Blog Coilin O'Connera (RFE/RL) priredila Sabina Čabaravdić
Kada je francuski pisac i filozof Albert Camus poginuo u saobraćajnoj nesreći 1960. godine, činilo se kao da nije u pitanju ništa drugo do suluda tragedija.
Iako su obožavatelji dobitnika Nobelove nagrade poštivali ironičnu činjenicu da je Camus u svom džepu, u trenutku nesreće, imao neiskorištenu voznu kartu iz Provanse u Pariz, niko nije imao razloga ne vjerovati da je u posljednjem trenutku odlučio, umjesto vozom, krenuti s prijateljima. Za tu fatalnu odluku svi su vjerovali da je ništa više do hir sudbine.
Sve do sada.
Londonski Observer početkom augusta prenio je neke uznemirujuće vijesti iz Italije, gdje su tamošnji akademici, više od 50 godina nakon Camus-jeve smrti, doveli u pitanje saobraćajnu nesreću.
Talijanski list Corriere della Sera spekulira podatkom da su sovjetski špijuni mogli stajati iza saobraćajke. Teorija se temelji na bilješkama Giovanni Catellija, talijanskog akademika i pjesnika, koji se poziva na dnevnik češkog pjesnika i prevoditelja Jana Zabrane. U svojoj knjizi «Cijeli život», Zabrana piše:
«Čuo sam nešto jako čudno iz usta čovjeka koji je znao puno stvari i imao dobro informirane izvore. Prema njegovim riječima, nesreću u kojoj je život izgubio Albert Camus, organizirali su sovjetski špijuni. Oni su oštetili gume na automobilu koristeći sofisticiranu opremu kojom mali rez u brzini napravi veliku rupu.
Nalog je lično dao Dmitrij Trofimovič Šepilov, sovjetski ministar vanjskih poslova, reagirajući na članak objavljen u časopisu Franc-tireur. U tom je tekstu naime, u martu 1957, Camus ekspicite prozvao Šepilova odgovornim za slamanje mađarskog ustanka 1956, nazvavši odluku Moskve da uđe u Budimpeštu – Šepilovim pokoljem.
Godinu dana kasnije, Camus je dodatno naljutilo sovjetske vlasti, kada je javno podržao ruskog književnika Borisa Pasternaka, dobitnika Nobelove nagrade i autora romana Doktor Živago, romana kojeg je Staljin zabranio u SSSR-u. Corriere della Sera zaključuje da je to bilo dovoljno da "Moskva dovede Camusa-a u red».
Ubistvom kojeg su izveli agenti KGB-a.
Talijanski list zatalasao je svjetske medije ovim tekstom. No neki analitičari i poznavatelji djela francuskog egzistencijaliste prezreli su ponuđenu priču.
"Ne mislim da je moguće", kaže francuski filozof i biograf Camusa, Michel Onfrey. "KGB je sigurno imao druge načine da ukloni Camus-a".
Zapisi Zabrane uvijek precizni
Mnogi se pitaju i zašto sve izlazi na vidjelo 20 godina nakon što je «Cijeli život» štampan 1992.godine u Pragu.
Filmski reditelj Aleš Kisil, čiji film "Čistota najgorega» dokumentira život Jana Zabrane, nije htio ništa reći o vjerodostojnosti navoda, ali naglašava da se češki pisac uvijek trudio biti preciznim u svojim zapisima i da je puno toga bilo tačno.
Grob Alberta Camusa
"Kad sam radio dokumentarac o njegovu životu i radu, sam sam došao do zaključka da je bio vrlo precizan, i to na svih 1100 stranica," rekao je Kisil. "Postoje možda neke neprecoznosti, ali ne zato jer su laži ili pogrešne, nego zato što su skraćene ili šifrirane. Zabrana je pod komunističkim režimom morao dobro paziti kako će nešto zapisati a da ne dovede u pitanje ničiji život, pa ni svoj, ukoliko se rukopis otkrije», navodi reditelj Kisil.
Iako je dio oko Camus-a Zabrana napisao u časopisu iz 1971-84 godina, Kisil vjeruje da je priču vjerojatno čuo tokom posjete Rusiji, 1960. Kisil misli da je češki autor vrlo vjerojatno imao jako dobre kontakte u Sovjetskom Savezu, iako mu komunističke vlasti nisu vjerovale. Njegovi su roditelji naime osuđeni na višegodišnju robiju u namještenom procesu kada su Sovjeti došli na vlast u Čehoslovačkoj.
Iako nije bio proteže komunističkog režima, bio im je jedan od najboljih prevoditelja za ruski i engleski.
Budući da je bio prvenstveno zainteresiran za autore koji su proganjani, poput Isaaka Babel, Mandeljštama, Ivana Bunina, i Aleksandra Solženjicina, bio je vrlo temeljit, u potragama za dodatnim informacijama o njima.
Iz istog razloga, smatra Kisil, vrlo je moguće, čak jako vjerojatno da je upoznao nekog iz kruga ljudi koji su mu mogli reći o atentatu na Camusa-a. Kako god bilo, kaže češki reditelj, pravu istinu je nemoguće potvrditi bez uvida u arhive KGB-a.
A s obzirom na čvrste uzde koje Kremlj još uvijek drži na tajnoj policijskoj datoteci, moglo bi proći još najmanje 50 godina prije nego saznamo više o priči: jesu li ruski špijuni ubili Alberta Camusa-a
Kada je francuski pisac i filozof Albert Camus poginuo u saobraćajnoj nesreći 1960. godine, činilo se kao da nije u pitanju ništa drugo do suluda tragedija.
Iako su obožavatelji dobitnika Nobelove nagrade poštivali ironičnu činjenicu da je Camus u svom džepu, u trenutku nesreće, imao neiskorištenu voznu kartu iz Provanse u Pariz, niko nije imao razloga ne vjerovati da je u posljednjem trenutku odlučio, umjesto vozom, krenuti s prijateljima. Za tu fatalnu odluku svi su vjerovali da je ništa više do hir sudbine.
Sve do sada.
Londonski Observer početkom augusta prenio je neke uznemirujuće vijesti iz Italije, gdje su tamošnji akademici, više od 50 godina nakon Camus-jeve smrti, doveli u pitanje saobraćajnu nesreću.
Talijanski list Corriere della Sera spekulira podatkom da su sovjetski špijuni mogli stajati iza saobraćajke. Teorija se temelji na bilješkama Giovanni Catellija, talijanskog akademika i pjesnika, koji se poziva na dnevnik češkog pjesnika i prevoditelja Jana Zabrane. U svojoj knjizi «Cijeli život», Zabrana piše:
Navodi iz dnevinka Jana Zabrane: Nalog je lično dao Dmitrij Trofimovič Šepilov, sovjetski ministar vanjskih poslova, reagirajući na članak objavljen u časopisu Franc-tireur.
«Čuo sam nešto jako čudno iz usta čovjeka koji je znao puno stvari i imao dobro informirane izvore. Prema njegovim riječima, nesreću u kojoj je život izgubio Albert Camus, organizirali su sovjetski špijuni. Oni su oštetili gume na automobilu koristeći sofisticiranu opremu kojom mali rez u brzini napravi veliku rupu.
Nalog je lično dao Dmitrij Trofimovič Šepilov, sovjetski ministar vanjskih poslova, reagirajući na članak objavljen u časopisu Franc-tireur. U tom je tekstu naime, u martu 1957, Camus ekspicite prozvao Šepilova odgovornim za slamanje mađarskog ustanka 1956, nazvavši odluku Moskve da uđe u Budimpeštu – Šepilovim pokoljem.
Godinu dana kasnije, Camus je dodatno naljutilo sovjetske vlasti, kada je javno podržao ruskog književnika Borisa Pasternaka, dobitnika Nobelove nagrade i autora romana Doktor Živago, romana kojeg je Staljin zabranio u SSSR-u. Corriere della Sera zaključuje da je to bilo dovoljno da "Moskva dovede Camusa-a u red».
Ubistvom kojeg su izveli agenti KGB-a.
Talijanski list zatalasao je svjetske medije ovim tekstom. No neki analitičari i poznavatelji djela francuskog egzistencijaliste prezreli su ponuđenu priču.
"Ne mislim da je moguće", kaže francuski filozof i biograf Camusa, Michel Onfrey. "KGB je sigurno imao druge načine da ukloni Camus-a".
Zapisi Zabrane uvijek precizni
Mnogi se pitaju i zašto sve izlazi na vidjelo 20 godina nakon što je «Cijeli život» štampan 1992.godine u Pragu.
Filmski reditelj Aleš Kisil, čiji film "Čistota najgorega» dokumentira život Jana Zabrane, nije htio ništa reći o vjerodostojnosti navoda, ali naglašava da se češki pisac uvijek trudio biti preciznim u svojim zapisima i da je puno toga bilo tačno.
"Kad sam radio dokumentarac o njegovu životu i radu, sam sam došao do zaključka da je bio vrlo precizan, i to na svih 1100 stranica," rekao je Kisil. "Postoje možda neke neprecoznosti, ali ne zato jer su laži ili pogrešne, nego zato što su skraćene ili šifrirane. Zabrana je pod komunističkim režimom morao dobro paziti kako će nešto zapisati a da ne dovede u pitanje ničiji život, pa ni svoj, ukoliko se rukopis otkrije», navodi reditelj Kisil.
Iako je dio oko Camus-a Zabrana napisao u časopisu iz 1971-84 godina, Kisil vjeruje da je priču vjerojatno čuo tokom posjete Rusiji, 1960. Kisil misli da je češki autor vrlo vjerojatno imao jako dobre kontakte u Sovjetskom Savezu, iako mu komunističke vlasti nisu vjerovale. Njegovi su roditelji naime osuđeni na višegodišnju robiju u namještenom procesu kada su Sovjeti došli na vlast u Čehoslovačkoj.
Iako nije bio proteže komunističkog režima, bio im je jedan od najboljih prevoditelja za ruski i engleski.
Budući da je bio prvenstveno zainteresiran za autore koji su proganjani, poput Isaaka Babel, Mandeljštama, Ivana Bunina, i Aleksandra Solženjicina, bio je vrlo temeljit, u potragama za dodatnim informacijama o njima.
Iz istog razloga, smatra Kisil, vrlo je moguće, čak jako vjerojatno da je upoznao nekog iz kruga ljudi koji su mu mogli reći o atentatu na Camusa-a. Kako god bilo, kaže češki reditelj, pravu istinu je nemoguće potvrditi bez uvida u arhive KGB-a.
A s obzirom na čvrste uzde koje Kremlj još uvijek drži na tajnoj policijskoj datoteci, moglo bi proći još najmanje 50 godina prije nego saznamo više o priči: jesu li ruski špijuni ubili Alberta Camusa-a
