Autor Robin Pomeroy (Reuters), priredio Nedim Dervišbegović
Rast cijene nafte prema nivou od 100 dolara za jedan barel, za koji Organizacija zemalja izvoznica nafte (OPEC) optužuje zapadne finansijske špekulatore, osigurao je Iranu prihode dovoljne da umiri domaće nezadovoljstvo i otupi oštricu sankcija koje bi trebale "stisnuti" njegovo ekonomiju.
Prostor koji Iran ima za finansijski manevar će se vjerovatno povećati jer se očekuje da se cijene nafte stabilizuju nakon ovomjesečnog rasta koji ih je doveo do najvišeg nivoa od oktobra 2008. godine.
"Poseban izazov za Sjedinjene Države predstavlja to što rastuće cijene nafte podrivaju politiku prema Iranu," smatra Simon Henderson iz Programa za zaljevsku i energetsku politiku Vašinstonskog instituta.
Washington predvodi napore da se Iran izolira kako bi se privolio da sjedne za pregovarački sto zbog njegovog nuklearnog programa i Bijela kuća smatra da sankcije djeluju.
Zajedno sa četiri ostala stalna člana Vjeća sigurnosti i Njemačkom, Sjedinjenje Države i Iran sastali su se u Istanbulu ovog vikenda radi razgovora od kojih se očekivalo da bi mogli voditi ka okončanju nuklearnog spora.
Henderson kaže da brojke Američkog Ministarstva za energiju pokazuju da su prihodi Irana u periodu od januara do novembra ove godine bili 64 milijarde dolara, što je za 11 milijardi dolara više nego u čitavoj 2009. godini.
Kao zemlja sa brojnim stanovništvom i visokim socijalnim troškovima, Iranu je potrebna viša cijena nafte nego njegovim zaljevskim susjedima kako bi izbjegao veliki deficit.
Njegov budžet je planiran na osnovu cijene nafte od 65 dolara za barel -- ispod sadašnje cijene od 95 dolara za barel i, po mišljenje nekih analitičara, otprilike na nivou koji je potreban Teheranu da bi izbjegao minuse.
IHS Global Insight, na primjer, smatra da će sa izvozom od dva miliona barela dnevno Iranu biti dovoljna cijena od 65-70 dolara za barel da izbjegne deficit.
Rezanje subvencija
Ramin Emadi iz bliskoistočne konsultantske kuće BEDigest.com predviđa prosječnu cijenu od 80 barela tokom iranske fiskalne godine koje traje do 20. marta što bi Teheranu ostavilo višak od 15 dolara po barelu za dodatnu potrošnju.
Kao predsjedavajući OPEC-a, Iran je učinio sve što je mogao da podigne cijenu nafte, govoreći da svijet može izdržati sa cijenom na ovom nivou i da nema potreba da proizvođaći povećavaju količine.
Sjedište OPEC-a u Beču, arhiv"Nijedan član OPEC-a ne smatra cijenu od 100 dolara zabrinjavajućom ili iracionalnom. Neki članovi OPEC-a ne vidi razloga za hitne sastanke ni kada je cijena nafte 110 ili 120 dolara," rekao je iranski ministar za naftu Massoud Mirkazemi prošlog vikenda.
Drugi ministri iz zemalja OPEC-a su također rekli da nema potreba za povećanjem količine nafte na svjetskom tržištu i oni smatraju da je povećanje cijene rezultat finansijskih špekulacija.
Što se Irana tiče, jedan dio od povećanja prihoda će biti usmjeren na ublažavanje povećanja troškova zbog sankcija.
Indija, druga najveća mušterija Irana nakon Kine, je pokrenuo razgovore tražeći rješenje za plaćanje nafte bez kršenja restrikcija na poslovanje sa iranskim bankama.
Uvoz benzina, koji je Iranu neophodan zbog niskog investiranja u sopstveme rafinerije, je praktično suspendovan, jer je petrohemijska industrija u međuvremenu prilagođena da prozvodi benzin.
Ovo je urađeno po cijenu smanjenih prihoda od petrohemijskih proizvoda, za koje analitičari kažu da su teško mjerljivi, i povećanja cijene benzina. Cijene koje je odredila vlada su porasle sedam puta prošlog mjeseca nakon što su konačno ukinute subvencije.
Nijedan prethodnik Mahmuda Ahmedinejada se do sada nije usudio da sprovede politiku rezanje subvencija za hranu, gorivo i ostale potrepštine koje koštaju oko 100 milijardi dolara godišnje, ili čak i više zbog rastućih cijena primarnih prozvoda i sirovina.
Manji rizik
Iranska javnost je do sada prihvatila povećanje cijena bez nemira koje su predviđali neki analitičari.
Bill Farren-Price iz Petroleum Policy Intelligence kaže da su sankcije, koje se iz Teherana gledaju kao napad stranih neprijatelja, osigurale političko pokriće za vladine mjere.
"Međunarodne sankcije imaju perverzne posljedice jer dopuštaju vladi da na subvencijama za gorivo i hranu sprovede mjere štednje koje su do skoro bile nezamislive," kaže on.
I dok je Ahmadinejad ojačao zahvaljujući skupoj nafti, međunarodna zajednica, koja se još oporavlja od posljedica ekonomske krize, je nervozna zbog akcija koje bi cijenu nafte mogle jos više ojačati.
Juan Cole, profesor istorije Bliskog Istoka na Univerzitetu Mičigen, kaže da viša cijena nafte smanjuje rizik od napada Washingtona ili njegovog bliskoistočnog prijatelja Izraela na Iran.
Obje zemlje kažu da je ova mogućnost otvorena ako na drugi način ne budu u stanju zaustaviti iranski nuklearni program, za koji kažu da mu je cilj prozvodnja nuklearnog oružja dok Iran kaže da je u potpunosti mirnodopski.
"Mislim da visoke cijene nafte u kontekstu slabe američke ekonomije čine vojnu akciju manje vjerovatnom. Ne biste htjeli provoditi politiku "Bush I"," rekao je Cole, misleći na rat protiv Iraka Georgea Busha starijeg za koju on misli da je ubrzala američku recesiju.
"Ahmadinejad sigurno uživa bockajući Zapad ove zime sa visokim ccijenama nafte, što je mala osveta za sankcije," rekao je Cole.
Ali sankcije će dugoročno nanijeti štetu iranskom naftnom sektoru, kojeg već muče problemi zbog dugogodišnjeg niskog nivoa investicija u taj sektor.
Rast cijene nafte prema nivou od 100 dolara za jedan barel, za koji Organizacija zemalja izvoznica nafte (OPEC) optužuje zapadne finansijske špekulatore, osigurao je Iranu prihode dovoljne da umiri domaće nezadovoljstvo i otupi oštricu sankcija koje bi trebale "stisnuti" njegovo ekonomiju.
Prostor koji Iran ima za finansijski manevar će se vjerovatno povećati jer se očekuje da se cijene nafte stabilizuju nakon ovomjesečnog rasta koji ih je doveo do najvišeg nivoa od oktobra 2008. godine.
"Poseban izazov za Sjedinjene Države predstavlja to što rastuće cijene nafte podrivaju politiku prema Iranu," smatra Simon Henderson iz Programa za zaljevsku i energetsku politiku Vašinstonskog instituta.
Washington predvodi napore da se Iran izolira kako bi se privolio da sjedne za pregovarački sto zbog njegovog nuklearnog programa i Bijela kuća smatra da sankcije djeluju.
Zajedno sa četiri ostala stalna člana Vjeća sigurnosti i Njemačkom, Sjedinjenje Države i Iran sastali su se u Istanbulu ovog vikenda radi razgovora od kojih se očekivalo da bi mogli voditi ka okončanju nuklearnog spora.
Brojke Američkog Ministarstva za energiju pokazuju da su prihodi Irana od januara do novembra 2010. bili 64 milijarde dolara, što je za 11 milijardi dolara više nego u čitavoj 2009. godini.
Henderson kaže da brojke Američkog Ministarstva za energiju pokazuju da su prihodi Irana u periodu od januara do novembra ove godine bili 64 milijarde dolara, što je za 11 milijardi dolara više nego u čitavoj 2009. godini.
Kao zemlja sa brojnim stanovništvom i visokim socijalnim troškovima, Iranu je potrebna viša cijena nafte nego njegovim zaljevskim susjedima kako bi izbjegao veliki deficit.
Njegov budžet je planiran na osnovu cijene nafte od 65 dolara za barel -- ispod sadašnje cijene od 95 dolara za barel i, po mišljenje nekih analitičara, otprilike na nivou koji je potreban Teheranu da bi izbjegao minuse.
IHS Global Insight, na primjer, smatra da će sa izvozom od dva miliona barela dnevno Iranu biti dovoljna cijena od 65-70 dolara za barel da izbjegne deficit.
Rezanje subvencija
Ramin Emadi iz bliskoistočne konsultantske kuće BEDigest.com predviđa prosječnu cijenu od 80 barela tokom iranske fiskalne godine koje traje do 20. marta što bi Teheranu ostavilo višak od 15 dolara po barelu za dodatnu potrošnju.
Kao predsjedavajući OPEC-a, Iran je učinio sve što je mogao da podigne cijenu nafte, govoreći da svijet može izdržati sa cijenom na ovom nivou i da nema potreba da proizvođaći povećavaju količine.
Drugi ministri iz zemalja OPEC-a su također rekli da nema potreba za povećanjem količine nafte na svjetskom tržištu i oni smatraju da je povećanje cijene rezultat finansijskih špekulacija.
Što se Irana tiče, jedan dio od povećanja prihoda će biti usmjeren na ublažavanje povećanja troškova zbog sankcija.
Indija, druga najveća mušterija Irana nakon Kine, je pokrenuo razgovore tražeći rješenje za plaćanje nafte bez kršenja restrikcija na poslovanje sa iranskim bankama.
Uvoz benzina, koji je Iranu neophodan zbog niskog investiranja u sopstveme rafinerije, je praktično suspendovan, jer je petrohemijska industrija u međuvremenu prilagođena da prozvodi benzin.
Ovo je urađeno po cijenu smanjenih prihoda od petrohemijskih proizvoda, za koje analitičari kažu da su teško mjerljivi, i povećanja cijene benzina. Cijene koje je odredila vlada su porasle sedam puta prošlog mjeseca nakon što su konačno ukinute subvencije.
Nijedan prethodnik Mahmuda Ahmedinejada se do sada nije usudio da sprovede politiku rezanje subvencija za hranu, gorivo i ostale potrepštine koje koštaju oko 100 milijardi dolara godišnje, ili čak i više zbog rastućih cijena primarnih prozvoda i sirovina.
Manji rizik
Iranska javnost je do sada prihvatila povećanje cijena bez nemira koje su predviđali neki analitičari.
Bill Farren-Price iz Petroleum Policy Intelligence kaže da su sankcije, koje se iz Teherana gledaju kao napad stranih neprijatelja, osigurale političko pokriće za vladine mjere.
"Međunarodne sankcije imaju perverzne posljedice jer dopuštaju vladi da na subvencijama za gorivo i hranu sprovede mjere štednje koje su do skoro bile nezamislive," kaže on.
Juan Cole, profesor istorije Bliskog Istoka na Univerzitetu Mičigen, kaže da viša cijena nafte smanjuje rizik od napada Washingtona ili njegovog bliskoistočnog prijatelja Izraela na Iran.
I dok je Ahmadinejad ojačao zahvaljujući skupoj nafti, međunarodna zajednica, koja se još oporavlja od posljedica ekonomske krize, je nervozna zbog akcija koje bi cijenu nafte mogle jos više ojačati.
Juan Cole, profesor istorije Bliskog Istoka na Univerzitetu Mičigen, kaže da viša cijena nafte smanjuje rizik od napada Washingtona ili njegovog bliskoistočnog prijatelja Izraela na Iran.
Obje zemlje kažu da je ova mogućnost otvorena ako na drugi način ne budu u stanju zaustaviti iranski nuklearni program, za koji kažu da mu je cilj prozvodnja nuklearnog oružja dok Iran kaže da je u potpunosti mirnodopski.
"Mislim da visoke cijene nafte u kontekstu slabe američke ekonomije čine vojnu akciju manje vjerovatnom. Ne biste htjeli provoditi politiku "Bush I"," rekao je Cole, misleći na rat protiv Iraka Georgea Busha starijeg za koju on misli da je ubrzala američku recesiju.
"Ahmadinejad sigurno uživa bockajući Zapad ove zime sa visokim ccijenama nafte, što je mala osveta za sankcije," rekao je Cole.
Ali sankcije će dugoročno nanijeti štetu iranskom naftnom sektoru, kojeg već muče problemi zbog dugogodišnjeg niskog nivoa investicija u taj sektor.
