Dostupni linkovi

Vanredna vijest

Kako je Đojo spasio Jusufa od ratnog ludila u Bijeljini


Bijeljina, april 1992. Foto: Ron Haviv
Masovni zločini u Bijeljini počeli su 1. aprila 1992. godine, mada je grad mjesecima ranije bio potpuno okupiran. Sa dotadašnjih radnih mjesta istjerani su svi Bošnjaci. Sve je bilo u rukama SDS-a. U takvom stanju bilo je potrebno još samo uvjeriti domaće Srbe da je lako ratovati, ubijati i progoniti civile.

Nekadašnji direktor Radija Bijeljina, novinar Jusuf Trbić, kao ni većina njegovih sugrađana, nije znao šta se dešava. Kaže kako je atmosfera postajala sve napetija, kako je nepoznata tegoba pritiskala grad i ljude u njemu. Zapucalo je u noći između posljednjeg dana marta i prvog dana aprila.

Tri dana je trajao opći metež koji su u Bijeljini provodili Arkanovci. Jusuf se sa porodicom odselio u kuću punca misleći da će tamo, zajedno sa komšijama Srbima, biti sigurniji. Međutim, došli su Arkanovci, među njima i Jusufov komšija Mirko Blagojević. Odveli su ga u krizni štab gdje je premlaćen.

„Mene su tukli cijelu noć, sve do četiri sata ujutro. Tukli su me Arkanovci. I Biljana Plavšić kad se javila, on je, gledajući u mene, u slušalicu rekao sljedeću rečenicu koju sam jako dobro zapamtio: ’Ne brinite, nećemo mi njega, mi znamo koga treba, pa mi ovo mjesecima pripremamo.’ Meni je, naravno, tada bilo sve jasno. Ja sam bio toliko pretučen da mislim da nisam imao nijednog milimetra bijele kože na sebi“, prisjeća se Trbić.

Čevtri dan aprila, komšije Srbi angažovale su kombi kojim su komšije muslimane povezli u kasarnu, u ruke vojsci u koju su vjerovali. Međutim, po dolasku Jusuf je vidio iste one Arkanovce koji su ga tukli noć prije. Nije želio ući u kasarnu. Tada ga je komšija Đorđislav Krstić pozvao da se sakrije u kući njegovog brata.

„Na ulazu u dvorište njegovog brata njima dvojici sam rekao: ’Dajte da nađem neku kuću, nekoga koga ja poznajem, nekog muslimana, da ne bude da stradate vi.’ Ja sam znao da će me tražiti. Đojo mi je onda rekao:’Jusufe, ti si naš gost ovdje i ako treba neko da pogine, prvo ćemo poginuti moj brat i ja, pa onda ti’,“ priča Jusuf.

"Jeli smo i pili što smo imali"

Kod porodice Krstić bio je nekoliko dana. Pomagali su mu, liječili su njegove rane koje je zadobio prilikom premlaćivanja u kriznom štabu.
Trbić: On je meni spasio glavu po cijenu da on strada, da on ispašta zbog toga. I to je nešto što se ne može zaboraviti. Takav gest u to vrijeme značio je zaista mnogo.

„Ti ljude koje ja nisam ni poznavao - Đojin brat, snaha i djeca, zaliječili su me tada, krili me, čuvali naravno. Đojo Krstić se ponašao tako kako smo mi navikli od komšija. Kult komšiluka je u Bosni, kao što znamo, tradicija - ali evo za mene je to bio spas. On je meni spasio glavu po cijenu da on strada, da on ispašta zbog toga. I to je nešto što se ne može zaboraviti. Takav gest u to vrijeme značio je zaista mnogo.“

Jusufov komšija Đorđislav Krstić smatra da je pružanje pomoći onima koji je trebaju normalna ljudska reakcija.

„Prihvatili smo normalno kao ljudi da mu pomognemo, da ga izvučemo. I tako smo i uradili. Kad smo došli kod mog brata, on je malo i strahovao i priupitao je li bezbjedno, ako ćemo imati problema da on promijeni lokaciju. Međutim, mi smo zadržali njega, rekli smo mu da se ne plaši i da ostane. I tako je i bilo. Jeli smo i pili ono što smo imali - i poslije toga je objavljeno primirje i mi smo se vratili“, kaže Krstić.

Jusuf, koji je do sada napisao tri knjige o ratnim dešavanjima u Bijeljini, kaže kako je bilo mnogo sličnih primjera, ali da ljudi ne žele da ih ispričaju.

„Ljudi se zbog atmosfere koja je poslije toga zavladala boje se da će ih drugi Srbi gledati poprijeko zbog toga. Đojo se nikada nije ustručavao da priča o tome. Meni je drago što je Đojo jedan od ljudi koji su uspjeli da u meni sačuvaju vjeru u zajednički život, u ljude, u poštenje, u moral kojeg je, kao što znamo, sve manje danas“, kaže Jusuf.

Nakon mjesec dana skrivanja, uz pomoć rodbine ali i komšija, Jusuf je pobjegao u Novi Sad, odakle se prebacio u Bratislavu. Završetkom rata u BiH, Jusuf se sa porodicom vratio u Bijeljinu, te se i danas, 19 godina od početka rata u Bijeljini, druži sa Đorđislavom, koji mu je spasio život u vrtlogu ludila dovodeći sopstveni u rizik.

*****
Prilozi iz ovosedmičnog programa Pred licem pravde:
Kako je Đojo spasio Jusufa od ratnog ludila u Bijeljini
Inicijativa za uvođenje tranzicijske pravde na fakultete
Stanišićev svjedok: VJ i VRS problem u spriječavanju zločina

Pred licem pravde sa IWPR (april 2011)


Program Pred licem pravde - Suđenja za ratne zločine na prostoru bivše Jugoslavije pripremaju Radio Slobodna Evropa i
Institut za ratno i mirnodopsko izvještavanje (IWPR).

Svake nedjelje od 18.30 do 19.00 i od 22.30 do 23.00 sata - samo u našem radijskom programu i na internet stranici.

Program uređuju Dženana Halimović, Marija Arnautović i Dženana Karabegović.

Tekstove svih priloga iz emisije možete naći ovdje.



Pogledajte komentare (17)

Ovaj forum je zaključen
XS
SM
MD
LG