Dostupni linkovi

"Pošto znam kakvom profesijom se bavim, znam da nema teoretske šanse da uspiješ samo zbog toga ako se prezivaš da Vinci ili Stanislavski. Kada staneš pred publiku sa režijom neke predstave ili komponiranom skladbom, publika je ta koja ocjenjuje tvoj rad, a ne tvoje prezime i porijeklo," kaže u Intervjuu za RSE Saša Broz, hrvatska kazališna redateljica.

Razgovarala: Dinka Jurković

RSE: Vi ste još kao djevojčica izabrali ¬daske koje život znače¬ za svoju životnu profesiju. Istina niste postali balerina, nego kazališna redateljica.

Broz: Stvarno se radilo o određenom trenutku fascinacije poznatom svjetskom balerinom. Bila sam djevojčica od 3,5 godine. Bio je to neki program, mislim da se radilo o baletu Labuđe jezero. Bila sam toliko fascinirana njom, tom lakoćom pokreta, muzikom, pa sam pokušala nagovoriti roditelje da me upišu u baletnu školu. Bila sam premala za ozbiljne prve korake i usmjerili su moje roditelje da pričekaju još koju godinu. Doma sam divljala i plesala i bila sam tako uporna da su se moji roditelji nakon godinu dana ponovo vratili tamo i pitali da li bi me mogli staviti negdje u kut, makar da gledam. Na kraju sam završila u nekom predškolskom baletnom tečaju, a onda sam regularno krenula u nižu, a potom sam završila i višu srednju baletsku školu za klasični balet i ritmiku u Zagrebu. To je sve išlo svojim tokom. Čak sam dobila i dvogodišnju stipendiju za Moskvu. U međuvremenu sam bila dva puta u Holandiji, u prestižnoj grupi Nacional baleta. Tamo sam trenirala, vježbala, upijala neke impresije. To je nekako nesretno završilo jer sam imala ozljedu koja se više puta ponavljala i moja karijera je, na žalost, morala završiti.

RSE: Da li vam je danas žao? Nedostaje li vam balet?

Broz: I da i ne jer se nisam ni započela njime baviti u profesionalnom smislu, bila sam pred audicijom da krenem nekim profesionalnim putem. Ta dvogodišnja stipendija je bila neka nadogradnja, kao liječnicima specijalizacija u struci.

S današnje distance mi nije žao jer u ovim godinama, u kojim jesam, već bih bila u penziji, a moja karijera ide nekom uzlaznom putanjom. Posao koji sam odabrala nakon toga, svojom profesijom kazališnog redatelja, moći ću se baviti dok god me zdravlje bude služilo i dok god budem imala volje za tim poslom.


RSE: Kada ste preuzimali dužnost ravnateljice u Istarskom kazalištu u Puli, nastupili ste sa velikim entuzijazmom. Najavili ste novi vizualni identitet, koji ste i ostvarili, logotip, repertoar... Koliko vas je pogodila ova smjena, koja je imala političko zaleđe?

Broz: Pogodila me je isključivo zato što je imala političko zaleđe i ništa drugo. Kada si ravnatelj jedne javne ustanove, tvoj ostanak na tom mjestu ovisi doista, makar bi trebalo biti tako, o tvome radu. Mislim da zakon na neki način to i štiti. Naravno da sam nakon otkaza tužila Gradsko vijeće i Upravu grada Pula, koji su donijeli jednu takvu, potpuno besmislenu, odluku. Otkaz nije imao veze sa mnom, obzirom da me sa politikom povezuje samo prezime, niti sam politički angažirana, niti smatram da bi netko, tko je na bilo kojoj javnoj poziciji, trebao štititi interese određene političke skupine. To je besmisleno. Kazalište mora otvoriti svoja vrata svim političkim opcijama. Ljudi koji dolaze u kazalište su ljudi koji vole umjetnost, a ne ljudi koji su došli tamo da razgovaraju ili elaboriraju neke svoje političke afinitete.
Saša Broz i njen suprug Livio Bolković

U to vrijeme kada sam dobila otkaz, moj suprug je bio član opozicije, koja je bila prilično žestoka u to vrijeme u gradu Puli. Kako se oni njemu ni na koji način ne mogu osvetiti za njegov angažman, mislili su ga "kazniti" preko mene. Naravno da nisu uspjeli jer nisu njemu nanijeli štetu, a ni meni. Za sve vrijeme dok sam bila u pulskom kazalištu, imala sam veliki problem s tim što sam donijela odluku da se neću baviti svojim poslom, da neću režirati. Smatrala sam da je to korektno. Većina mojih kolega, dok vodi kazalište, i režira okolo. Smatrala sam, da ako već tu dobivam plaću, da sam dužna tu plaću i zaraditi, a ne da spakiram svoje kofere i nestanem na dva mjeseca kako bih dignula honorar u Splitu, Dubrovniku ili u Sarajevu. Svjesno, a misleći da radim nešto potpuno pošteno, sebi sam nanijela štetu jer se de fakto dvije godine nisam mogla baviti svojim poslom. To je bio zapravo najgori dio tog paketa.

Mogu i zahvaliti onima koji su me smijenili jer dva tjedna nakon moje smjene sam dobila četiri ponude izvan Hrvatske i nije bilo baš nikakvih problema. Sada u principu čak više radim van Hrvatske, nego ovdje, što me jako veseli pošto sam upoznala neke druge sredine, neke druge ljude, a mi smo ipak svi povezani jer govorimo istim, kazališnim jezikom. Mislim da je to jako lijepo.
Kada sam dobila status slobodnog umjetnika, koji sam zamrznula, naravno da je bilo prvo pitanje - kada će biti sljedeća režija. Mogu i zahvaliti onima koji su me smijenili jer dva tjedna nakon moje smjene sam dobila četiri ponude izvan Hrvatske i nije bilo baš nikakvih problema. Sada u principu čak više radim van Hrvatske, nego ovdje, što me jako veseli pošto sam upoznala neke druge sredine, neke druge ljude, a mi smo ipak svi povezani jer govorimo istim, kazališnim jezikom. Mislim da je to jako lijepo.


RSE: Zapažen je bio vaš angažman u Tuzlanskom kazalištu. S predstavom ¬Zmijsko leglo¬ mladog ruskog pisca Vasilija Sigareva ste gostovali u cijelom regionu i bila je dosta zapažena. Kako ste doživjeli tu suradnju?

Broz: To mi je bilo jedno od najljepših iskustava u čitavoj mojoj karijeri. Došla sam u Tuzlansko pozorište zahvaljujući gradonačelniku grada Tuzle, Jasminu Imamoviću. Sada smo veliki prijatelji, a to smo u međuvremenu postali. Suradnja sa Tuzlanskim narodnim pozorištem je doista protekla na jednom visoko profesionalnom nivou. Imala sam apsolutno sve uvjete u jednoj sredini koja ima dugu kazališnu povijest. To pozorište je starije od većine zagrebačkih kazališta, tako da to nije sredina u kojoj je novija povijest kazališta. To kazalište je nedavno proslavilo 100 i nešto godina svoga postojanja, što nije mala brojka. Meni je bilo fantastično.

Sa ansamblom sam surađivala sjajno, uvjeti su bili briljantni i radije sam radila tamo nego u Metropolitan operi. Predstava je dobro prošla. Dobila sam jednu fenomenalnu šansu - prije nego što sam odlučila koji ću tekst raditi s tim ljudima, dva-tri puta sam boravila u Tuzli, pogledala predstave, pogledala kakav je ansambl i onda sam odabrala glumce sa kojima bih radila i za njih pronašla odgovarajući dobar tekst. To je bio jedan sjajan put, koji je trajao malo duže, ali smo mi to uspješno priveli kraju. Imali smo premijeru koja je bila vrlo dobro prihvaćena. Predstava je do sada gostovala baš u svim većim gradovima bivših republika, od Slovenije, Hrvtske, Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Vojvodine, Srbije. Čak su dobili nagradu na festivalu u čast Zorana Radmilovića u Zaječaru. Mislim da bih bila sretna kada bi se još jednom ponovilo takvo iskustvo. I tekst je bio sjajan i sve se jako dobro poklopilo.

RSE: Često se čuje u medijima da je vama lako, jer ste iz klana Brozovih.

Broz: Ne znam zašto neko ne bi rekao da mi je teško jer sam iz klana Brozovih. Ne razmišljam o tome jer iz svoje kože ne mogu. Nosim to prezime i nisam ga birala, dano mi je rođenje. Na njega sam izuzetno ponosna. Pošto znam kakvom profesijom se bavim, znam da nema teoretske šanse da uspiješ samo zbog toga ako se prezivaš da Vinci ili Stanislavski. Kada staneš pred publiku sa režijom neke predstave ili komponiranom skladbom, publika je ta koja ocjenjuje tvoj rad, a ne tvoje prezime i porijeklo. To je specifikum našeg posla i ne mislim da je to loše, već naprotiv, da je to dobro jer je publika ta koja jedina ima puno pravo tebe ocjenjivati, to jeste davati ocjenu da li si dobar u tom poslu, ili ne.

RSE: U kakvom sjećanju imate svog djedu, Josipa Broza? Koje susrete s njim najviše pamtite?

Imao je veliku karizmu, silnu energiju i ogromnu ljubav i privrženost svojoj porodici. Uvijek je isticao da je porodica na prvom mjestu, a da sve drugo dolazi iza toga.
Broz:
To je niz sjećanja. Bila sam dijete i svako dijete je vrlo emotivno kada pomisli na svoga djeda ili baku, pogotovo na one kojih više nema. Kako starimo više smo emotivni i na svoje djetinjstvo i na nekakav svoj prethodni period života, koji se više ne može vratiti. Pamtim ga kao izuzetno optimističnu i vedru osobu, koja je doista imala jednu nevjerojatnu karizmu, pa čak i u najbezazlenijim dnevnim situacijama. Naša obiteljska okupljanja, ili vrijeme kada bi uži dio porodice boravio sa njim, naravno da nisu bile situacije gdje je on donosio neke političke odluke i gdje se o tome razgovaralo. To su bila ležerna druženja, primjerena nama klincima koji smo bili oko njega. Imao je veliku karizmu, silnu energiju i ogromnu ljubav i privrženost svojoj porodici. Uvijek je isticao da je porodica na prvom mjestu, a da sve drugo dolazi iza toga.

RSE: Vi ste kao obitelj pokrenuli proces zaštite imena i djela Josipa Broza. Što je bio povod da se odlučite na takav korak?

Broz: Mi se nismo odlučili na takav korak kako bi zabranili ljudima da pričaju o mom djedu, kako bi zabranili povjesničarima i piscima da koriste njegovo ime za neka svoja umjetnička djela, ili ljudima koji imaju potrebu javno se izraziti i dati komentare, ne zato što mi to ne želimo, već zato što se to ne može niti pravno. Htjeli smo zaštiti njegovo ime od izrabljivanja onih koji su na njemu htjeli u današnje vrijeme zaraditi. Rijetko kada se desi da u novinama nema neke sličice, komentara ili usporedbe. Novine su dosta pridonijele tome da se njega danas ponovo spominje u bilo kojem kontekstu i nema veze da li je to pozitivan ili negativan kontekst. Sada se izdigla određena šačica ljudi koji su vidjeli svoju priliku za svoju brzopoteznu i jeftinu zaradu.

Osim toga, depresivno je svoga djeda gledati na čarapama ili upaljačima, to je ispod svakog nivoa ljudskog dostojanstva. Mi smo to napravili da nitko na njegovom imenu ne može zarađivati.
Obzirom da smo zaštitili ime, sada većina ljudi više pazi. Prije, na svakom kiosku si mogao da vidiš neki upaljač, olovku ili čarape s njegovim likom i to više nije imalo smisla. Najgore od svega je što su mnogi proizvođači po novinama znali reći, kada su ih pitali zašto to prodaju, da ga ne cijene, da ih je briga tko je on bio i što je bio, bitno je da se dobro zarađuje. Vjerujem, da ste na mom mjestu, da bi ste i vi u tom slučaju učinili isto. Osim toga, depresivno je svoga djeda gledati na čarapama ili upaljačima, to je ispod svakog nivoa ljudskog dostojanstva. Mi smo to napravili da nitko na njegovom imenu ne može zarađivati.


RSE: Nacionalni park Brioni ima licencirano pravo da koristi ime Josipa Broza. Taj novac koristite u humanitarne svrhe, a želja vam je da pokrenete zakladu Josipa Broza.

Broz: Tu nije bilo puno dileme. Odmah kada sam najavila da će doći do zaštite imena, javio mi se tadašnji ravnatelj nacionalnog parka Brioni, gospodin Ratomir Ivičić. Najljepša sjećanja me vežu za Brione i znam koliko je moj djed obožavao taj otok i taj dio Istre, mnogo je napravio za promociju tog otoka, a osim toga na tom otoku su doista ispisane neke značajne stranice naše povijesti. Obzirom da su Brioni kao institucija legalisti, oni su se javili i rekli da bi htjeli koristiti njegov lik. Njihova je ideja bila da naprave seriju suvenira koji su vizualnim identitetom vezani sa Titom na Brionima. To su sve fotografije koje postoje na otoku Brioni u foto-muzeju, a vezani su za njegov boravak i ono vrijeme koje je on provodio tamo na otoku. Razgovarala sam sa tatom i rekla da bi smo to trebali napraviti i tata se složio. Ideja mog oca je bila da se kompletan iznos, koji bi pripao obitelji Broz, sa računa Nacionalnog parka Brioni, direktno uplaćuje na račun Doma za nezbrinutu djecu u Nazorevoj ulici. Zašto baš tamo? Moj djeda je dugi niz godina, za vrijeme zime, kada bi bila berba mandarina, te mandarine slao toj istoj djeci. Nekako smo smatrali da možda tim nekim sitnim gestom, koji njima sigurno nešto znači, nastavljamo taj senzibilitet koji je moj djeda imao prema toj djeci koja žive bez roditelja.
Sara, kćerka Saše Broz

RSE: Želja vam je da to usmjerite i ka talentiranim mladim ljudima u regionu.

Broz: Tako je. Ovo je već druga godina kako kompletna donacija ide u Dom za nezbrinutu djecu. Ne kažem da će ona doživotno ići tamo jer postoje i druge institucije, postoje i drugi ljudi kojima treba pomoći, kao što su bolnice, možda im kupiti neki uređaj. Senzibilizirani smo po tom pitanju dok se ne precizira osnivanje zaklade. To je već trebalo biti gotovo, ali obzirom da je moj otac sve do prije mjesec dana živio u Indoneziji, molila sam ga da te stvari ostavimo sa strane dok se ne vrati, pa da onda to riješimo do kraja.

Vjerujem da će u neko dogledno vrijeme ta zaklada biti riješena i formalno i pravno, a njena funkcija bi bila pomaganje, ne samo raznim institucijama kojima je pomoć potreba, već i pojedincima. Moralo bi se napraviti neko tijelo koje bi odlučivalo o tome koji su to umjetnici i mladi budući znanstvenici kojima bi taj novac u školovanju pomogao, da ih se naprosto nagradi za njihov dosadašnji rad. Svi znamo da u našoj zemlji ima jako puno mladih ljudi koji na žalost iz poznatih nam razloga odlaze na školovanje vani i tamo ostaju. To je odliv mozgova, za koji mislim da bi u budućnosti trebao dobiti neki prirodan protok kod nas u Hrvatskoj, da se tim ljudima pomogne da svoje znanje i ono što su stekli ulože u razvoj našeg društva.


RSE: Da li i na koji način se danas obitelj Broz sjeća Josipa Broza?

Broz: Obzirom na to da smo dosta raštrkani po svijetu, svaki to čini na svoj način. Prošle godine sam na godišnjicu smrti djeda bila na Brionima jer mi je bilo bliže. Godinu dana prije toga smo svi zajedno bili u Beogradu na grobu. Trudimo se intimno to obilježavati, ne možemo se skupiti na tradicionalna velika obiteljska druženja jer svako živi na svom kraju svijeta i to nije jednostavno za uskladiti. Bila sam poslovno u Beogradu, pa sam iskoristila priliku da obiđem sve svoje. Ta naša druženja su vezana za trenutke kada zagrebački dio ekipe doputuje u Beograd. Bila sam početkom trećeg mjeseca, a moji roditelji sa bratom krajem trećeg mjeseca. Trudimo se to obilježiti u trenutcima kada nas je više i kada smo zajedno. Naravno da posjećujemo i grob. To su neke stvari koje nije lako uvijek uskladiti, onako kako bi čovjek htio, ali mislim da je bitno da se naših najdražih sjećamo svaki dan, a ne samo određenih dana u mjesecu ili godini.

RSE: Vaša baka Herta Haas živi u Beogradu. Koliko često imate priliku da se viđate s njom?

Broz: Čujem se s njom tri-četiri puta tjedno, obzirom da je ona jedna vrlo bistra žena s kojom možeš na tri ili četiri strana jezika pričati o svemu što te zanima - ako hoćeš o dnevnoj politici, ako želiš saznati nešto iz bliže ili dalje povijesti, sve te informacije ćeš dobiti. Ona je jedna vrlo kompleksna, izuzetno snažna i vrlo zanimljiva osoba. Viđamo se dva puta godišnje. Ona je nepokretna i ona ne može putovati, tako da kada dođem u Beograd, onda se družimo. To mi jako puno znači i moram priznati da sam sretna što mi je baka stvarno dugo poživjela jer svaki put kada se s njom čujem saznam toliko novih stvari o kojima nisam imala pojma jer ona je kao jedna otvorena enciklopedija. Stvarno sam ponosna da imam takvu prekrasnu baku koju na žalost mnogi ljudi ne poznaju dovoljno jer je ona iznimno povučena osoba, a s druge strane jedna vrlo jaka i energična žena koja je strašno puno toga uložila u obrazovanje svoje djece, u svoj pošteni put i borbu za istinu, a ona je i prava partizanka. Zanimljivo je imati jednog pretka koji je dosta toga dao u borbi za slobodu.

RSE: Imate li kontakta s Jovankom Broz?

Broz: Ne. To me puno ljudi pita, ali ne znaju da to nije moja baka. Ja i moj brat smo gospođu Jovanku prvi i zadnji put vidjeli na pogrebu moga djeda. Ona nikada nije bila prisutna na našim obiteljskim druženjima, niti je bilo tko razgovarao o njoj ili pitao za nju. O njoj znam upravo toliko koliko i vi iz medija.


* * * * *
Saša Broz bio je on-line gost RSE, na vaša pitanja dala je odgovore koje možete pročitati OVDJE.
XS
SM
MD
LG