjere izolacije u vrijeme pandemije i neizvjesnosti u pogledu budućnosti nepovoljno uticali na mentalno zdravlje ljudi, potencijalno doprinoseći povećanju pokušaja samoubistava. Međutim, oni ističu da je samoubistvo složeno pitanje s ogromnim nizom osnovnih faktora.

Podrška, razumijevanje

Ana Kudijarova, direktorica Psihoanalitičkog društva Kazahstana, kaže da su osjećanja usamljenosti, beznađa, beskorisnosti i socijalne isključenosti neki od faktora koji mogu doprinijeti suicidalnim mislima.

"Takva osjećanja mogu da izazovu depresiju", kaže Kudijarova. "Osoba pogođena samoubilačkim ponašanjem misli da je bolje umrijeti nego se mučiti takvim mislima. Za njih samoubistvo djeluje kao jedini izlaz iz onoga što oni smatraju nerješivim problemom."

Stručnjaci upozoravaju da bi roditelji i nastavnici trebali da obraćaju pažnju na sve iznenadne promjene u ponašanju kod djece. (ilustrativna fotografija)
Stručnjaci upozoravaju da bi roditelji i nastavnici trebali da obraćaju pažnju na sve iznenadne promjene u ponašanju kod djece. (ilustrativna fotografija)

Potrebna im je podrška porodice ili drugih bliskih ljudi, koji moraju da pristupe situaciji s razumijevanjem i strpljenjem, upozorava ona.

"Djeca pogođena suicidnim mislima vjeruju da je njihov problem nedokučiv dok su i sami mali i bespomoćni, tako da odrasli treba da budu strpljivi s djecom", kaže kazahstanska psihologinja Svetlana Bogatijereva.

"Ni pod kojim okolnostima njihov problem ne bi trebalo ignorisati. Razgovarajte s njima, pomozite im da sve izlože i ubijedite ih da će problem biti riješen", kaže ona.

Akmaral zna isto toliko iz sopstvenog iskustva. Kada se u bolnici oporavljala od pokušaja samoubistva, osjetila je olakšanje što je roditelji nisu kritikovali.

Umjesto toga, pokušali su da objasne tinejdžerki da "život nije bez problema" i da ona "treba da bude strpljiva".

"Neki ljudi misle da je lakše umrijeti nego pokušati riješiti problem. Sada znam, to je pogrešno", kaže Akmaral.

'Mislila sam da je moja krivica'

Dvadeset i tri godine stara Tolkin kaže da je pokušala da okonča sopstveni život u kasnim tinejdžerskim godinama jer se osjećala nesposobnom da se izbori s onim za što sada zna da je neosnovan osjećaj krivice.

Tolkin je imala 12 godina kada je njena najbolja prijateljica izvršila samoubistvo, a izgleda da niko nije znao razlog. Tolkin je posljednja osoba koja je vidjela svoju prijateljicu živu.

Tolkin je provela godine ubijeđena da se tragedija nikada ne bi dogodila da je duže ostala sa drugaricom. Osjećala se krivom.

Od uspješne učenice, u školi se pretvorila "u introverta" s lošijim uspjehom.
Tolkin ističe da nikada ni sa kim nije pričala o svojim strepnjema.

Kaže da su joj u narednim godinama "drugi problemi, kao što je neuzvraćena ljubav iz djetinjstva" i nezadovoljstvo sopstvenim izgledom, bili dodatak na njenu anksioznost.

Odlučila je da život "nije vrijedan življenja" i pokušala je da presiječe vene.

Ali, zažalila je čim je ugledala krv.

Tolkin je preživjela i od tada je dobila stručnu pomoć i podršku od svoje škole i porodice.

"Objasnili su mi da ja nisam kriva što je moja prijateljica okončala svoj život", kaže Tolkin. Ona želi da odrasli imaju više razumijevanja za djecu.

"Odrasli ni ne pokušavaju da shvate šta se dešava u glavi djeteta, s kakvim se problemima i mislima suočava", kaže Tolkin. "Odrasli to i ne smatraju problemom."

Stručnjaci upozoravaju da bi roditelji i nastavnici trebali da obraćaju pažnju na sve iznenadne promjene u ponašanju kod djece.

Osjećaj odgovornosti

Žamal, 30-godišnja majka troje djece iz grada Aktobe na zapadu zemlje, kaže da je u proteklih pet godina mnogo puta razmišljala da okonča svoj život.

Ona kaže da su je bračni problemi i siromaštvo doveli do depresije. Kada je očekivala treće dijete, saznala je da njen suprug ima još dvije žene - praksa koja je zabranjena, ali i dalje iznenađujuće uobičajena u Kazahstanu.

Kada se suočila s tim, njen muž je rekao Žamal da prihvati situaciju ili da se razvede. Ostavila ga je i preselila se u iznajmljenu nekretninu, gdje od muža ne dobija podršku za djecu.

Sada Žamal prodaje domaće kolače, povremeno čuva drugu djecu ili čisti snijeg s ulica kako bi obezbijedila dovoljno za svoju djecu, koja imaju između četiri i 10 godina. Novac je jedva dovoljan da plati račune. U međuvremenu, također pomaže svojoj majci s invaliditetom i mlađoj sestri, kojoj je dijagnostikovan rak.

Ona kaže da je osjećaj odgovornosti prema svojoj djeci i starijoj majci motiviše da pokuša promijeniti stvari na bolje, umjesto da okonča sopstveni život.

Žamal pokušava da nauči novu vještinu kako bi dobila stalni posao. Planira i da konkuriše za socijalne beneficije i mjesto u vrtiću za svoje najmlađe dijete.

Okrenula se i religiji kako bi joj pomogla da se "zauvijek riješi suicidalnih misli".

Umjesto toga, kaže ona, fokusira se na novi početak života.

Facebook Forum

XS
SM
MD
LG