Dostupni linkovi

Od bosanske džezve do vrhunski dizajniranog lustera u New Yorku


Džezve za Hoffmanna
molimo pričekajte
Embed

No media source currently available

0:00 0:05:43 0:00

Džezve za Hoffmanna

Bakarni lusteri, lampe, tacne i papuče, izrađeni u Bosni i Hercegovini, od nedavno se mogu kupiti u New Yorku. Za to je zaslužan Bruce Gilardi koji već nekoliko godina živi u Sarajevu i radi na povezivanju zanatlija iz BiH sa njujorškim trgovcima i dizajnerima.

Brus kaže kako se nada da će se na tržištu New Yorka, u narednom periodu, naći i neki drugi zanatlijski proizvodi izrađeni u Bosni i Hercegovini.

Za ljepote rukotvorina sarajevskih zanatlija često smo slijepi ili ih uzimamo zdravo za gotovo. Sve se svodi na priču o tome kako se polako gase i izumiru i kako će zvuk kuckanja po bakrenim džezvama zamijeniti tišina. A onda je u, za nas posve običnoj džezvi, Gilardi je prepoznao vrhunsku umjetnost.

Bruce Gilardi
Bruce Gilardi
„Kad smo prvi put došli u Sarajevo, hodali smo Baščaršijom, i primijetio sam da džezva ima veoma sličan oblik slavnoj lampi iz ranog XX vijeka, koju je u Beču dizajnirao Josef Hoffmann. Kad smo našli stan koji je u sličnom stilu, pomislio sam kako bi bili divno imati u njemu takve lampe, ali one koštaju 900 eura po komadu u Beču. Pitao sam jednog od zanatlija može li mi napraviti oblik džezve, ali bez drške i kljuna. Ja sam onda spojio žicu i staklene kugle i napravio lampe.“

Gilardijev poduzetni duh pokrenuo je saradnju s vrhunskim dizajnerima u SAD. Stupio je u kontakt s dizajnerkom Michelle Varian iz New Yorka, koja je dizajnirala bakrene lustere koji su svoj put od bh. zanatlija našli do njene prodajne galerije na Manhattanu. Također izrađuju i reprodukcije za Neue Galerie, navodi Gilardi.

Imam još neke reprodukcije Hoffmannovih djela koje sam odnio u New York, jer sam prijatelj sa direktorom Neue Galerie, što je ustvari muzej na Petoj Aveniji koji se specijalizirao za umjetnost Austrije i Njemačke XX vijeka. Bila je jako impresionirana onim što sam donio, ali njoj je bila potrebna vaza, pa me pitala može li se ona napraviti. S jedne se strane može staviti svijeća, a s druge strane je vaza. Ja samo donio specifikacije jednom zanatliji, on je napravio, i Muzej je to poručio. Također su razmišljali šta se još može prodati, pa smo krenuli sa drugim dijelovima poput ove vaze.“

Na američko će tržište i luster koji je dizajnirao Jonathan Brown iz San Franciska. Vrijedne ruke Vladana Blagojevića iz nacrta su stvorile svjetski kvalitet.

„Gospodin Brus je šetao ulicom, s kolegom mojim iz rata. Čovjek ga je uveo da mu pokaže čime se bavim, a to je tradicionalno – porodica Blagojević se bavi proizvodnjom kazana za pečenje, destilaciju šljivovice i svih ostalih 'voćnih' napitaka s alkoholom. Brus je to pogledao i u neka doba pomenuo da li bih ja mogao napraviti nešto za što bi on donio samo crtež. I kad sam sklopio taj prvi elemenat, probni, on je došao, pogledao i rekao 'Jeste, to je to. Idemo u posao.'. Potrajalo je možda i dva mjeseca da se taj prvi luster uradi. Sklopljen je, sav prosvijetlio, on je to gledao, snimio, i došao je pozitivan odgovor da je dizajner zadovoljan.“

Nermina Alić
Nermina Alić
Nermina Alić, majstorica kazandžijskog zanata također sarađuje s Gilardijem. Pravi reprodukcije tacni. Saradnjom je zadovoljna.

„Ono što ja radim su replike tabli koje je radio Hoffmann. Sa Brusom u principu nije uvijek lako raditi zato što on ne traži tipični bosanski proizvod, on traži nešto drugo, što je napravljeno tehnikama zanata kojeg mi koristimo ovdje.“

Za ono što kao vrhunsko prepoznaju stranci, u domaćoj avliji malo vrijedi, navodi Blagojević.

„Malo je čudno da sa one strane bare dođe čovjek, i da hoće da pokuša da pokrene to nešto što ljudi znaju. Ne postoji zakon koji je predvidio da se sačuvaju stari zanati, na bilo koji način. Jedino kako čovjek može pokušati da zaštiti taj svoj zanat, da pokaže da se od toga može živjeti, ali ne u smislu zarade, nego živjeti da se raduje nečemu što radi, da se raduje tome što će čovjek koji je poručio nešto od njega, biti zadovoljan s tim. Tu mislim da bi bilo potrebno da malo državni aparat protrlja oči i da shvati da u naredne dvije, tri, četiri godine nećeš više imati najosnovniju stvar koja se pokvarila u kući gdje odnijeti da se popravi. Bićeš prisiljen da kupiš novo.“

Alićeva u Gilardijevom nastojanju vidi i put kojim se Bosna i Hercegovina otvara svijetu.

„Mislim da je to dobar način, možda ne samo očuvanja starih zanata, mislim da je generalno dobar način otvaranje tržišta Bosne i Hercegovine prema vani.“

Jer - kako kaže i sam Gilardi - vješine će opstati ako za njih postoji tržište.

„Ove će vještine opstati ako tržište traži ono što imaju dati. Na primjer, ljudi koji obrađuju metal. Tokarski radovi koje je radio jedan zanatlija, su savršeni. Radovi čekićem su svjetske klase – savršeni. Ali, moraju početi praviti ono što ljudi svuda mogu koristiti. Izvan Balkana i Bliskog istoka ljudi ne piju tursku kafu, tako da nema velike potražnje za džezvom. Moraju praviti stvari koje ljudi žele, koriste i kupuju svuda.“
XS
SM
MD
LG