U Beogradu je krajem prošle nedelje promovisana knjiga Tomislava Jakića, uglednog spoljnopolitičkog novinara i dugogodišnjeg savetnika bivšeg predsednika Hrvatske, Stjepana Mesića. Pod naslovom „Nisam zavijao sa vukovima“, Jakić piše o vremenu kada je u Titovoj Jugoslaviji radio kao novinar u Televiziji Zagreb, odnosno HTV-u, zatim o rađanju HDZ-a i uvođenju novog govora na državnoj televiziji, dolasku Tuđmana na vlast, koga je pratio sa TV ekipom na njegovom prvom putovanju u Ameriku.
Zanimljivo je svedočenje Jakića o 90-tim ratnim godinama u Hrvatskoj, kao i o vremenu provedenom u kabinetu predsednika Hrvatske Stjepana Mesića u oba njegova mandata. Čuveni režiser Rajko Grlić u pogovoru piše da je knjiga „odbrana časti u nečasnom vremenu i svedočenje kako se u banditskim vremenima može živeti nebanditski”.
.
Tomislav Jakić je jedno vreme radio i kao novinar Radija Slobodna Evropa.
Jakić: Tito je svakako osoba sa nesumnjivom osobnom karizmom. Čovjek koji ulijeva autoritet. Čovjek koji pokazuje kompetentnost i čovjek koji me je naviše imponirao time što je nadrastao ono iz čega je krenuo. Njega se u današnjoj Hrvatskoj voli posprdno nazivati bravarom, međutim taj bravar je davno ostao negdje u povijesti. Onaj Tito kojega sam ja vidio i o kojem sam izvještavao je bio državnik svjetskog kalibra.
Jakić: Tuđman je očito pokušavao imitirati Tita i radio je to na način da je sam sebe pretvorio u karikaturu - od uniforme, koja je bila karikatura Titove uniforme, do autoritarnog ponašanja. Inače, Tuđman je bio čovjek neširokih pogleda, da se najblaže izrazim, vrlo autoritaran i nespreman da čuje drugo mišljenje koje se nije slagalo sa njegovim. U svojim pogledima je bio uzak, tvrd i tvrdoglav.
Jakić: Stjepan Mesić je jedan neobičan čovjek na političkoj sceni. Zapravo, čovjek koji ima, a to sam mu jednom prije izbora i rekao, sve karakteristike koje ga čine savršenim predsjedničkim kandidatom na američkoj sceni. Inače, on je čovjek koji je uspio sačuvati ono što rijetki političari uspiju, a to je svoju ljudskost, usprkos visokoj funkciji koju je obnašao. Pragmatičan do mjere kada pragmatičnost dovodi u pitanje principe. Na principima tvrd i ustrajan i po cijenu vlastite popularnosti.
Jakić: Ante Marković je imao podršku Zapada, ali ne dovoljnu podršku. Zapad očigledno do kraja nije shvatio tvrdokornost, sa jedne strane Miloševića, a sa druge strane Tuđmana. Zapad je prokockao šansu da efikasnim pritiskom na jednoga i na drugoga spriječi da njihove politike dođu do ekstrema i da dosegnu jedan stupanj u kojemu je jedino razrješenje bio sukob.
Jakić: Ne. Nije odgovor isti. Dezintegraciji Jugoslavije je kumovalo više faktora, ali ključni faktor je bila Miloševićeva politika koja je dovela na scenu Tuđmana u Hrvatskoj i hrvatsku nacionalističku politiku. To je onda stvorilo eksplozivnu smjesu iz koje se morao roditi raspad zajedničke države. Dakle, ključna odgovornost jeste na Slobodanu Miloševiću i njegovoj politici. Tuđmanu je ta politika dobro došla za ostvarenje nekih njegovih ciljeva. Prema tome, određeni stupanj suodgovornosti nesumnjivo nosi i Tuđman i hrvatska politika, vođenja u njegovo vrijeme.
Jakić: Ne bih rekao fašizam HDZ-a, nego koketiranje HDZ-a sa natruhama fašizma. On nije bio toliko realna opasnost za Srbe u Hrvatskoj, koliko je prizvao povijesna sjećanja na fašizam iz Drugog svjetskog rata. To je situaciju učinilo maksimalno opasnom. Hrvatska politika, u ono vrijeme, je bez ikakve sumnje koketirala sa ustašstvom i fašizmom. Podcjenjivala se činjenica da će to kod Srba, koji su se sjećali što su doživjeli za vrijeme NDH i za vrijeme fašizma, izazvati otpor koji će ići preko granice oružanog otpora. Naravno, zanemarila se činjenica da je Miloševiću to išlo na ruku i da je on tu situaciju savršeno znao iskoristiti.
Hrvatska i Srbija funkcioniraju kao spojene posude
Jakić: Čovjeku poput Stjepana Mesića to nije bilo teško. Da li će današnje vodstvo Hrvatske i vodstvo koje će doći nakon ovoga imati jednaku čvrstinu i jednaku hrabrost da se odupre tom izjednačavanju, to se ne bih usudio prognozirati.
Jakić: Ne sumnjivo utiče i u tom slučaju Hrvatska i Srbija funkcioniraju kao spojene posude. Jedna gleda što se dešava u drugoj i u jednoj se onda događa reakcija na ono što se događa u drugoj. Ili se događanja u drugoj upotrebljavaju kao opravdanje za ono što se radi kod kuće.
Jakić: Prvo, Hrvatska nije odmah priznala Kosovo. Drugo, Hrvatska je u više navrata razgovarala sa Beogradom, konkretno predsjednik Mesić sa predsjednikom Tadićem. Predsjednik Tadić je molio samo jednu stvar jer je znao da će Hrvatska priznati Kosovo, da ga Zagreb ne prizna među prvima. Predsjednik Mesić se toga striktno držao i Hrvatska je priznala Kosovo nakon mjesec dana. Bila je, mislim, trideseta zemlja koja je priznala Kosovo.Prema tome, razgovaralo se, znalo se što će Hrvatska učiniti i nikakvog razloga ili opravdanja za onakvu tvrdu reakciju na hrvatsko priznanje nije bilo, kao što je nema ni danas.
Jakić: Nisu takvi da bi smjeli zadovoljiti nikoga, ni u Srbiji, ni u Hrvatskoj, ni u regiji. Manifestacije prijateljstva su potrebne i dobre, ali nisu dovoljne. Treba imati hrabrosti i snage pa sjesti i otvoreno razgovarati. Gledati u partnera s druge strane stola kao u partnera u kojega se može imati povjerenja i smoči hrabrosti da se sporna pitanja rješavaju pregovorima i kompromisom.
Jakić: Poteze premijerke, kao nekog tko je bio savjetnik bivšeg predsjednika, ne bih komentirao. Stav da je Oluja bila zločinački pothvat je ekstremni stav kojega Hrvatska ne može prihvatiti. Oluja jeste bila legitimna vojna operacija. Da su međutim pod okriljem Oluje i u sklopu Oluje i nakon nje počinjeni ratni zločini, to je nesporno. To je istina sa kojom se Hrvatska mora suočiti i koju mora sankcionirati.
Rusija se ponovo rađa
Jakić: Bosna i Hercegovina je blokirana kao država zato što Dejton nikada nije postavio čvrste temelje za funkcionalnu, pravnu i demokratsku državu. Dejton je prekinuo rat i on je očito u onom trenutku bio jedino što se moglo, ali je nakon toga propušteno da se praktično drugi dan nakon potpisivanja Dejtona počne sa nadograđivanjem, revidiranjem i prilagođavanjem. Tako dugu, dok će ovakav Dejton biti na snazi, BiH kao država neće moći efikasno funkcionirati. Zašto su balvani na granici Kosova i Srbije? Morao bih sada ironično odgovoriti – zato što je to jedna politička tradicija koja se prenijela iz Hrvatske na Kosovo, što bi bilo glupo. Zato što opet i jedna i druga strana pokazuju premalo sezibiliteta i previše tvrdoće u ostvarivanju svojih stavova. Zato što međunarodna zajednica ne koristi sve mehanizme koje ima da bi uticala na obje strane, da ih dovede za stol i ako treba da ih natjera na dogovor.
Jakić: Gost sam u Beogradu i dozvoliti ću sebi da to ne komentiram.
Jakić: Rusija se apsolutno ponovno rađa kao velika sila i bila je opasna iluzija, u trenutku koji se smatrao završetkom Hladnog rata, da je Rusija otpisana. Rusija je u vrijeme Jelcinja teturala i posrtala. Ona se u vrijeme Putina ponovno osovila na svoje noge. Rusija je zemlja sa kojom apsolutno treba računati u međunarodnim odnosima, kao i sa Vašingtonom, kao i sa Briselom, ali isto tako i kao sa Pekingom, Delhijem, ali i novim dolazećim silama, poput Brazila i Južne Afrike.
Jakić: Ostalom dijelu regije treba na sve moguće načine pomoći da se osposobi za što skoriji ulazak u EU jer, niti si EU može dozvoliti na svom boku jednu crnu rupu, niti si dvije ili tri zemlje jugoistoka Evrope mogu dozvoliti da ostanu izvan Unije, kakva god ona bila. A ona je daleko od toga da je idealna i da je najbolja. Međutim to je jedna, ipak funkcionirajuća evropska integracija sa 27 članica. Interes je svih zemalja da uđu, a interes je i onih zemalja regije koje jesu u Uniji, poput Slovenije, odnosno koji će brzo ući, poput Hrvatske, da rade na tome da se ostale zemlje što prije pridruže.
Zanimljivo je svedočenje Jakića o 90-tim ratnim godinama u Hrvatskoj, kao i o vremenu provedenom u kabinetu predsednika Hrvatske Stjepana Mesića u oba njegova mandata. Čuveni režiser Rajko Grlić u pogovoru piše da je knjiga „odbrana časti u nečasnom vremenu i svedočenje kako se u banditskim vremenima može živeti nebanditski”.
.
Tomislav Jakić je jedno vreme radio i kao novinar Radija Slobodna Evropa.
RSE: U svom dugom novinarskom radu sretao si mnoge zanimljive ličnosti. Mi imamo vremena da portretišeš vrlo kratko Tita, Tuđmana i Mesića.
Jakić: Tito je svakako osoba sa nesumnjivom osobnom karizmom. Čovjek koji ulijeva autoritet. Čovjek koji pokazuje kompetentnost i čovjek koji me je naviše imponirao time što je nadrastao ono iz čega je krenuo. Njega se u današnjoj Hrvatskoj voli posprdno nazivati bravarom, međutim taj bravar je davno ostao negdje u povijesti. Onaj Tito kojega sam ja vidio i o kojem sam izvještavao je bio državnik svjetskog kalibra.
RSE: Tuđman je kažu pokušavao da imitira Tita.
Jakić: Tuđman je očito pokušavao imitirati Tita i radio je to na način da je sam sebe pretvorio u karikaturu - od uniforme, koja je bila karikatura Titove uniforme, do autoritarnog ponašanja. Inače, Tuđman je bio čovjek neširokih pogleda, da se najblaže izrazim, vrlo autoritaran i nespreman da čuje drugo mišljenje koje se nije slagalo sa njegovim. U svojim pogledima je bio uzak, tvrd i tvrdoglav.
RSE: Stjepan Mesić?
Jakić: Stjepan Mesić je jedan neobičan čovjek na političkoj sceni. Zapravo, čovjek koji ima, a to sam mu jednom prije izbora i rekao, sve karakteristike koje ga čine savršenim predsjedničkim kandidatom na američkoj sceni. Inače, on je čovjek koji je uspio sačuvati ono što rijetki političari uspiju, a to je svoju ljudskost, usprkos visokoj funkciji koju je obnašao. Pragmatičan do mjere kada pragmatičnost dovodi u pitanje principe. Na principima tvrd i ustrajan i po cijenu vlastite popularnosti.
RSE: Tvoja knjiga nas vraća još u vreme Tita, ali mi ćemo sada krenuti od raspada Jugoslavije. I danas stoje oprečna mišljenja kakva je bila uloga svetskih centara moći u raspadu Jugoslavije? Da li je Ante Marković imao ozbiljnu podršku Zapada da sačuva Jugoslaviju? Ko je prokockao tu šansu?
Jakić: Ante Marković je imao podršku Zapada, ali ne dovoljnu podršku. Zapad očigledno do kraja nije shvatio tvrdokornost, sa jedne strane Miloševića, a sa druge strane Tuđmana. Zapad je prokockao šansu da efikasnim pritiskom na jednoga i na drugoga spriječi da njihove politike dođu do ekstrema i da dosegnu jedan stupanj u kojemu je jedino razrješenje bio sukob.
RSE: Ko je rasturio Jugoslaviju? Ko je kriv za rat? Da li je odgovor isti?
Dezintegraciji Jugoslavije je kumovalo više faktora, ali ključni faktor je bila Miloševićeva politika koja je dovela na scenu Tuđmana u Hrvatskoj i hrvatsku nacionalističku politiku.
RSE: Na promociji u Beogradu su te predstavili kao ubeđenog antifašistu. Koliko je fašizam HDZ-a u 1990. i 1991. godini bio opasnost po hrvatske Srbe?
Jakić: Ne bih rekao fašizam HDZ-a, nego koketiranje HDZ-a sa natruhama fašizma. On nije bio toliko realna opasnost za Srbe u Hrvatskoj, koliko je prizvao povijesna sjećanja na fašizam iz Drugog svjetskog rata. To je situaciju učinilo maksimalno opasnom. Hrvatska politika, u ono vrijeme, je bez ikakve sumnje koketirala sa ustašstvom i fašizmom. Podcjenjivala se činjenica da će to kod Srba, koji su se sjećali što su doživjeli za vrijeme NDH i za vrijeme fašizma, izazvati otpor koji će ići preko granice oružanog otpora. Naravno, zanemarila se činjenica da je Miloševiću to išlo na ruku i da je on tu situaciju savršeno znao iskoristiti.
Hrvatska i Srbija funkcioniraju kao spojene posude
RSE: Predsjednik Mesić je napravio najveći iskorak u distanciranju od Pavelićeve Hrvatske. Da li je bilo teško odupreti se nastojanjima da se izjednače Bleiburg i Jasenovac?
Jakić: Čovjeku poput Stjepana Mesića to nije bilo teško. Da li će današnje vodstvo Hrvatske i vodstvo koje će doći nakon ovoga imati jednaku čvrstinu i jednaku hrabrost da se odupre tom izjednačavanju, to se ne bih usudio prognozirati.
RSE: Koliko na te procese u Hrvatskoj utiče to što se dešava u Srbiji - rehabilitacija četničkog pokreta, izjednačavanje četnika i partizana?
Jakić: Ne sumnjivo utiče i u tom slučaju Hrvatska i Srbija funkcioniraju kao spojene posude. Jedna gleda što se dešava u drugoj i u jednoj se onda događa reakcija na ono što se događa u drugoj. Ili se događanja u drugoj upotrebljavaju kao opravdanje za ono što se radi kod kuće.
RSE: U Srbiji je bilo dosta negativnih reakcija na neke Mesićeve istupe i poteze. Pred kraj Mesićevog mandata došlo je do potpunog zahlađivanja odnosa. Uzrok je bilo Kosovo, zbog koga se Srbija posvađala sa skoro svim susedima u regionu. Da li je Hrvatska imala dileme da li odmah da prizna Kosovo? Da li je o tom koraku prethodno razgovarala sa Beogradom?
Jakić: Prvo, Hrvatska nije odmah priznala Kosovo. Drugo, Hrvatska je u više navrata razgovarala sa Beogradom, konkretno predsjednik Mesić sa predsjednikom Tadićem. Predsjednik Tadić je molio samo jednu stvar jer je znao da će Hrvatska priznati Kosovo, da ga Zagreb ne prizna među prvima. Predsjednik Mesić se toga striktno držao i Hrvatska je priznala Kosovo nakon mjesec dana. Bila je, mislim, trideseta zemlja koja je priznala Kosovo.Prema tome, razgovaralo se, znalo se što će Hrvatska učiniti i nikakvog razloga ili opravdanja za onakvu tvrdu reakciju na hrvatsko priznanje nije bilo, kao što je nema ni danas.
RSE: Posle promena na državnom vrhu Hrvatske i dolaskom novog predsednika, činilo se da odnosi Beograda i Zagreba ulaze u novu fazu. Neki su analitičari međutim upozoravali da se ne rešavaju neki suštinski problemi i da se ne ide dalje od manifestacije prijateljstva dva otmena predsednika. Kako ocenjuješ sadašnje srpsko-hrvatske odnose?
Jakić: Nisu takvi da bi smjeli zadovoljiti nikoga, ni u Srbiji, ni u Hrvatskoj, ni u regiji. Manifestacije prijateljstva su potrebne i dobre, ali nisu dovoljne. Treba imati hrabrosti i snage pa sjesti i otvoreno razgovarati. Gledati u partnera s druge strane stola kao u partnera u kojega se može imati povjerenja i smoči hrabrosti da se sporna pitanja rješavaju pregovorima i kompromisom.
RSE: Ima li šanse da se približe stavovi Srba koji smatraju Oluju zločinačkim poduhvatom sa namerom da se etnički očisti Hrvatska, i zvaničnog stava o Oluji kao operacijom kojom je uspešno okončan Domovinski rat? To pitam u svetlu najnovijih izjava premijerke Jadranke Kosor o osuđenim generalima u Hagu za zločine o Oluju.
Jakić: Poteze premijerke, kao nekog tko je bio savjetnik bivšeg predsjednika, ne bih komentirao. Stav da je Oluja bila zločinački pothvat je ekstremni stav kojega Hrvatska ne može prihvatiti. Oluja jeste bila legitimna vojna operacija. Da su međutim pod okriljem Oluje i u sklopu Oluje i nakon nje počinjeni ratni zločini, to je nesporno. To je istina sa kojom se Hrvatska mora suočiti i koju mora sankcionirati.
Rusija se ponovo rađa
RSE: Kako ocenjuješ odnose u regionu danas? Kako razumeti zašto je Bosna i Hercegovina blokirana kao država? Zašto su se ponovo pojavili balvani, sada na granicama Kosova?
Dok je ovakav Dejton na snazi, BiH kao država neće moći efikasno funkcionirati.
RSE: Kako ti ocenjuješ srpsku diplomatiju danas? Ti si novinar sa dugogodišnjim iskustvom.
Jakić: Gost sam u Beogradu i dozvoliti ću sebi da to ne komentiram.
RSE: Tvoja uža specijalnost su odnosi u svetu. Da li se ponovo rađa Rusija kao velika sila? Da li su glavne svetske adrese i dalje Vašington, Moskva i Brisel?
Jakić: Rusija se apsolutno ponovno rađa kao velika sila i bila je opasna iluzija, u trenutku koji se smatrao završetkom Hladnog rata, da je Rusija otpisana. Rusija je u vrijeme Jelcinja teturala i posrtala. Ona se u vrijeme Putina ponovno osovila na svoje noge. Rusija je zemlja sa kojom apsolutno treba računati u međunarodnim odnosima, kao i sa Vašingtonom, kao i sa Briselom, ali isto tako i kao sa Pekingom, Delhijem, ali i novim dolazećim silama, poput Brazila i Južne Afrike.
RSE: Zna se da Hrvatska ulazi u Evropsku uniju vrlo brzo. Šta je sa ostalim delom regiona?
Jakić: Ostalom dijelu regije treba na sve moguće načine pomoći da se osposobi za što skoriji ulazak u EU jer, niti si EU može dozvoliti na svom boku jednu crnu rupu, niti si dvije ili tri zemlje jugoistoka Evrope mogu dozvoliti da ostanu izvan Unije, kakva god ona bila. A ona je daleko od toga da je idealna i da je najbolja. Međutim to je jedna, ipak funkcionirajuća evropska integracija sa 27 članica. Interes je svih zemalja da uđu, a interes je i onih zemalja regije koje jesu u Uniji, poput Slovenije, odnosno koji će brzo ući, poput Hrvatske, da rade na tome da se ostale zemlje što prije pridruže.