Više od 20 godina nakon rata, u BiH postoji 121 kolektivni centar, u kojima živi 7.247 osoba. Jedan od njih nalazi se u blizini Travnika, a njegove stanovnike obradovala je vijest da će u julu početi izgradnja zgrade koja će im omogućiti da konačno napuste neuvjetne barake.
Zgrada sa 20 stanova bit će izgrađena u okviru projekta zatvaranja kolektivnih centara u BiH, kreditom Razvojne banke Vijeća Evrope i novcem koji će osigurati lokalna zajednica.
Međutim, izvjesno je da neće biti dovoljno stanova za sve stanovnike kolektivnog centra i mnogi su razočarani što neće dobiti dom kojem su se nadali.
Safija Omeragić došla je sa suprugom u kolektivni centar u Travniku prije pet godina, jer više nije imala novca za podstanarski život. Nikada joj nije obnovljena u ratu uništena kuća u selu nadomak Novog Travnika, a sada se nada da će dobiti vlastiti stan kojim će zamijeniti trošnu baraku.
„Skoro da smo bili na ulici, privatno smo stanovali, a onda došla bolest i završili smo ovdje. Drago mi je da se ta zgrada napokon počinje graditi, da ljudi dobiju svoje i da se smire, a ne da idu stalno od nemila do nedraga“, kaže Safija.
Izgradnja zgrade tzv. socijalnog stanovanja u Travniku koštat će oko 825.000 eura, a budući stanari će, uz troškove režija, plaćati minimalnu stanarinu.
Za zatvaranje svih kolektivnih centara BiH trebalo bi biti izdvojeno ukupno 104 miliona eura, a federalni ministar izbjeglih i raseljenih osoba Edin Ramić kaže da se Federacija BiH za rješavanje ovog problema zadužila za 41 milion eura.
„Radi se projektu CEP 2 za koji je Federacija BiH uzela kreditno zaduženje u iznosu do 41 milion eura, s ciljem da se 80 posto onih koji se nalaze u 93 kolektivna centra u Federaciji BiH stambeno zbrine“, kaže Ramić.
Koje smo pleme?
Iako se stanovima godinama nadaju i romske obitelji, kojih ima najviše u kolektivnom centru u Travniku, načelnik Općine Travnik Admir Hadžiemrić kaže da to neće biti moguće i da će za njih biti izgrađene kuće u selu Bešlije, udaljenom 15-ak kilometara od grada.
„Za njih razmišljamo o smještaju tamo gdje je primjerenije za aktivnosti kojima se bave. Zbog njihovog načina života, zbog toga što na mnogo mjesta gdje smo ih smestili u privremeni smještaj imamo problem asimilacije u zajednički način stanovanja, mi prilagođavamo sistem njihvom načinu života kako bi im omogućili da u svom okruženju, u kojem su navikli da žive, imaju najbolje uslove. Zato smo obezbijedili zemljište, pristupne puteve i vodovod i radit ćemo objekte“, kazao je Hadžiemrić.
Iako su znali da u novoj zgradi neće biti dovoljno mjesta za sve, ovakva odluka izazvala je ogorčenost romskih stanovnika kolektivnog centra. Sedamdesetpetogodišnji Said Fafulović kaže da bi preseljenje u udaljenja područja za Rome značilo izolaciju i još teži život.
„Ovdje nam opet neko da cijepamo drva, mogu ljudima irgetovati, istovarati i uvijek neki dinar zaraditi. Sad hoće da nas izoluju, da smo dalje od grada, da nema Roma ovdje. Dakle, mi smo kao neka vrsta Indijanaca. Neke bi poslali na Bešliju, a one koje oni odaberu u zgradu. Pa šta smo mi, neko pleme? Koja smo to vrsta?“, pita se Said.
A da će jedan od 20 stanova pripasti njoj nadala se i Esma Musić, koja tvrdi da je ranije obećano da će u novu zgradu moći useliti Romi iz kolektivnog centra koji se ne bave prikupljanjem starog željeza.
„Tužno se sad osjećam, odbačeno od svih... Kao da nisam čovjek, nego životinja. I životinju čovjek pomazi i da joj da jede“, naglašava Esma.
Razočarani Romi u kolektivnom centru u Travniku kažu da su na aktivnosti koje im se često spočitavaju, poput prikupljanja i prodaje starog željeza, primorani jer drugi posao ne mogu dobiti. Tvrde da će preseljenjem u područja udaljena od grada biti ponovo iznevjereni.
„Svi smo socijalni slučajevi, niko ne radi.. Ako je rečeno da se zgrada pravi za Rome i izbjeglice i raseljene osobe, o čemu se onda radi? Po meni to nije pošteno“, kaže jedna stanovnik kolektivnog centra u Travniku.
