Dostupni linkovi

Istinski vernici u Srbiji su u manjini


Milan Vukomanović
Milan Vukomanović
Skorašnje istraživanje pokazuje da su građani Srbije peti po religioznosti u Evropi. Profesor, sociolog religije Milan Vukomanović u intervjuu za RSE govori odnosu Crkve i države, o tome koliko je istinskih vernika u Srbiji, o javnom iskazivanju religioznosti koje je uzelo maha, o pomodarstvu...

SPC je početkom prošlog veka i Ustavom proglašena državnom religijom, kasnije, stvaranjem Jugoslavije se Crkva odvaja od države, da bi u socijalističkom periodu bila margnalizovana. Danas, iako formalno SPC nije državna Crkva, ona dobija forme državne religije.

RSE: Da li vas je iznenadio taj podatak da je Srbija peta po religioznosti i kako se taj podatak uopšte može čitati?

Vukomanović: Pa, iznenadio me podatak u novinama gdje u velikom naslovu imate to da su građani peti po religioznosti u Evropi. Ali znajući da ta istraživanja jako variraju po tome ko to radi i kakva se pitanja postavljaju i kada se uđe zu nekakve detalje onda to baš i nije toliko šokantno. Pitanje koje je postavljeno u Galupovom istraživanju bilo je – bez obzira na to da li odlazite na mjesta bogosluženja ili ne da li bi ste za sebe rekli da ste religiozna, nereligiozna osoba ili ubijeđeni atesita? Postavlja se prirodno pitanje šta ovo znači i koliko ima smisla kada je riječ o religioznosti? Kakav je to indikator religioznosti, što bi mi sociolozi rekli? Ono što svakako implicira samo istraživanje, a i ovo pitanje, jeste da ispitanici iz Galupovog istraživanja ne moraju recimo pripadati nekoj religijskoj instituciji, ne moraju čak koristiti ni religijski govor u svakodnevnom životu, ne moraju obavljati bogosluženje ili religijsku praksu ne moraju čak ni pripadati nekoj religijskoj zajednici. Znači, ovako se mogu izjasniti oni koji nijesu praktikujući vernici, koji ne pripadaju vjerskoj zajednici. Postavlja se onda pitanje gdje je tu religija? Dakle, puno zavisi od pitanja. Ja bih ovako rekao kada bi ste postavili pitanje koliko religija ima uticaja na vaš svakodnevni život onda bi to povlačilo puno niži postotak religioznosti nego u ovom slučaju.

RSE: Bez obzira na to, ipak su svi istraživači ustanovili da postoji vraćanje ritualima crkve i tako dalje. Da li to što se događalo krajem 80-ih i početkom 90-ih godina a nastavilo 2000-ih u Srbiji da li je to brkanje sa patriotizmom, sa srpstvom, antikomunizmom? Da li je to vraćanje patrijarhalnoj tradiciji ili je to iskrena vera?

Osećanje nekakve pripadnosti čini da se ljudi iskazuju kao religiozni a oni možda to nisu.

Vukomanović: Ima tu svega. Ono što bih ja rekao a i vi ste to naveli jeste taj trend od 80-ih na ovamo, trend desekularizacije mogao bi se najviše objasniti time što je u fokusu u istom periodu bio etnicitet, znači etnička pripadnost, naroda bivše Jugoslavije i ovde u Srbiji. Etnicitet uvek ide ruku pod ruku sa religijskim opredeljem odnosno konfesionalnošću. I kada je na Balaknu toga tipično baš dosta i kada je reč o Srbima i kada je reč o Hrvatima i muslimanima, Bošnjacima onda bi smo sigurno mogli reći da se povećao broj onih tradicionalnih vernika. Ono što se zapaža kao trend u stvari jeste desekularizacija i mi sociolozi smo to zabeležili u brojnim radovima ali opet se vraćamo na ono koliko ta tradicionalna pripadnost i osećanje nekakve pripadnosti čini da se ljudi iskazuju kao religiozni a oni možda to nisu.

RSE: Kada smo kod toga, zašto najviši državni funkcioneri pa čak i oni u čiju religioznost ima razloga posumnjati, na primjer Ivice Dačića ili Borisa Tadića s obzirom na njihovu porodičnu i ličnu biografiju, zašto oni osećaju javnu potrebu da pokažu da su religiozni? Kako vi to vidite ?

Vukomanović: Zato što kao političar ništa ne gubite ako malo flertujete sa religijom. Pođete recimo od podatka da se na popisu stanovništa u Srbiji preko 95 posto ljudi izjasnilo da pripada nekoj verskoj zajednici. Znači, vi imate u vidu 95 posto potencijalnih birača pritom tu se nesmije zaboraviti to da se tim podacima puno manipulisalo u posljednje vreme, bar od posljednjeg popisa u Srbiji do danas. Ta cifra od 95 je prikazivana čak i od Ministarstva vera kao neka stvarna religioznost ljudi. Međutim, to je samo pitanje o konfesionalnom opredelenju, drugim rečima, šta ste vi po nacionalnom opredelenju i koja vam je boja očiju i tako dalje. Ljudi se negde tu opredele po nekom kriterijumu i to ne mora da znači da su oni religiozni u tom nekom aktuelnom smislu . Na kraju krajeva, u istom periodu je zabeleženo veoma visoko poverenje u crkvu ali ono recimo ide negde do 60 posto. Otkuda sada samo 60 posto ljudi ima poverenje u crkvu ako se 95 posto izjasnilo kao religiozno.

RSE: Da li to znači da u sistemu vrednosti je religioznost vrlo visoka i da li smo mi sada društvo u kojem nije prestižno reći da ste ateista ili agnostik?

Vukomanović: Upravo to. Mislim da se sada tu radi o nekoj vrsti političke korektnosti, da se vi sada opredeljujete kao religiozni jer znate da je to sada poželjno zato što sada svaki dan u novinama možete da nađete neku vest o crkvi i onda se vi to osećate bezbedno ako pripadate većini za koju vi mislite da je religiozna.

RSE: Da li vi verujete dojučerašnjim komunistima kada se prekrste u crkvi ?

Vukomanović: Pa teško, baš kao i u slučaju Rusa ako se sećate kada su se pogrešno krstili a mi se ovde smejali ali jednostavno to je trend i to spada u nekakav korpus tih nacionalnih mitova, u nacionalizam koji je u Srbiji još na jakom niovu. Pošto se crkva tu najviše prepoznaje kao ključna nacionalna institucija i onda to dosta ide zajedno u jednom paketu.

Uloga Crkve

RSE: Da li je uloga crkve u ratovima tokom 90 tih godina bila značajna u tom smsilu?

Vukomanović: Kako da ne. Ratovi su na kraju krajeva su doveli do toga da se ljudi sve više razaznaju prema svojoj nacionalnoj i verskoj pripadnost. To je bila neka demarkaciona linija čak u sukobima ovde kod nas koji su bili međuetnički. Tako da je crkva tu imala neki veći prostor nego što je imala u vreme socijalizma. Međutim, tu je dosta važno pitanje kako u ovim uslovima stabilizacije regiona i činjenice da pridruživanje EU jeste cilj ne samo naš nego i naših suseda, na koji se način onda možda i trezvenije može pristupiti ovom pitanju o slabe religioznosti i na kraju krajeva kroz neka istraživanja neka preciznija i konretnija doći do toga da mnogo više ima ateista, agnostika i nereligioznih osoba u Srbiji nego što se to mislilo. S obzirom na tu pojavnost i taj imidž koji se dobro prepoznaje u medijima. Na kraju i u ovom istraživanju se pokazalo da 23 posto ljudi se nije opredelilo da su religiozni. To uopšte nije malo.

Ilustracija
Ilustracija
RSE: Da li su onda istinski vernici u manjini?

Vukomanović: Naravno, naravno. To se ipak vidi u ovim preciznijim istraživanjima o kojima ja govorim. Vi ćete tu retko doći do toga da ako se na primer 60 posto ljudi zjasni da je religiozno po nekim kriterijumima. Može da se desi da manje od pola jesu religiozni u ovom smislu da pripadaju nekoj verskoj instituciji i zajednici, da obavljaju bogosluženje, da se mole, čitaju religijsku literaturu. Tako da kažem ti tvrdi vernici, odnosno vi koji su u pravom smislu te reči religiozni oni su u manjini. Ja bih zapravo rekao da su pravio vernici u Srbiji u manjini, da imate dobar dio onih koji se samo na osnovu tradicionalnog opredelenja izjašnjavaju kao vernici i ne treba zanemariti mnogo veći broj agnostika, ateista koji, međutim zbog klime koja vlada u društvu nisu toliko glasni i ne izjašnjavaju se tako lako čak ni u ovakvim istraživanjima.
RSE: Kakvo je u Srbiji stanje kada je u pitanju odnos crkve, pre svega Pravoslavne crkve i države? Početkom prošlog veka Srpska pravoslavna crkva je bila državna religija. Nakon toga je država postala sekularna a onda ide period socijalizma kada je ona marginalizovana i onda dolaze te 90-te i naročito 2000-te godine kada čini mi se da Srpska pravoslavna crkva opet dobija neke forme državne religije.

Vukomanović: Pa, ona ima velika ovlašćenja, kao što ste rekli ona je defacto državna religija iako po Ustavu i zakonu ona to nije. Ja bih rekao da u javnom prostoru da se vidi velika prožetost i simbioza crkve i države. Često se prekoračuje ta ustavna granica i imate gde se vidi da je religiji i crkvi dat puno veći značaj u zemlji nego ostalim institucijama.

RSE: Navedite nam neki primer.

Vukomanović: Evo recimo antidiskriminacioni zakon. Koji bi građanin Srbije mogao da okrene mobilni telefon predsednika države u vreme kada zakon treba da uđe u u skupštinu i da bude izglasan i da se on stopira, da se neka vrsta crkvenog veta uloži u posljednjem momentu , iako je bilo jako puno vremena za javnu raspravu? Ja ne bih rekao da bi pripadnici bilo kojih drugih sektora u našem društvu imali tolika ovlašćenja da tako nešto mogu da urade. Naravno da ima i drugih primera. Da li su svi naši građani jednaki pred sudovima, da li je pravda jednaka za sve ili ako nosite mantiju imate neke povlastice u odnosu na druge građane.

RSE: Da li su pripadnici svih religija jednaki u odnosu na državu?

Vukomanović: Oni već po zakonu nisu jednaki. Ovi koji su prepoznati kao istorijske verske zajednice, njih 7, oni se registruju po jednoj proceduri dok ovi drugi moraju da se registruju po jednoj mnogo komplikovanijoj i dužoj proceduri. Sam zakon je napravio razliku između ovih 7 tradicionalnih i ovih drugih i na taj način je u suštini prekršen Ustav koji kaže da su sve verske zajednice ravnopravne pred zakonom. Znači, samim tim što je donešen jedan zakon koji se našao pred ustavnim sudom, čak dve trećine članova tog zakona je problematično i bilo je na javnoj raspravi pred ustavnim sudom pre nekoliko godina govori o tome o kakvom se zaista zakonu radi. Uzmite tu i podzakonske akte, šta se dešava u Ministarstvu vera kada se registruju ove ne tradicionalne verske zajednice, koliko tu neki arbitražni kriterijumi dolaze do izražaja. Dakle, jasno se vidi da vernici nisu jednaki u Srbiji ni po zakonu a kamoli u praksi, u realnom životu.

RSE: Sve u svemu, kakav je stepen religioznosti u Srbiji danas?

Vukomanović: Ja bih rekao da tu nemate neke posebne drame, kao u ovom naslovu od koga smo pošli, Dakle, imate jedan normalan tok desekularizacije koji je bio tipičan za neka postkomunistička društva i nije tu Srbija nikakav izuzetak. Primećuje se porast tradicionalne, klasične religioznosti, primećuje se trend isključivosti prema malim verskim zajednicama, novim religijskim pokretima. Komparativno gledano ja bih rekao da Srbija tu nije nikakav poseban slučaj u odnosu na jednu Rusiju ili Hrvatsku ili zemlje u okruženju. Radi se samo o tome kakva istraživanja vi sprovodite, koliko se galame diže oko nečega i kome je stalo do toga da digne određenu galamu kao što je u prošlosti bio slučaj kada se čak 95 posto tobože građana Srbije prepoznalo kao religiozno a zapravo su se samo na popisu izjasnili po svojoj nacionalnoj identifikaciji.

RSE: Kako komentarišete sve češću pojavu da se na javnom mestu krsti građanin koji prolazi pored crkve ili je vidi u daljini iz autobusa, tramvaja ?

Vukomanović: To sam ranije viđao u Grčkoj i bilo mi je neobično ali je tamo po Ustavu državna crkva tako definisana. To mi liči na jednu vrstu ritualistike koja sama po sebi ne mora mnogo da znači. Primećuje se taj trend i ovde ali ne mora da znači da je reč o nekoj stvarnoj religioznosti. To može biti pomodno , može biti izraz nekog sujeverja . Iz niza razloga ljudi to rade. Ja bih rekao da je to deo jednog pomodarstva i tog trenda povratka svetom ali viđeno više na jedan folklorni, da kažem pučki način.

RSE: Kako se u iskazivanju te lažne religioznosti osećaju istinski religiozni ljudi?

Vukomanović: Mislim da to i njima smeta. Ja sam slušao kolege, sveštenike, teologe koji su mi govorili da nije dobro da se ne napravi jasna razlika između pravih vernika i onih drugih jer to stvara zabunu i crkvi i verskim zajednicama. Ali ja mislim da se verske zajednice osećaju veoma dobro i udobno kada se ovim podacima raspolaže na način o kome smo govorili. Međutim, i oni su svesni da niej reč o pravim vernicima.

RSE: Da li bi i vera i crkva dobili u jednom ponovnom vraćanju religije u privatnost?

Vukomanović: Pa to je jedan trend koji je zabeležen drugde u zapadnoj Evropi. Dakle, Evropa je jedan poseban slučaj u odnosu na globalnu situaciju gde imate dosta primera desekularizacije, zapadna Evropa je tu već sada jedan izuzetan slučaj zbog tog trenda sekularizacije koji se održao. Ja bih rekao da pridruživanje EU u nekom procesu gde bi se na neki način i građani Srbije identifikovali u vrednosnom smislu i sa nekim drugims tvarima, ne samo sa religijom, da bi postepeno vodio jednoj sekularizaciji normalnog tipa kao što je to slučaj u ovim zemljama EU. Taj trend bi mogli očekivati u budućnosti ukoliko to pridruživanje naravno bude ostvarivo i da rezultate.

RSE: Dakle, ovo što se dešava u Srbiji u posljednjih decenija je zapravo antievropski trend?

Vukomanović: To je jedan trend koji odstupa od trenda u zapadnoj Evropi i EU ali jeste jedan trend koji je prepoznatljiv u drugim postsocijalističkim zemljama.
XS
SM
MD
LG