Dostupni linkovi

Drugi ljudi, a moje sve srušeno...


Prognaničko naselje kraj Pisarovine, Foto: Ankica Barbir Mladinović

U povodu Međunarodnog dana izbjeglica posjetili smo jedno od posljednjih prognaničkih naselja u Hrvatskoj, izgrađeno kraj Pisarovine, 40-tak kilometara od Zagreba. Izgrađeno je još 1993-e novcima švedske vlade za smještaj prognanih Hrvata iz Lasinje i Topuskog. Prošlo je kroz njega na tisuće hrvatskih prognanika, a danas u oronulim i trošnim kućicama živi još 20-tak izbjeglih obitelji bosanskih Hrvata, im i nekoliko Srba i Muslimana, nema kažu, nacionalnih nesuglasica, druže se i tješe u zajedničkom siromaštvu i neizvjesnosti.

Mara Anušić iz Banja Luke,Vinko Kožić iz Dragočaja kraj Banja Luke, Kata i Ante Kalaš iz Grgića kraj Bugojna više od 15 godina žive izbjegličkim životom, svatko ima svoje razloge zašto se ne može ili ne želi vratiti kući: ili su im se djeca vec snašla u Hrvatskoj, pa ne žele daleko od njih, ili u Bosni nemaju više nikoga, ili su im kuće spaljene i neobnovljene, ili ne mogu u svoj stan, ili su u njihovim selima i mjestima, kako kažu 'potpuno drugi ljudi' i ne bi se više tamo dobro osjećali, a nekolicini se život 'istopio u alkoholu' pa su već odavno izbjeglice ne samo u društvu već i vlastitom životu. No,za sve njih bi se, kaze Kata Kalaš moglo reći da su 'ko otsječeno drvo'

«Otsječeno drvo... čekamo smrt, sklopimo ruke samo 'vako i – idemo. Ko drvo kad se osječe i gotovo, suši se.. .tako i mi.»


Kata je blizu 80 godina, njezin suprug Anto 83, a Vinko i Mara blizu 60.
Otsječeno drvo... čekamo smrt, sklopimo ruke samo 'vako i – idemo. Ko drvo kad se osječe i gotovo, suši se.. tako i mi.

«Izbjeglica sam već 16 godina! 93. sam izašla iz svoje kuće kraj Bugojna, protjerana od Muslimana i otad se seljakam od kampa do kampa,od izbjegličkih smještaja u Gorskom Kotaru, Karlovcu i najzad, Pisarovina. Djeca se zaposlila i snašla, a nas dvoje staraca, kud ćemo, pomogli bi oni, al nije ni njima lako imaju oni svojih briga i svoju djecu, zato smo mi ovdje, besplatna hrana i spavanje i 500 kuna pomoći pa nekako ide.»


RSE: Kako se nositi sa svim nedaćama tolike godine po izbjegličkim naseljima?

Vinko Kozić:

"Znate što, to vam je u vama toliki gnjev, uvijek vas nesto tišti, osjećate nepravdu, kako živjeti s 500 kuna. Kako se ustajati ujutro i slušati uvijek istu priču, iste ljude, a medju ovom sačicom preostalih jadnika dosta je i pijanstva, galame.»

RSE: Sve izbjeglice imaju osjećaj da ih vlast i domaće stanovništvo doživljavaju kao teret i da ih se često ponižava.

Vinko:

"Da,da ,kao teret,omalovažavaju nas."

Mara:
Prognaničko naselje kraj Pisarovine, Foto: Ankica Barbir Mladinović

"Ma,da vrijedjaju nas, kažu 'vi ste Bosanci, glupi ljudi' ma, svašta, nema što nam ne govore. Ja nisam znala dok nisam ovdje došla da nas tako gledaju 'kao Bosance' , ozbiljno, nisam znala, života mi, ja mislila mi svi jednaki. Ja bih se rado vratila u moju Bosnu, al' tamo nema života. Prijete mi ti koji su u mojem stanu ,a sud dosudio da ja toj ženi, Srpkinji, moram dati 12 tisuća zato što je ona sredjivala kupaonu, mijenjala pločice, šolju i to... a zašto je to radila u mom stanu? Ja to neću nikad imat, otkud meni 12 tisuća kao izbjeglici, nemam od čega živjet, a kamoli to platit i, kuda se onda vratit, kome?»


Vinko Kozić:

-I ja sam od Banja Like, iz Dragočaja, prije rata 98 posto katoličko stanovništvo, danas uglavnom pravoslavci, pa kuda ću? Drugi ljudi, nema mog naroda, samo se nekoliko obitelji vratilo. A moje je i sve srušeno, jedino korov raste...»

Drugi ljudi, nema mog naroda, samo se nekoliko obitelji vratilo. A moje je i sve srušeno, jedino korov raste...

RSE: Išli ste vidjeti? Jel vam bilo teško ili ste se već odvikli?

"Ma,kakvi odvikao. Kad sam to vidio ko da me pola nestalo, zavrtilo mi se, bio sam izgubljen, ko u nekim oblacima..»


RSE: Jel nekad sanjate da ste u staroj kući?

Kata:

«Uf, uf radim u snu po njivama .... šta ćeš (plače) po svim mojim njivama radim, točno onako ko da je istina, ko što sam uvik i radila, šestero dice othranila, najstarije, sedmo mi umrlo, cilo imanje sam uzdigla, a onda se probudim i teško mi ujutro, nemoš smislit ni di si ni kako si.»


Prognaničko naselje kraj Pisarovine, Foto: Ankica Barbir Mladinović
Ante priznaje da su im nudili stan u Gvozdu, ali na drugom katu, a Antu bole noge, jedva se kreće po ravnom i ne bi se mogao popeti. I Vinku je bio nudjen drugi kamp, u Velikoj Gorici, ali je odbio, dosta mu je kaze kampova,7 puta su ga selili ,no za kaznu su mu ukinuli hranu jer je odbio ponudjeni smještaj i sad živi samo od 500 kuna socijalne pomoći, a ostali imaju i pomoć i lanch pakete, no nada se da će mu država ipak dati uskoro kucu na korištenje u Krnjaku i da će se konacno smiriti. Mari Anušić zasad ništa i ne nude jer i ona je svojevremeno odbila jednu ponudu:

«Ma nudili mi neki smještaj u nekim brdima, a ja sama, pa kud ću od straha, a sad mi više ništa i ne nude,čekam ovdje, ko ovca noža. Ne znam na čemu sam. Ma nitko ne odbija kad je imalo nešto normalno, al' oni daju gdje je nemoguće živjet, samo da nas skinu s ledja.»


Ante:

"A i ovdje smo jadni, kućice su od 24 do 32 kvadrata,al' većina nema ni vode ni WC-a, ni kupatila, sve dotrajalo, do poljskog WC-a ima 100 metara i, eto ti života.»


Mara:

«Ma, noću ne smijem ni ići na WC, strašivo mi, ne daj bože da me potjera, trpim do jutra.»

Otišla mi mladost u čekanju...


U Uredu Vlade RH zaduženom za tu problematiku ističu da se prognaničko naselje u Pisarovini primiče svom definitvnom zatvaranju, neke izbjeglice su vec dobile plac i materijal za gradnju kuće, kraj Gvozda se gradi i jedno cijelo naselje za dio nezbrinutih bosanskih Hrvata, ali sve je to, kaže Vinko, presporo za jedan život:

Već je 2009-ta, a mi još uvijek izbjeglice, ko u ropstvu. Nit znamo di smo ni kako smo.
«Otišla mi mladost u čekanju s vrećicom u ruci, odjednom sam star i sijed.«


Ante:

"Već je 2009-ta, a mi još uvijek izbjeglice, ko u ropstvu. Nit znamo di smo ni kako smo.»


Naša novinarka Anikca Barbir Mladinović u razgovoru sa prognanicima iz naselja kraj Pisarovine
RSE:
Rekli ste da u ovom naselju ima i nešto Srba i Muslimana iz mješovitih brakova,da li se medjusobno mrzite?

Vinko:

"Ma kakvi,ta su vremena prošla,treba se okrenuti budućnosti,kako ono kažu 'jučer je prošlo,sutra će doći,a vi živite danas...»


Mara:

"Ma ne možemo jedni bez drugih, svi smo u istoj muci, nikad nisam mrzila zbog nacionalnosti, već gledala ko je kakav čovjek."


Vinko:

"Ljudi nisu krivi , neg jedino neki ekstremi,a ima ih svugdje."


Mara:

"Nit je on meni kriv što je Srbin nit' ja njemu što sam Hrvatica, svi smo mi ljudi. A,rat je rat i nikom nije brat! Jel' tako? To je uvijek tako bilo.»


RSE: Kako vam dani prolaze? Što radite kad se ujutro dignete,o čemu pričate?

Mara:

-A ne znam ni ja o čemu.. hahah,o svačem! Što nam padne na pamet to i pričamo, ne zanima nas što se dogadja oko nas, ni politika,ni ništa,mi stalno o svojoj muci... Svakakve priče,samo o dobru ne pričamo jer nije nam dobro i onda ne možemo o dobru ni pričat.Uvijek neke tužne priče,patiš za onim što si imo,sad ništa nemaš,došo si ovdje kao da si 's neba pao' ,još te ljudi i preziru 'iz Bosne si ' ovo ono... teško je to,samo uzdah, ništa drugo.»


Vinko:

"Kad vas netko sretne i pita 'kako si' onda mu ja kažem 'moj život je tužna priča, kako živim to samo ja znam'..."
  • 16x9 Image

    Ankica Barbir-Mladinović

    Dugogodišnja višestruko nagrađivana novinarka i urednica na Zagrebačkoj televiziji koja od 1994., nakon što je postala nepodobna na Hrvatskoj televiziji, izvještava za RSE o ratom pogođenim ljudskim sudbinama i drugim  postratnim i tranzicijskim temama.

Vaše mišljenje

Prikaži komentare

XS
SM
MD
LG