Razgovarao Robert Coalson, priredila Ena Stevanović
„Mladi ljudi iz cijelog svijeta i svih nacija koje imaju sreće što su demokratske moraju odrastati na način da sudjeluju u državnim pitanjima tako što se informiraju o ključnim pitanjima s kojim će se suočiti kao glasači“, piše američka znanstvenica Martha Nussbaum u svojoj knjizi objavljenoj 2010.godine koja nosi naslov “Ne za profit: Zašto demokratiji trebaju humanističke znanosti”. Bez podrške obrazovanih građana, nijedna demokratija se ne može održati.
Nussbaum je profesorica prava i etike na Univerzitetu u Chicagu i osnivačica Centra za komparativni konstitucionalizam. Kao istaknuti akademski građanin i autorica nekoliko knjiga, Nussbaum je nedavno uvrštena na listu 100 najboljih globalnih mislioca koju je kreirao magazine “Foreign Policy”.
Iako je njena knjiga “Not For Profit” nastala najprije zbog zabrinutosti da obrazovni sistem u Sjedinjenim Američkim Državama ne uspijeva proizvesti dovoljno angažirane građane koji će održati njenu demokratiju, njeni argumenti se odnose na svaku zemlju koja pokušava izgraditi ili zadržati otvoreni i reprezentativan sistem koji se zasniva na slobodnim izborima i transparentnosti.
Ona smatra da obrazovanje od najranije dobi treba biti zasnovano na istraživanju, dubinskom razumijevanju i razvijanju logičkog i kritičkog mišljenja. Takav pristup ne proizvodi samo građane koji su sposobni da prepoznaju ukorijenjeni politički šovinizam i netoleranciju već proizvodi građane koji su sposobni preispitati autoritete na način koji povećava inovativnost i ekonomsku kompetitivnost. Nussbaum upozorava na usredsređenost obrazovnog sistema na praktične vještine.
Novinar RSE Robert Coalson je nedavno razgovarao sa Nussbaum o povezanosti između humanističkih znanosti i demokratije i o tome kako vladina obrazovna politika može biti indikator njene posvećenosti demokratskim načelima i razvoju.
Martha Nussbaum: Naravno. Ja se fokusiram na tri. Prva je sposobnost koju mi u zapadnom društvu povezujemo sa Sokratom, ali se ona sigurno pojavljuje i u ostalim tradicijama, a to je sposobnost kritičkog mišljenja o prijedlozima koji vam se nameću, sposobnost analize argumenata i razlikovanja dobrog argumenta od lošeg. Općenito rečeno, voditi ono što je Sokrat nazvao “istraživačkim životom”. Danas je to jako važno jer znamo da se ljudi vode autoritetima, modom i pritiskom vršnjaka. I jedino ovakva vrsta kritički osvještenog građanstva može održati demokratiju živom. Naravno, to je sposobnost s kojom se ljudi rađaju, u određenoj mjeri, ali ostatak se treba usavršavati. Ja smatram da se može usavršavati od malih nogu, kroz obrazovni sistem. Postoji način kojim se vrlo mala djeca mogu naučiti šta je to dobar, a šta loš argument. I kako djeca odrastaju, to se može činiti na sve sofisticiraniji način, da bi na kraju studija mogli razumjeti Platonove dijaloge i sve one varljive argumente kako bi razvijali svoju sposobnost mišljenja. To je važno ne samo za pojedinca koji misli o društvu, već i za način na koji ljudi komuniciraju jedni s drugima.
Naslovnica knjige Marthe Nussbaum
U većini javnih diskusija, ljudi se samo razbacuju sloganima i uvredama. A ono što demokratiji treba je slušanje. I poštovanje. I kada ljudi nauče kako da analiziraju argument, gledaju potpuno drugačije na ono što drugi ljudi govore. Pokušaju to rastaviti na dijelove i misle:” Da li i ja imam slične nazore i u čemu se moji nazori razlikuju?” Ovo doista proizvodi mnogo bolji i tolerantniji način javne interakcije.
Drugu kvalitetu sam nazvala “sposobnošću da mislimo kao građani cijelog svijeta”. Svi mi razmišljamo usko i to je nešto što smo naslijedili od životinja. Većina životinja samo razmišlja o grupi. Ali naravno, mi na ovom svijetu moramo prije svega misliti na cijelu naciju, na njene mnoge grupe, manjine i većine. Tek onda možemo misliti na ono što je izvan nacije, o tome kako problemi koji se tiču globalne ekonomije trebaju suradnju više različitih nacija kako bi bili riješeni. To je komplicirano i to zahtijeva poznavanje historije, ali ne u smislu poznavanja historijskih činjenica, već u smislu sposobnosti da se kritički pristupi historijskim dokazima. To znači učiti kako da mislimo o globalnoj ekonomiji. Ovo doba je posebno važno i bitno je naučiti nešto o najvećim svjetskim religijama, učiti komplicirane, nestereotipne principe tih religija jer mnogim zemljama kruži strah koji se zasniva obično na neadekvatnim stereotipima o tome kakvi su Muslimani ili bilo ko drugi. Znanje se tome može suprotstaviti.
Treća stvar, koja je jako povezana s prve dvije je ono što ja nazivam “pripovjedačkom maštom”, a to je sposobnost da se stavite na mjesto drugoga i da spoznate kako svijet izgleda s te tačke gledanja. I da doista imate tu razvijenu empatiju prema životima drugih. To je također nešto s čim dolazimo na svijet. Psiholozi su otkrili da su bebe mlađe od godinu dana sposobne promatrati stvari s tuđe perspektive i uviđati i raditi stvari s te perspektive. Ali to je veoma usko i obično ljudi uče misliti onako kako su mislili njihovi roditelji ili članovi porodice i to se mora proširiti i razviti kako bismo bili u stanju uviđati kako svijet izgleda s tačke gledanja neke od manjina u našoj zajednici. Smatram da se to može vrlo jednostavno postići. S obzirom da ne možemo otići na sva mjesta koja trebamo razumjeti, to se postiže čitanjem priča, drama i literature i sudjelovanjem u procesima drugih nacija kroz umjetnost. Književnost i umjetnost su najvažniji načini kojima se razvija ova sposobnost.
Nussbaum: Godinama je ključni model razvoja onaj koji su postavili ekonomisti i koji mjeri bogatstvo po glavi stanovnika. U posljednje vrijeme postoji otpor prema tome jer ljudi smatraju da to dovoljno ne ukazuje na to koliko su materijalna dobra značajna za njih i šta ljudi doista jesu i šta rade. Zbog toga su Ujedinjene nacije od 1990.godine pokrenule program pod nazivom “Izvještaj o ljudskom razvoju” koji se bavi stvarima kao što su pristup obrazovanju i zdravstvenoj zaštiti. Drugim riječima, mnogo bogatiji meni mogućnosti i prilika koje ljudi imaju. Ja sam 20 godina radila sa ekonomisticom Amartyjom Sen koja je 1998.godine dobila Nobelovu nagradu za ekonomiju. I razvili smo ovo u smislu da je za državu mnogo bolje da poboljša sposobnosti i prilike koje ljudima daju mogućnost da žive bolji i ispunjeniji život. Ja sam se zatim fokusirala na skupinu ključnih sposobnosti za koje smatram da bi se trebale štititi zakonom u svim državama.
Nussbaum: Život, zdravlje, tjelesni integritet, razvoj čula,mašta, razvoj praktičnog mišljenja i zaključivanja, sposobnost da živite emotivno zdravo, da vama ne vlada strah, sposobnost da imate produktivan odnos s okolinom i prirodom, sposobnost da se igrate i imate slobodno vrijeme, o čemu ljudi danas dovoljno ne misle. I konačno, kontrola nad vlastitim materijalnim i socijalnim okruženjem. Naravno, sve se ovo čini apstraktnim, ali ja ću to sve još pojasniti. Mada smatram da svaka zemlja treba specifirati ove vrijednosti prema svojim vlastitim okolnostima.
Nussbaum: Naime, kada djeca uče u učionici, u kojoj cijelo vrijeme moraju sjediti, nešto će im ući u glavu, ali to ih neće učiniti kompetentnim da pregovaraju sa svijetom. Ljudi su mislili, počevši sa Jean Jacques Rousseau-om u 18.stoljeću, “Ako doista želimo da ljudi budu nezavisni građani u demokratskom društvu, to znači da ne možemo imate pune učionice ljudi koji ne znaju nista uraditi, koji samo tamo sjede i čekaju da im se nešto praktično kaže.” Tako se iz demokratskih tendencija iz 18.stoljeća razvila ideja da djeca trebaju sudjelovati u svom praktičnom okruženju. Ali još jedna stvar se desila. Ljudi su shvatili da je to jako dobar način da se djeca nauče o cijelom svijetu. Naprimjer, ako djeca šiju neku tkaninu, to možete iskoristiti kao čas historije. Možete im objasniti kako su ljudi šili tkanine u raznim razdobljima in a raznim mjestima. Možete to iskoristiti i kao čas ekonomije. Možete im objasniti odakle konac zapravo dolazi, ko ga proizvodi, kakva vrsta rada se koristi da bi se konac prizveo? I za djecu će to biti vrlo jednoistavno jer se radi o tom komadiću tkanine koje ono zašiva u tom trenutku.
Na prosvjedima u Kairu bila su i djeca, veljača 2011Nussbaum: Vrlo je zanimljivo da čak i zemlje koje apsolutno ne žele ovu vrstu angažiranog građanstva shvaćaju da su ove sposobnosti iznimno važne. I Singapur i Kina su sproveli masovnu reformu obrazovanja u proteklih pet godina jer su shvatili da njihovoj polsovnoj kulturi nedostaje mašte i kritičkog mišljenja. Vrlo korumpiran sistem poslovanja nastaje ukoliko niko ne želi reći neprijatnu riječ da ne bi izazvao kritiku. Ove zemlje su stoga nastojale uvesti više maštovitosti i kritičkog mišljenja u svoj sustav obrazovanja.
Međutim, oni su voljni to napraviti u naučnom sektoru, u poslovnom sektoru, ali ne i u političkom sektoru. Vidjeti ćemo da li oni to mogu uraditi. Mogu li oni to tako ograničiti? Smatram da je jako teško ograničiti demokratsko mišljenje. Trenutna zbivanja na Bliskom Istoku dokazuju da ono ima tendenciju da se širi.
Možda se ljudima u Singapuru i Kini neće sviđati rezultat onoga što pokušavaju uraditi. Možda će čitava reforma propasti, što je jednako vjerovatno. Ali u drugim državama, da. Ako doista ne želite demokratiju, onda ovo nije pravi princip obrazovanja za vas. Ovaj princip potiče iz antičke Grčke koja je imala veoma snažnu demokratiju. Naš cilj je da se svako uključi i da svi razmišljaju o stvarima. Ukoliko političari sumnjaju u ovaj cilj, onda doista i ne žele ovakav princip obrazovanja.
Nussbaum: Činjenica je da, kako god odgajali djecu kući ili u školama, mi na neki način utječemo na njih. Ne postoji sustav obrazovanja koji nije pod utjecajem vrijednosti. Čak i princip kojim učite samo činjenice ima u sebi ugrađene određene vrijednosti. On daje negativnu vrijednost mašti, a naglašava tehničku kompetentnost. Stoga ne možemo izbjeći da to oblikuje djecu.
I naravno, mi želimo oblikovati djecu. Ona su prekrasna kada dođu na svijet, ali ne bi stigla daleko u svijetu odraslih da ih ne oblikujemo. Ali pitanje je na koji način to želimo činiti. Kakvi ljudi želimo da postanu?
Moje stanovište je da dijete treba biti pod kontrolom, al i da teba postati slobodno. I zato postoji kritičko mišljenje. Konačni proizvod treba biti odrasla osoba koja doista misli o smijeru kojim se društvo kreće. Ali sloboda se ne postiže time što ćete reći: “Ok, sad si slobodan”.Napredni učitelji koji su jednostavno prestali podučavati su brzo spoznali da to nije dovelo do slobode. Čak i neki ekstremni oblici progresivnih škola u kojima su djeca svaki dan mogla izabrati šta će učiti nisu dovela do razvoja onih sposobnosti koje su vam doista potrebne da biste bili slobodna osoba. Mislim da, ukoliko želimo slobodu, moramo je proizvesti, a ovo je recept kako to učiniti.
Nussbaum: Naravno, ja mogu samo govoriti o onome u čemu imam iskustva. Mogu potvrditi da su u Indiji, drugoj najvećoj muslimanskoj zemlji na svijetu, ove ideje široko prihvaćene i jačanje i obrazovanje žena je jedan od prioriteta te zemlje. I Indonezija je prilično povezana s ovim vrijednostima.
Ali čak i u konzervativnim islamskim društvima—Bila sam nedavno u Jordanu i bila sam oduševljena što je veliki broj ovih ideja upotrebljeno u obrazovnom sistemu, kako u osnovnom tako i u srednjemi.Žene su doista osnažene u jordanskom društvu. Jeste li znali da žene čine 75 posto studenata Univerziteta u Amanu? I one imaju sva prava. Naravo, Jordan je relativno liberalan. Ne mislim da biste ovo vidjeli u Saudijskoj Arabiji, ali moramo sačekati i vidjeti kako će se svijet razvijati. I saznati ćemo koliko daleko ljudi žele ići kako bi dosegli demokratske slobode, što se trenutno događa na Bliskom Istoku.
„Mladi ljudi iz cijelog svijeta i svih nacija koje imaju sreće što su demokratske moraju odrastati na način da sudjeluju u državnim pitanjima tako što se informiraju o ključnim pitanjima s kojim će se suočiti kao glasači“, piše američka znanstvenica Martha Nussbaum u svojoj knjizi objavljenoj 2010.godine koja nosi naslov “Ne za profit: Zašto demokratiji trebaju humanističke znanosti”. Bez podrške obrazovanih građana, nijedna demokratija se ne može održati.
Nussbaum je profesorica prava i etike na Univerzitetu u Chicagu i osnivačica Centra za komparativni konstitucionalizam. Kao istaknuti akademski građanin i autorica nekoliko knjiga, Nussbaum je nedavno uvrštena na listu 100 najboljih globalnih mislioca koju je kreirao magazine “Foreign Policy”.
Iako je njena knjiga “Not For Profit” nastala najprije zbog zabrinutosti da obrazovni sistem u Sjedinjenim Američkim Državama ne uspijeva proizvesti dovoljno angažirane građane koji će održati njenu demokratiju, njeni argumenti se odnose na svaku zemlju koja pokušava izgraditi ili zadržati otvoreni i reprezentativan sistem koji se zasniva na slobodnim izborima i transparentnosti.
Ona smatra da obrazovanje od najranije dobi treba biti zasnovano na istraživanju, dubinskom razumijevanju i razvijanju logičkog i kritičkog mišljenja. Takav pristup ne proizvodi samo građane koji su sposobni da prepoznaju ukorijenjeni politički šovinizam i netoleranciju već proizvodi građane koji su sposobni preispitati autoritete na način koji povećava inovativnost i ekonomsku kompetitivnost. Nussbaum upozorava na usredsređenost obrazovnog sistema na praktične vještine.
Novinar RSE Robert Coalson je nedavno razgovarao sa Nussbaum o povezanosti između humanističkih znanosti i demokratije i o tome kako vladina obrazovna politika može biti indikator njene posvećenosti demokratskim načelima i razvoju.
RSE: Vi smatrate da uspješna i dugoročna demokratija ovisi o građanima s određenim kvalitetama koje se razvijaju kroz obrazovni sistem. Možete li navesti te kvalitete i opisati kako ih škole mogu poticati?
Martha Nussbaum: Naravno. Ja se fokusiram na tri. Prva je sposobnost koju mi u zapadnom društvu povezujemo sa Sokratom, ali se ona sigurno pojavljuje i u ostalim tradicijama, a to je sposobnost kritičkog mišljenja o prijedlozima koji vam se nameću, sposobnost analize argumenata i razlikovanja dobrog argumenta od lošeg. Općenito rečeno, voditi ono što je Sokrat nazvao “istraživačkim životom”. Danas je to jako važno jer znamo da se ljudi vode autoritetima, modom i pritiskom vršnjaka. I jedino ovakva vrsta kritički osvještenog građanstva može održati demokratiju živom. Naravno, to je sposobnost s kojom se ljudi rađaju, u određenoj mjeri, ali ostatak se treba usavršavati. Ja smatram da se može usavršavati od malih nogu, kroz obrazovni sistem. Postoji način kojim se vrlo mala djeca mogu naučiti šta je to dobar, a šta loš argument. I kako djeca odrastaju, to se može činiti na sve sofisticiraniji način, da bi na kraju studija mogli razumjeti Platonove dijaloge i sve one varljive argumente kako bi razvijali svoju sposobnost mišljenja. To je važno ne samo za pojedinca koji misli o društvu, već i za način na koji ljudi komuniciraju jedni s drugima.
U većini javnih diskusija, ljudi se samo razbacuju sloganima i uvredama. A ono što demokratiji treba je slušanje. I poštovanje. I kada ljudi nauče kako da analiziraju argument, gledaju potpuno drugačije na ono što drugi ljudi govore. Pokušaju to rastaviti na dijelove i misle:” Da li i ja imam slične nazore i u čemu se moji nazori razlikuju?” Ovo doista proizvodi mnogo bolji i tolerantniji način javne interakcije.
Drugu kvalitetu sam nazvala “sposobnošću da mislimo kao građani cijelog svijeta”. Svi mi razmišljamo usko i to je nešto što smo naslijedili od životinja. Većina životinja samo razmišlja o grupi. Ali naravno, mi na ovom svijetu moramo prije svega misliti na cijelu naciju, na njene mnoge grupe, manjine i većine. Tek onda možemo misliti na ono što je izvan nacije, o tome kako problemi koji se tiču globalne ekonomije trebaju suradnju više različitih nacija kako bi bili riješeni. To je komplicirano i to zahtijeva poznavanje historije, ali ne u smislu poznavanja historijskih činjenica, već u smislu sposobnosti da se kritički pristupi historijskim dokazima. To znači učiti kako da mislimo o globalnoj ekonomiji. Ovo doba je posebno važno i bitno je naučiti nešto o najvećim svjetskim religijama, učiti komplicirane, nestereotipne principe tih religija jer mnogim zemljama kruži strah koji se zasniva obično na neadekvatnim stereotipima o tome kakvi su Muslimani ili bilo ko drugi. Znanje se tome može suprotstaviti.
Treća stvar, koja je jako povezana s prve dvije je ono što ja nazivam “pripovjedačkom maštom”, a to je sposobnost da se stavite na mjesto drugoga i da spoznate kako svijet izgleda s te tačke gledanja. I da doista imate tu razvijenu empatiju prema životima drugih. To je također nešto s čim dolazimo na svijet. Psiholozi su otkrili da su bebe mlađe od godinu dana sposobne promatrati stvari s tuđe perspektive i uviđati i raditi stvari s te perspektive. Ali to je veoma usko i obično ljudi uče misliti onako kako su mislili njihovi roditelji ili članovi porodice i to se mora proširiti i razviti kako bismo bili u stanju uviđati kako svijet izgleda s tačke gledanja neke od manjina u našoj zajednici. Smatram da se to može vrlo jednostavno postići. S obzirom da ne možemo otići na sva mjesta koja trebamo razumjeti, to se postiže čitanjem priča, drama i literature i sudjelovanjem u procesima drugih nacija kroz umjetnost. Književnost i umjetnost su najvažniji načini kojima se razvija ova sposobnost.
RSE: U Vašoj knjizi se bavite pitanjem tzv.paradigme ljudskog razvoja. Koji su njeni ključni elementi i kakve implikacije ona ima za zemlje u razvoju?
Nussbaum: Godinama je ključni model razvoja onaj koji su postavili ekonomisti i koji mjeri bogatstvo po glavi stanovnika. U posljednje vrijeme postoji otpor prema tome jer ljudi smatraju da to dovoljno ne ukazuje na to koliko su materijalna dobra značajna za njih i šta ljudi doista jesu i šta rade. Zbog toga su Ujedinjene nacije od 1990.godine pokrenule program pod nazivom “Izvještaj o ljudskom razvoju” koji se bavi stvarima kao što su pristup obrazovanju i zdravstvenoj zaštiti. Drugim riječima, mnogo bogatiji meni mogućnosti i prilika koje ljudi imaju. Ja sam 20 godina radila sa ekonomisticom Amartyjom Sen koja je 1998.godine dobila Nobelovu nagradu za ekonomiju. I razvili smo ovo u smislu da je za državu mnogo bolje da poboljša sposobnosti i prilike koje ljudima daju mogućnost da žive bolji i ispunjeniji život. Ja sam se zatim fokusirala na skupinu ključnih sposobnosti za koje smatram da bi se trebale štititi zakonom u svim državama.
RSE: A to su?
Nussbaum: Život, zdravlje, tjelesni integritet, razvoj čula,
Mi na ovom svijetu moramo prije svega misliti na cijelu naciju, na njene mnoge grupe, manjine i većine. Tek onda možemo misliti na ono što je izvan nacije.
RSE: Bio sam zadivljen vašim opisom ruku i važnosti da djeca nauče odakle dolaze zajednički objekti i kako su napravljeni. Zašto je to važno?
Nussbaum: Naime, kada djeca uče u učionici, u kojoj cijelo vrijeme moraju sjediti, nešto će im ući u glavu, ali to ih neće učiniti kompetentnim da pregovaraju sa svijetom. Ljudi su mislili, počevši sa Jean Jacques Rousseau-om u 18.stoljeću, “Ako doista želimo da ljudi budu nezavisni građani u demokratskom društvu, to znači da ne možemo imate pune učionice ljudi koji ne znaju nista uraditi, koji samo tamo sjede i čekaju da im se nešto praktično kaže.” Tako se iz demokratskih tendencija iz 18.stoljeća razvila ideja da djeca trebaju sudjelovati u svom praktičnom okruženju. Ali još jedna stvar se desila. Ljudi su shvatili da je to jako dobar način da se djeca nauče o cijelom svijetu. Naprimjer, ako djeca šiju neku tkaninu, to možete iskoristiti kao čas historije. Možete im objasniti kako su ljudi šili tkanine u raznim razdobljima in a raznim mjestima. Možete to iskoristiti i kao čas ekonomije. Možete im objasniti odakle konac zapravo dolazi, ko ga proizvodi, kakva vrsta rada se koristi da bi se konac prizveo? I za djecu će to biti vrlo jednoistavno jer se radi o tom komadiću tkanine koje ono zašiva u tom trenutku.
RSE: Pojedinci smatraju da vlade, čak i nekih zapadnih demokratija, možda ne žele ovu vrstu osviještenih građana koju Vi opisujete. Je li realistično očekivati od njih da implementiraju ove ideje?
Međutim, oni su voljni to napraviti u naučnom sektoru, u poslovnom sektoru, ali ne i u političkom sektoru. Vidjeti ćemo da li oni to mogu uraditi. Mogu li oni to tako ograničiti? Smatram da je jako teško ograničiti demokratsko mišljenje. Trenutna zbivanja na Bliskom Istoku dokazuju da ono ima tendenciju da se širi.
Možda se ljudima u Singapuru i Kini neće sviđati rezultat onoga što pokušavaju uraditi. Možda će čitava reforma propasti, što je jednako vjerovatno. Ali u drugim državama, da. Ako doista ne želite demokratiju, onda ovo nije pravi princip obrazovanja za vas. Ovaj princip potiče iz antičke Grčke koja je imala veoma snažnu demokratiju. Naš cilj je da se svako uključi i da svi razmišljaju o stvarima. Ukoliko političari sumnjaju u ovaj cilj, onda doista i ne žele ovakav princip obrazovanja.
RSE: Kako reagujete na kritike prema kojima ste Vi zapravo uključeni u neku vrstu socijalnog eksperimenta u kojem vlade govore ljudima kako trebaju misliti?
Nussbaum: Činjenica je da, kako god odgajali djecu kući ili u školama, mi na neki način utječemo na njih. Ne postoji sustav obrazovanja koji nije pod utjecajem vrijednosti. Čak i princip kojim učite samo činjenice ima u sebi ugrađene određene vrijednosti. On daje negativnu vrijednost mašti, a naglašava tehničku kompetentnost. Stoga ne možemo izbjeći da to oblikuje djecu.
I naravno, mi želimo oblikovati djecu. Ona su prekrasna kada dođu na svijet, ali ne bi stigla daleko u svijetu odraslih da ih ne oblikujemo
Činjenica je da, kako god odgajali djecu kući ili u školama, mi na neki način utječemo na njih. Ne postoji sustav obrazovanja koji nije pod utjecajem vrijednosti. Čak i princip kojim učite samo činjenice ima u sebi ugrađene određene vrijednosti.
Moje stanovište je da dijete treba biti pod kontrolom, al i da teba postati slobodno. I zato postoji kritičko mišljenje. Konačni proizvod treba biti odrasla osoba koja doista misli o smijeru kojim se društvo kreće. Ali sloboda se ne postiže time što ćete reći: “Ok, sad si slobodan”.Napredni učitelji koji su jednostavno prestali podučavati su brzo spoznali da to nije dovelo do slobode. Čak i neki ekstremni oblici progresivnih škola u kojima su djeca svaki dan mogla izabrati šta će učiti nisu dovela do razvoja onih sposobnosti koje su vam doista potrebne da biste bili slobodna osoba. Mislim da, ukoliko želimo slobodu, moramo je proizvesti, a ovo je recept kako to učiniti.
RSE: Mnoge od zemalja u kojima se emituje naš program imaju vrlo konzervativne tradicije i pod utjecajem su Pravoslavne crkve ili Islama. Da li će one u vašem modelu vidjeti prijetnju za svoje dugoročne kulturne i društvene vrijednosti?
Nussbaum: Naravno, ja mogu samo govoriti o onome u čemu imam iskustva. Mogu potvrditi da su u Indiji, drugoj najvećoj muslimanskoj zemlji na svijetu, ove ideje široko prihvaćene i jačanje i obrazovanje žena je jedan od prioriteta te zemlje. I Indonezija je prilično povezana s ovim vrijednostima.
Ali čak i u konzervativnim islamskim društvima—Bila sam nedavno u Jordanu i bila sam oduševljena što je veliki broj ovih ideja upotrebljeno u obrazovnom sistemu, kako u osnovnom tako i u srednjemi.Žene su doista osnažene u jordanskom društvu. Jeste li znali da žene čine 75 posto studenata Univerziteta u Amanu? I one imaju sva prava. Naravo, Jordan je relativno liberalan. Ne mislim da biste ovo vidjeli u Saudijskoj Arabiji, ali moramo sačekati i vidjeti kako će se svijet razvijati. I saznati ćemo koliko daleko ljudi žele ići kako bi dosegli demokratske slobode, što se trenutno događa na Bliskom Istoku.
