Svjetski mediji analizirali su šta kriza u Italiji i formiranje, iz drugog pokušaja, nove vlade koju čine populistički Pokret pet zvjezdica i anti-imigrantska Liga može značiti za ekonomskim problemima opterećenu Italiju ali i za eurozonu i Evropsku uniju.
Prije nekoliko mjeseci, piše kolumista Guardiana Owen Jones, vodeći političar u portugalskoj Socijalističkoj partiji je iznio dilemu u vezi eurozone -- članstvo u monetarnoj uniji znači da su željenje javne investicije nemoguće, zbog čega se čini kao da je socijalna demoratija zabranjena:
‘Ali izlazak iz eurozone bi mogao biti još gori zbog rezultirajuće ekonomske traume, dok bi politička stranka odgovorna za taj potez navukla na sebe takav javni gnjev da bi sigurno nestala.’
Nova italijanska vlada svakako nije niti socijaldemokratska, niti blizu lijevog centra, ali ta kombinacija specifičnog populizma Pokreta pet zvjezica i ksenofobnog nacionalizma Lige ne nudi rješenja za italijanske bolesti, pa su nakon nestanka italijanska ljevice sa scene razočarani mladi glasači, koji bi inače glasali za stranke kao što radikalni španski Podemos ili Corbynovi Laburisti, glasali za M5S:
‘Ali preuzimanje vlasti od strane italijanskih rezultat je, dijelom, posljedica razarajućih ekonomskih posljedica trenutne inkarnacija eurozone. Ako eurozona -- pa čak i Evropska unija -- želi preživjeti, radikalna promjena je očajnički potrebna’
Kada je kažnjena grčka Siriza, predsjednik Evropskog vijeća Donald Tusk je izjavio da se više plaši ‘ideološke ili političke zaraze’ nego ‘finansijske zaraze’, što drugim riječima znači da je Grčku trebalo naučiti lekciju kako bi se obeshrabrilo Španiju, Portugal i Italiju da ne biraju svoje protivnike mjera štednje i eurozone:
‘Nastavak ovakvog pristupa priziva katastrofu, ne samo za milione onih koji su patili zbog štednje, već i za budućnost eurozone i EU. Nova socijalistička vlada je došla na vlast u Španiji. Ako EU ne uzmakne, slijedi katastrofa.’
Gledano kratkoročno, pojavljivanje nove vlade u Rimu može donekle umiriti finansijska tržišta koja je uznemirila mogućnost novih izbora u Italiji i čak boljeg rezultata za populiste, piše John Cassidy u New Yorkeru:
‘No, gledajući malo dalje, prisutna je neizvjesnost u vezi ne samo Italije, već i čitave eurozone koja ima 19 članica. Prvi put otkako je formirana 1999. godine, monetarna unija se suočava sa vladom u jednoj od svojih ključnih članica koja je bezrezervno protiv mnogih od njenih pravila i politika.’
To ne znači da je odzvonilo euru, a još manje samoj Evropskoj uniji, ali to ponovo nameće ključno pitanje kako pomiriti evropski projekat sa zajedničkim prosperitetom i lokalnom autonomijom, piše Cassidy, i nastavlja da za francuskog predsjednika Emmanuela Macrona odgovor u bližoj integraciji i punoj fiskalnoj uniji, dok bivši grčki ministar finansija Janis Varufakis pored bliže unije želi vidjeti i manje birokratije, a više demokratije:
‘Ali sa trećem najvećom ekonomijom eurozone u rukama Pokreta pet zvjezdica i Lige, sve opklade o tome šta se može desiti su na stolu.’
