Penzionisani američki general John Johns u autorskom tekstu objavljenom u The New York Timesu upozorava na rizike eventualnog napada na Iran.
Uobičajeno je, među američkim predsjedničkim kandidatima tokom unutarstranačkih izbora, da se ratoborno verbalno razmeću kako bi dokazali svoju žilavost. Ova vrsta retorike osobito je korisna u republikanskim predizborima, gdje se publika mora uvjeriti u korištenje vojne snage za rješavanje problema. No, pokazivanje ovih političkih mišića i mudrost nekako ne idu zajedno.
Ta se razlika najbolje očitovala tokom rasprave o Iranu koja je otvorena za vikend unutar republikanske priče o vanjskoj politici. Na pitanje je li u igri i vojna opcija ukoliko se ne uspije Iran privoliti da prekine razvoj nukleranog oružja, Mitt Romney je odgovorio: "Naravno da ćemo poduzeti vojnu akciju, za nas nije prihvatljivo da Iran ima nuklearno oružje."
I Newt Gingrich saglasio se s Romney-em, a Herman Cain je još ranije pozvao na preventivnu upotrebu sile protiv Irana. Čak je i Jon Huntsman, koji među republikanskim kandidatima zastupa najumjereniju vanjsku politiku, predložio da "bi Iran trebalo bombardovati kao primjer prave upotrebe američkih vojnih snaga“.
Rick Perry se ovom „horskom pjevanju“ pridružio saglasnošću da bi podržao izraelske vojne napade.
Problem sa svim ovim tvrdnjama leži u tome što republikanski kandidati glatko odbijaju i ignorišu sve savjete američkih sigurnosnih službi. Bivši ministar odbrane Robert Gates, penzionisani predsjednik Združenog štaba admiral Mike Mullen, bivši kongresmen admiral Joe Sestak samo su neki od brojnih stručnjaka koji su upozorili da se dobro razmisli o posljedicama napada na Iran.
Prije dva mjeseca, Sestak je to vrlo grubo uobličio u rečenicu: "vojni udar protiv Irana, bez obzira da li bi bio iz zraka ili s kopna, ostavio bi takve posljedice na nacionalnu sigurnost Amerike, da bi iračka invazija izgledala prosta ko pasulj".
Dok se u republikanskim raspravama vojna akcija može koristiti kao mamac za aplauz, u stvarnosti, eventualna prava vojna akcija na Iran ne bi bila tako jednostavna.
Naprotiv, bez obzira na njenu uspješnost ostavila bi ozbiljne neželjene posljedice.
Odgovori na teška pitanja
Meir Dagan, nedavno penzionisani šef izraelskog Mossada, istaknuo je ranije ove godine da bi napad na Iran “značio regionalni rat" i dodao da su argumenti koji se nude u korist vojnog udara na Iran "najgluplje što je ikada čuo."
Da ne bi bilo zabune: svi su saglasni da je Iran ozbiljan problem. Razvoj iranske raketne tehnologije je dovoljno vjerodostojan da su NATO i Rusija (pametno) počeli zajedno raditi na razvoju odbrambenog proturaketnog štita.
Mahmud Ahmadinedžad i ajatolah Hamnei
Istovremeno, istine radi, valja konstatirati da su par pametnih sankcija i demokratski vjetrić koji je propuhao proljetos neke države regiona izolirali ovu zemlju od ostatka svijeta. Međunarodnim sankcijama ozbiljno je oštećena iranska ekonomija i dodatno su se zaoštrili odnosi između svjetovng i vjerskog iranskog vođe: Mahmuda Ahmadinedžada i ajatolaha Hamneija.
Važno je izbjeći korake koji će ujediniti ova dva, u suštini različita politička bloka.
U međuvremenu, najvažniji regionalni saveznik Irana, Sirija se bori da izbjegne postati sljedeći režim kojeg će srušiti popularni ustanci. I Vlada u Teheranu mogla bi se ove zime susresti s domaćim nezadovoljstvom. Raste naime broj onih koji bi željeli vlast manje ratobornu prema ostatku svijeta.
Nismo postavljali teška pitanja u 2003, kada je Amerika, u potrazi za oružjem za masovno uništenje, krenula u rat u Iraku. Sigurnost SAD i stabilnost poprilično novog Bliskog istoka uvelike ovisi o našoj sposobnosti da i dalje izoliramo i sadržajno slabimo Iran.
Takmičenje za predsjednika SAD istovremeno je i konkurs za vrhovnog komandanta američkih oružanih snaga. Ako kandidati korištenje vojne akcije, vide kao svoju prednost u utrci, onda bi u najmanju ruku morali, prije nego zazveckaju oružjem, odgovoriti na nekoliko teških pitanja:
Kako bi se ponašali u slučaju izbijanja regionalnog rata? Jesu li spremni na kopnenu invaziju? Gdje će naći pare za te akcije?
Vide li posljedice još jednog velikog učešća američkih snaga u narednom ratu?, te
Zašto ignoriraju savjete nekih od najiskusnijih američkih vojnih lidera?
Amerika ne smije ni pomišljati na još jedan rat na Bliskom istoku, bez da prije toga ne obavi vrlo ozbiljnu raspravu o posljedicama. Politički kandidati za budućeg prvog čovjeka Amerike morali bi obuzdati šovinistički temperamnt i svoj egocentrično uskogrudni pogled na svijet preokrenuti u racionalno razmišljanje.
*Autor komentara, John H. Johns je penzionisani brigadni general. Služio je 26 godina Američke snage, na terenu, s oružjem u ruci, a na Univerzitetu za nacionalnu odbranu je 14 godina predavao strategiju nacionalne sigurnosti.
