Vukadinović: Ovo je vrijeme društvenog preobražaja u kome se neke čovjekove vrednote itekako urušavaju. Taj period urušavanja vrednota traje jako dugo, oko dvadesetak godina, a nije stvoren novi sistem vrijednosti. Nekoliko je razloga zbog čega filantropizam danas nije na djelu, to izraženo čovjekoljublje, kao prije 30 godina. Po meni, upravo taj urušeni sistem vrijednosti je doveo do toga da danas imamo jedan značajan broj ljudi koji ima novac, koji su bogati ljudi, koji su preko noći stekli to bogatstvo. To je jedna dimenzija tog problema.
Druga dimenzija tog problema je što danas u Crnoj Gori imamo jedan takav ambijent da se na one ljude koji imaju novac gleda kroz jedan poseban diskurs, kroz jednu posebnu ravan. Čak se može reći da se svi ti ljudi posmatraju kao neko ko je to bogatstvo stekao poslujući na ivici zakona, ili čak daleko ispod te zakonske sfere. To je jedan od osnovnih razloga što je upravo taj sistem urušenih vrijednosti stvorio neke ljude koji su preko noći stvorili neko ogromno bogatstvo, ljude koji su devedesetih godina bukvalno bili beznačajni u svojim strukama i profesijama, a sada su to uspjeli. Na drugoj strani postoje ljudi koji su uspjeli da stvore bogatstvo svojim poštenim radom, ali ne žele sada da ulaze u te rizike, da neke njihove pomoći i dobročinstva budu protumačeni kao pokušaj da i oni pripadaju nekim takvim grupama koji su na ilegalan način stekli novac, da jednostavno budu etiketirani. To su neka dva osnovna razloga.
Treći razlog je što država ne stimuliše to dobročinstvo, ne stimuliše filantropizam ljudi na taj način što bi onima koji ulažu i koji žele da pomognu neke obrazovne, kulturne, naučne i neke druge institucije, projekte ili pojedince na neki način dala određene olakšice prilikom nekih budućih poslovanja.
Tek na kraju kao razlog dolazi nedostatak osjećaja da se upražnjava takav rad ili takva vrsta rada preko donacija, preko nekih fondacija, da ljudi pomažu određene projekte, pojedince ili grupe. Mislim da je tek na trećem ili četvrtom mjestu nedostatak takve želje ili nedostatak takvog osjećaja.
RSE: Kroz istoriju Crne Gore bilo je bezbroj primjera da su oni koji su imali davali onima koji nemaju, od samog vrha, od kralja Nikole, pa do običnih ljudi. Želja da se nekome pomogne, bez lične koristi, sve je manje obilježje ovih prostora, posebno od kad smo prošli kroz burno tranzicijsko doba.
Vukadinović: Uvijek je kroz istoriju Crne Gore bilo tih primjera, ali mislim da su ti primjeri, ako idu od vlasti, velikim dijelom banalizovani. Vjerovatno i kralj Nikola i ovi današnji "kraljevi" koji pomažu neku sirotinju i veliki broj ljudi, pomažu je iz razloga ne bi li dobili njihove glasove ili povjerenje, da i dalje uvećavaju svoj kapital, da i dalje održavaju svoju vlast. U vrijeme predizbornih perioda u Crnoj Gori, i vlast i opozicija i mnoge druge organizacije i institucije, pomažu sa nekim mizernim svotama jedan značajan broj ljudi, računajući da će dobiti njihove glasove.
Dobročinstvo, kada je u funkciji politike, kada je u funkciji aktuelne vlasti, onda je velikim dijelom vulgarizovano ili ima opasnost da bude ispoljeno na taj način pošto se ono radi, ne iz namjere da se pomogne nekome, nego se radi iz neke namjere da bi se pridobili novi glasovi, da bi se uvećala osnovica u strukturi moći, i ekonomske i političke.
Najbolji primjer filantropije i afirmacije filantropije bi danas bio da se mnogi ljudi oslobode nekih davanja, nekih poreza, nekih doprinosa za ulaganje svoga novca u neke svrhe kojima je to potrebno. Da li su to naučne, kulturne, umjetničke, sportske ili socijalne organizacije, to je već druga stvar, to je stvar strategije države koja će to rasporediti.
RSE: Kako je objašnjiv naš fenomen ili paradoks da takozvani tranzicijski bogataši, ili savremeni kapitalisti, kod nas nemaju niti želju da fingiraju humanost i učestvuju u akcijama od koje koristi ima zajednica u kojoj žive, a što može biti u funkciji neke njihove promocije i marketinga? Jedno od mišljenja koje se čulo na okruglom stolu bilo je da će se to desiti onog momenta kada filantropija postane moda, pa se naši tajkuni počnu utrkivati ko će više pare da potroši na humana djela.
Vukadinović: Pitanje je da li jedna takva aktivnost, jedno dobročinstvo, kao što je filantropija, može postati moda jer filantropija je organski dio čovjekove ličnosti. Filantropijom i dobročinstvom se može baviti i može ulagati u određene djelatnosti samo onaj koji je naučio na to, koji je živio sa tim i čiji je to organski dio bića. Očito da neko ko do devedesetih godina, još kao zreo čovjek, nije imao taj osjećaj, iako je tada jedva preživljavao i sastavljao kraj sa krajem, a onda u uslovima tranzicije stekao nekakvu veliku dobit i veliki novac, ne može preko noći steći jedno takvo organsko osjećanje da je to nešto što je veoma značajno.
Filantropija neće biti moda jer je ona veoma skupa. Filantropija ne trpi ni blef, ni prodavanje magle. Filantropija ne trpi ni simuliranje bilo čega jer očito da takvi biznismeni žele, ako ulože jedna euro, da im se vrati pet. Oni imaju i neke druge obaveze. To što su oni stekli preko noći, naravno znači da oni nemaju miran san jer to podrazumijeva da u svakom trenutku taj, koji im je to omogućio, veoma lako može da im uzme tu moć. Onda će taj mnogo više koristiti tu osnovicu moći, te finansije i taj novac koji imaju ti koji su ga preko noći stekli, jer će ga u nekim predizbornim kampanjama i u nekim kriznim momentima pokupiti ti novokomponovani biznismeni koji su preko noći stekli taj novac, i umjesto u neke dobrotvorne fondove, tražiće da taj novac ulože u to da bi se očuvale strukture i osnovice moći koje su im to omogućile.
RSE: Kakva je situacija na nekom individualnom nivou prosječnog građanina? Koliko je tu drastično urušen sistem vrijednosti? Tema filantropije je pokrenuta nedavno na jednom blogu, ali nije bilo interesenata da se uključe u polemiku. Koliko se pretvaramo u materijalističko društvo, gdje je imati mnogo važnije nego biti, gdje je samodovoljnost postala glavna odrednica, a altruizam apstraktna kategorija iz nekih romantičnih vremena ili iz prevaziđenih kolektivističkih pogleda na svijet?
Vukadinović: U pravu ste. Osjećaj dobročinstva i pružanja pomoći je izgubio neko značenje koje je imao ranije. Vidimo da mnogo manje danas mnogi udijele neki minimum sredstava onima koji im na ulici to traže, o bilo kom obliku materijalnih sredstava da se radi. Sve manje ljudi i sve manje običnih građana ima osjećaj da treba da udijeli neku pomoć, ako je to taj segment filantropije koji razmatramo i analiziramo.
Ne treba zaboraviti da je upravo zbog urušavanja sistema vrijednosti stvoren jedan veliki jaz u crnogorskom društvu, da imamo jednu piramidu gdje je vrh veoma mali, zašiljen, gdje je veoma mali postotak tih koji imaju, a veliki broj ljudi iz srednje klase. Srednja klasa nije uništena, nego je srednja klasa na margini događaja. Ona je na margini zbivanja zato što je nema tamo gdje se odlučuje, nije u osnovicama moći, nema ih u finansijskim uticajima i finansijskim tijelima. Onda je razumljivo da srednja klasa gubi osjećaj za filantropiju, čak i ako je to imala kao neki prirodni osjećaj svoga bića. Za očekivati je da će se ona sve više i više gubiti jer očito da ulazimo u jedan period kada pravimo korake ka priključenju evropskim integracijama, ali će te evropske integracije još više urušiti kvalitet života, makar za prve godine u Crnoj Gori, što će i dalje smanjivati taj osjećaj da se nekome pomogne.
Uostalom, u mnogim evropskim zemljama i u Americi možemo da vidimo da postoji veliki broj ljudi koji bukvalno umiru od gladi. U Crnoj Gori još niko nije umro od gladi, i mislim da neće. Neki osjećaj dobročinstva u tom smislu postoji. Ono što se ima namjera sa nekim integracijama, a upravo evropske integracije će biti najbolji način da se država oslobodi svih onih ljudi koji su radili u jednom sistemu i koji su radili nešto, ali neće moći da se podrede nekim standardima. Onda će taj broj ljudi, koji će trebati dobročinstvo, koji su možda nekada i sami to činili, biti znatno veći jer će se povećavati.
Druga dimenzija tog problema je što danas u Crnoj Gori imamo jedan takav ambijent da se na one ljude koji imaju novac gleda kroz jedan poseban diskurs, kroz jednu posebnu ravan. Čak se može reći da se svi ti ljudi posmatraju kao neko ko je to bogatstvo stekao poslujući na ivici zakona, ili čak daleko ispod te zakonske sfere. To je jedan od osnovnih razloga što je upravo taj sistem urušenih vrijednosti stvorio neke ljude koji su preko noći stvorili neko ogromno bogatstvo, ljude koji su devedesetih godina bukvalno bili beznačajni u svojim strukama i profesijama, a sada su to uspjeli. Na drugoj strani postoje ljudi koji su uspjeli da stvore bogatstvo svojim poštenim radom, ali ne žele sada da ulaze u te rizike, da neke njihove pomoći i dobročinstva budu protumačeni kao pokušaj da i oni pripadaju nekim takvim grupama koji su na ilegalan način stekli novac, da jednostavno budu etiketirani. To su neka dva osnovna razloga.
Treći razlog je što država ne stimuliše to dobročinstvo, ne stimuliše filantropizam ljudi na taj način što bi onima koji ulažu i koji žele da pomognu neke obrazovne, kulturne, naučne i neke druge institucije, projekte ili pojedince na neki način dala određene olakšice prilikom nekih budućih poslovanja.
Tek na kraju kao razlog dolazi nedostatak osjećaja da se upražnjava takav rad ili takva vrsta rada preko donacija, preko nekih fondacija, da ljudi pomažu određene projekte, pojedince ili grupe. Mislim da je tek na trećem ili četvrtom mjestu nedostatak takve želje ili nedostatak takvog osjećaja.
RSE: Kroz istoriju Crne Gore bilo je bezbroj primjera da su oni koji su imali davali onima koji nemaju, od samog vrha, od kralja Nikole, pa do običnih ljudi. Želja da se nekome pomogne, bez lične koristi, sve je manje obilježje ovih prostora, posebno od kad smo prošli kroz burno tranzicijsko doba.
Vukadinović: Uvijek je kroz istoriju Crne Gore bilo tih primjera, ali mislim da su ti primjeri, ako idu od vlasti, velikim dijelom banalizovani. Vjerovatno i kralj Nikola i ovi današnji "kraljevi" koji pomažu neku sirotinju i veliki broj ljudi, pomažu je iz razloga ne bi li dobili njihove glasove ili povjerenje, da i dalje uvećavaju svoj kapital, da i dalje održavaju svoju vlast. U vrijeme predizbornih perioda u Crnoj Gori, i vlast i opozicija i mnoge druge organizacije i institucije, pomažu sa nekim mizernim svotama jedan značajan broj ljudi, računajući da će dobiti njihove glasove.
Dobročinstvo, kada je u funkciji politike, kada je u funkciji aktuelne vlasti, onda je velikim dijelom vulgarizovano ...
Dobročinstvo, kada je u funkciji politike, kada je u funkciji aktuelne vlasti, onda je velikim dijelom vulgarizovano ili ima opasnost da bude ispoljeno na taj način pošto se ono radi, ne iz namjere da se pomogne nekome, nego se radi iz neke namjere da bi se pridobili novi glasovi, da bi se uvećala osnovica u strukturi moći, i ekonomske i političke.
Najbolji primjer filantropije i afirmacije filantropije bi danas bio da se mnogi ljudi oslobode nekih davanja, nekih poreza, nekih doprinosa za ulaganje svoga novca u neke svrhe kojima je to potrebno. Da li su to naučne, kulturne, umjetničke, sportske ili socijalne organizacije, to je već druga stvar, to je stvar strategije države koja će to rasporediti.
RSE: Kako je objašnjiv naš fenomen ili paradoks da takozvani tranzicijski bogataši, ili savremeni kapitalisti, kod nas nemaju niti želju da fingiraju humanost i učestvuju u akcijama od koje koristi ima zajednica u kojoj žive, a što može biti u funkciji neke njihove promocije i marketinga? Jedno od mišljenja koje se čulo na okruglom stolu bilo je da će se to desiti onog momenta kada filantropija postane moda, pa se naši tajkuni počnu utrkivati ko će više pare da potroši na humana djela.
Vukadinović: Pitanje je da li jedna takva aktivnost, jedno dobročinstvo, kao što je filantropija, može postati moda jer filantropija je organski dio čovjekove ličnosti. Filantropijom i dobročinstvom se može baviti i može ulagati u određene djelatnosti samo onaj koji je naučio na to, koji je živio sa tim i čiji je to organski dio bića. Očito da neko ko do devedesetih godina, još kao zreo čovjek, nije imao taj osjećaj, iako je tada jedva preživljavao i sastavljao kraj sa krajem, a onda u uslovima tranzicije stekao nekakvu veliku dobit i veliki novac, ne može preko noći steći jedno takvo organsko osjećanje da je to nešto što je veoma značajno.
Filantropija neće biti moda jer je ona veoma skupa. Filantropija ne trpi ni blef, ni prodavanje magle. Filantropija ne trpi ni simuliranje bilo čega jer očito da takvi biznismeni žele, ako ulože jedna euro, da im se vrati pet. Oni imaju i neke druge obaveze. To što su oni stekli preko noći, naravno znači da oni nemaju miran san jer to podrazumijeva da u svakom trenutku taj, koji im je to omogućio, veoma lako može da im uzme tu moć. Onda će taj mnogo više koristiti tu osnovicu moći, te finansije i taj novac koji imaju ti koji su ga preko noći stekli, jer će ga u nekim predizbornim kampanjama i u nekim kriznim momentima pokupiti ti novokomponovani biznismeni koji su preko noći stekli taj novac, i umjesto u neke dobrotvorne fondove, tražiće da taj novac ulože u to da bi se očuvale strukture i osnovice moći koje su im to omogućile.
RSE: Kakva je situacija na nekom individualnom nivou prosječnog građanina? Koliko je tu drastično urušen sistem vrijednosti? Tema filantropije je pokrenuta nedavno na jednom blogu, ali nije bilo interesenata da se uključe u polemiku. Koliko se pretvaramo u materijalističko društvo, gdje je imati mnogo važnije nego biti, gdje je samodovoljnost postala glavna odrednica, a altruizam apstraktna kategorija iz nekih romantičnih vremena ili iz prevaziđenih kolektivističkih pogleda na svijet?
Vukadinović: U pravu ste. Osjećaj dobročinstva i pružanja pomoći je izgubio neko značenje koje je imao ranije. Vidimo da mnogo manje danas mnogi udijele neki minimum sredstava onima koji im na ulici to traže, o bilo kom obliku materijalnih sredstava da se radi. Sve manje ljudi i sve manje običnih građana ima osjećaj da treba da udijeli neku pomoć, ako je to taj segment filantropije koji razmatramo i analiziramo.
Ne treba zaboraviti da je upravo zbog urušavanja sistema vrijednosti stvoren jedan veliki jaz u crnogorskom društvu, da imamo jednu piramidu gdje je vrh veoma mali, zašiljen, gdje je veoma mali postotak tih koji imaju, a veliki broj ljudi iz srednje klase. Srednja klasa nije uništena, nego je srednja klasa na margini događaja. Ona je na margini zbivanja zato što je nema tamo gdje se odlučuje, nije u osnovicama moći, nema ih u finansijskim uticajima i finansijskim tijelima. Onda je razumljivo da srednja klasa gubi osjećaj za filantropiju, čak i ako je to imala kao neki prirodni osjećaj svoga bića. Za očekivati je da će se ona sve više i više gubiti jer očito da ulazimo u jedan period kada pravimo korake ka priključenju evropskim integracijama, ali će te evropske integracije još više urušiti kvalitet života, makar za prve godine u Crnoj Gori, što će i dalje smanjivati taj osjećaj da se nekome pomogne.
Uostalom, u mnogim evropskim zemljama i u Americi možemo da vidimo da postoji veliki broj ljudi koji bukvalno umiru od gladi. U Crnoj Gori još niko nije umro od gladi, i mislim da neće. Neki osjećaj dobročinstva u tom smislu postoji. Ono što se ima namjera sa nekim integracijama, a upravo evropske integracije će biti najbolji način da se država oslobodi svih onih ljudi koji su radili u jednom sistemu i koji su radili nešto, ali neće moći da se podrede nekim standardima. Onda će taj broj ljudi, koji će trebati dobročinstvo, koji su možda nekada i sami to činili, biti znatno veći jer će se povećavati.
