Ivica Sedlovski, iz Pjevalovca u opštini Derventa, napustio je rodni kraj na početku ratnih zbivanja u BiH, 1992. godine ili, kako sam kaže, „6. aprila, kada je kod nas u Bosanskoj Posavini počeo rat”.
Tada je cijela porodica otišla preko Save u Hrvatsku, stigli su u Zagreb gdje se i danas nalaze.
Sedlovski su imali farmu pilića, i svih proteklih godina Ivica traži pomoć za obnovu farme, kako bi ponovo pokrenuo proizvodnju. I pored obraćanja na oko stotinu adresa, još uvijek se nije uspio vratiti poslu od kojeg je živjela cijela porodica.
Sa Ivicom Sedlovskim razgovarali smo povodom Ministarske konferencije o povratku izbjeglih i raseljenih, koja je održana krajem marta 2010. godine u Beogradu.
Sedlovski: Imao sam farmu pilića kapaciteta 12.000 komada. Objekat je bio 72 metra dug, a 11 širok. Porušeno je, nema krova ni opreme. Postoje samo vanjski zidovi. Imao sam kuću, dvorište, imao sam traktore, priključne sprave. To me najmanje muči. Muči me ovo od čega bih ja mogao pokrenuti neku proizvodnju, od čega bih mogao živjeti. Ja sam sto puta rekao: meni ne treba dati ribu, meni treba štap da ja pecam ribe, pa da ih mogu ja nekome dati. Ja nemam ništa. I što god dalje – sve gore i gore. Imam evidenciju dokumenata koje non-stop šaljem, mislim da je broj 120 došao na red. Brdo toga imam, dva puna fascikla, a samo negativni odgovori. Ja samo hoću svoj objekat da osposobim, da ja mogu raditi. Ništa drugo. Bosna kaže da se obratim Hrvatskoj, Hrvatska kaže da je to stvar BiH. Pa nijedna vlada se nije promijenila da ja nisam pisao barem pet puta, ali ništa od toga. Oni svi meni žele dobru sreću, ali uglavnom ništa od toga nema.
Sedlovski: Mislim da je to sve prazna priča. Treba da se postavi pitanje kome smeta povratak Hrvata u Bosansku Posavinu. Ja mislim da još uvijek stoji onaj dogovor oko podjele Bosne koji je bio početkom rata. I da će se to tako zapečatiti i najvjerojatnije će to tako i ostati. Meni svi žele da mi se želje ostvare, ali u biti niko ništa ne čini. Niko ništa.
Porušeni objekti Ivice Sedlovskog
Sedlovski: Ja sam po struci građevinar, ali mogu vam reći da se sada ne bavim ničim jer i to je sve stalo prošle godine. Sve skupa kad se sabere, nisam radio nego dva mjeseca. Ova godina će biti još gora. To je tako teško i žalosno kad sam nemoćan, a imaš sto dunuma zemlje, u jednome komadu, i dvadeset dunuma šume. To je ogromno imanje.
Sedlovski: Ma, nema ga. Nikoga nema. Ko će se vratiti? U našem selu je Mercy Corps iz Tuzle obnovila pet kuća, oko 2000. godine. Ja sam se vratio, mogu to dokazati, vratio sam se i u lovačko društvo. Nisam nikad tražio donaciju za obnovu kuće. Meni vikendica 250 kilometara daleko ne treba. Ja nisam bogat da mi to služi kao vikendica. Ja sam uvijek tražio pomoć samo da mi se obnovi objekat za farmu. Tada su donatori, koji su bili, tražili su da se obnovi kuća da bih mogao dobiti donaciju za obnovu farme pilića. Ja sam kuću obnovio, ali nikad ništa nisam dobio za pilićnjak.
Sedlovski: Možete samo pitati - kome smeta povratak Hrvata u Bosansku Posavinu? Svećenik u Bijelom Brdu mi kaže: „Ivice, de, organizuj ljude da se vraćaju.“. Ja mu kažem da mi, kad smo se htjeli vraćati, kad smo se okupljali, kad su dolazili ti neki, kao, donatori za obnovu, znalo nas se skupiti 700-800, skupljali smo se danima, mjesecima, godinama. I niko ništa nije poduzeo. Pa ljudi umiru! Ljudi to više ne mogu dočekati. A vrijeme prolazi. Očito je nekome u interesu da vrijeme prolazi, da ljudi umiru i da se ne vraćaju. Nekome smeta povratak tih ljudi u te dijelove Bosne. Ništa drugo ja ne mogu zaključiti. Kako je Hercegovina obnovljena!? A u nas nigdje ništa nije ostalo. Ništa nije ostalo. Ništa ne postoji.
*****
Pročitajte i ostale priloge iz programa Na vratima Evrope:
Sistem "toplo – hladno" za bh. putovanja bez viza
Spor napredak BiH u evrointegracijama
Dijalog građana i političara ključan za put ka Evropi
*****
Program Na vratima Evrope - svake nedjelje od 15 časova samo u našem radijskom programu i na internet stranici. (Autor programa: Gordana Sandić-Hadžihasanović)
Tada je cijela porodica otišla preko Save u Hrvatsku, stigli su u Zagreb gdje se i danas nalaze.
Sedlovski su imali farmu pilića, i svih proteklih godina Ivica traži pomoć za obnovu farme, kako bi ponovo pokrenuo proizvodnju. I pored obraćanja na oko stotinu adresa, još uvijek se nije uspio vratiti poslu od kojeg je živjela cijela porodica.
Sa Ivicom Sedlovskim razgovarali smo povodom Ministarske konferencije o povratku izbjeglih i raseljenih, koja je održana krajem marta 2010. godine u Beogradu.
RSE: Gospodine Sedlovski, možete li podsjetiti od čega je u Posavini živjela vaša porodica?
Sedlovski: Imao sam farmu pilića kapaciteta 12.000 komada. Objekat je bio 72 metra dug, a 11 širok. Porušeno je, nema krova ni opreme. Postoje samo vanjski zidovi. Imao sam kuću, dvorište, imao sam traktore, priključne sprave. To me najmanje muči. Muči me ovo od čega bih ja mogao pokrenuti neku proizvodnju, od čega bih mogao živjeti. Ja sam sto puta rekao: meni ne treba dati ribu, meni treba štap da ja pecam ribe, pa da ih mogu ja nekome dati. Ja nemam ništa. I što god dalje – sve gore i gore. Imam evidenciju dokumenata koje non-stop šaljem, mislim da je broj 120 došao na red. Brdo toga imam, dva puna fascikla, a samo negativni odgovori. Ja samo hoću svoj objekat da osposobim, da ja mogu raditi. Ništa drugo. Bosna kaže da se obratim Hrvatskoj, Hrvatska kaže da je to stvar BiH. Pa nijedna vlada se nije promijenila da ja nisam pisao barem pet puta, ali ništa od toga. Oni svi meni žele dobru sreću, ali uglavnom ništa od toga nema.
RSE: Kako gledate na zaključke posljednje Ministarske konferencije u Beogradu?
Sedlovski: Mislim da je to sve prazna priča. Treba da se postavi pitanje kome smeta povratak Hrvata u Bosansku Posavinu. Ja mislim da još uvijek stoji onaj dogovor oko podjele Bosne koji je bio početkom rata. I da će se to tako zapečatiti i najvjerojatnije će to tako i ostati. Meni svi žele da mi se želje ostvare, ali u biti niko ništa ne čini. Niko ništa.
RSE: Čime se sada bavite?
Sedlovski: Ja sam po struci građevinar, ali mogu vam reći da se sada ne bavim ničim jer i to je sve stalo prošle godine. Sve skupa kad se sabere, nisam radio nego dva mjeseca. Ova godina će biti još gora. To je tako teško i žalosno kad sam nemoćan, a imaš sto dunuma zemlje, u jednome komadu, i dvadeset dunuma šume. To je ogromno imanje.
RSE: Kakav je inače povratak u Pjevalovac?
Sedlovski: Ma, nema ga. Nikoga nema. Ko će se vratiti? U našem selu je Mercy Corps iz Tuzle obnovila pet kuća, oko 2000. godine. Ja sam se vratio, mogu to dokazati, vratio sam se i u lovačko društvo. Nisam nikad tražio donaciju za obnovu kuće. Meni vikendica 250 kilometara daleko ne treba. Ja nisam bogat da mi to služi kao vikendica. Ja sam uvijek tražio pomoć samo da mi se obnovi objekat za farmu. Tada su donatori, koji su bili, tražili su da se obnovi kuća da bih mogao dobiti donaciju za obnovu farme pilića. Ja sam kuću obnovio, ali nikad ništa nisam dobio za pilićnjak.
RSE: Znači nema povratka?
Sedlovski: Možete samo pitati - kome smeta povratak Hrvata u Bosansku Posavinu? Svećenik u Bijelom Brdu mi kaže: „Ivice, de, organizuj ljude da se vraćaju.“. Ja mu kažem da mi, kad smo se htjeli vraćati, kad smo se okupljali, kad su dolazili ti neki, kao, donatori za obnovu, znalo nas se skupiti 700-800, skupljali smo se danima, mjesecima, godinama. I niko ništa nije poduzeo. Pa ljudi umiru! Ljudi to više ne mogu dočekati. A vrijeme prolazi. Očito je nekome u interesu da vrijeme prolazi, da ljudi umiru i da se ne vraćaju. Nekome smeta povratak tih ljudi u te dijelove Bosne. Ništa drugo ja ne mogu zaključiti. Kako je Hercegovina obnovljena!? A u nas nigdje ništa nije ostalo. Ništa nije ostalo. Ništa ne postoji.
*****
Pročitajte i ostale priloge iz programa Na vratima Evrope:
Sistem "toplo – hladno" za bh. putovanja bez viza
Spor napredak BiH u evrointegracijama
Dijalog građana i političara ključan za put ka Evropi
*****
Program Na vratima Evrope - svake nedjelje od 15 časova samo u našem radijskom programu i na internet stranici. (Autor programa: Gordana Sandić-Hadžihasanović)
