Dostupni linkovi

Malo je političara u BiH koji vode progresu


Nihad Krupić
Nihad Krupić
Dok Sarajevo otkazuje planirane projekte u znak sjećanja na ZOI 1984. godine zbog nedostatka novca, u Kanadi spektakularno protiču XXI olimpijske igre. Nihad Krupić, predsjednik Bosanskohercegovačkog kulturnog centra u Vankuveru za RSE govori o olimpijskoj atmosferi, odnosu dijaspore prema BiH, ali i države prema iseljenicima, kako vide političku scenu u BiH i na koji način se uključuju u zbivanja u zemlji.

RSE: Gospodine Krupiću, kakva je atmosfera u Vankuveru?

Krupić
: Atmosfera u Vankuveru je veličanstvena. Najveličanstvenija će biti ukoliko Kanada osvoji prvo mjesto u hokeju. Pobijedili su Rusiju poslije 20 i više godina. Kompletno taj jedan kanadski patriotski zanos je nevjerovatan. Ljudi iz čitavog svijeta, sigurno 50.000 ljudi je došlo u grad - na svakom koraku se osjeća taj duh Olimpijade. Za pomenuti je da je u gradu ovih dana prekrasno vrijeme, dakle ljudi šetaju u majici kratkih rukava, a već kilometar, dva, tri su ta sportska borilišta. Vidjeli ste na samoj ceremoniji otvaranja da je bilo veličanstveno, takva će biti i ceremonija zatvaranja. Vankuver kao grad je sigurno sa Olimpijadom ušao u najuži krug svjetskih metropola. Prilikom otvaranja Olimpijade spiker je pomenuo igre u Sarajevu. Mi sa ponosom u razgovoru sa Kanađanima pominjemo to da smo imali olimpijadu i da je to za BiH bio jedan od najvećih svjetskih događaja, koji je kasnije zamijenio jedan drugi događaj, kad se dešavalo svakodnevno da ljudi iz čitavog svijeta vide Sarajevo u jednom drugom okružju, u jednom nesretnom okružju. Mislim da se i Kanađani sjećaju tih događaja.

RSE: Sarajevo je priželjkivalo održavanje Olimpijskih igara 2014. godine, što se neće dogoditi. Da li je iz vaše perspektive realno očekivati neke nove olimpijske igre s obzirom da nismo iskoristili potencijale koje imamo?

Nihad Krupić
Krupić: Da vam uporedim ekonomsku stranu Olimpijade. Cijena ove olimpijade prevazilazi 1,5 milijardu dolara - predviđena cijena je bila oko 1,3 milijarde dolara - a vjerovatno će ta cifra malo i da poraste. To je jedna cifra koju BiH, ni grad Sarajevo vjerovatno ni u snu ne bi mogli da pomisle uopšte da mogu da pripreme tako skup projekat. Ja sam imao prilike da budem u centru Visler gdje sam dobio podatak, radi usporedbe, da taj Visler, selo koje je 80 km od Vankuvera i koje je zimski centar, je samo 2005. godine zaradio više nego BiH u 10 godina. To su te razlike, to su te cifre koje s ekonomske strane praktično stavljaju BiH u podređen položaj. Druga strana, koju smo mi očekivali svakako, to je da se na neki način svijet ponovo otvori Bosni i Hercegovini, ono sve što je propustio i što je nije zaštitio u toku rata, da pokaže to svoje lice i da krenemo u jednu svjetliju budućnost sa tom jednom olimpijadom. E, to je više onako emotivno. Međutim, mi živimo u tipično materijalističkom svijetu gdje emocijama, barem u sportu, nema isuviše mjesta.

RSE: Koliko je Bosna i Hercegovina spremna da iskoristi pomoć i iskustva svoje dijaspore?

Krupić
: BiH nije spremna da ovoga momenta nešto značajno učini. Iz naše prespektive, mi smo spremni da učinimo dosta toga, zauzvrat ne tražeći ništa od naše države, od institucija. Nas taj odnos naše države pomalo iritira i boli kad se radi o građanima BiH rasutim po čitavom svijetu. Svaki naš građanin, bilo gdje da se nalazi, je i dan-danas jedan od najboljih ambasadora BiH, jedna vrsta lobističkog centra koji uvijek može pomoći državi BiH. Ja sam svjestan težine situacije, počev od ekonomske, političke i svake druge, u BiH. Međutim, ne mogu a da ne kažem da su građani u dijaspori, ili iseljeništvu, ili prognanstvu, kako god hoćete da kažete, ostavljeni postrani i možda i pomalo zapušteni, ostavljeni sami sebi, bez ikakve šanse da pomognu. Dakle, mi nismo sretni, nismo zadovoljni, a pogotovo kad doživljavamo da institucije, kao recimo Olimpijski komitet ili bilo koja druga institucija - počev od političkih, kulturnih, kada dolaze u jedan grad kao što je Vankuver ne čine to obavještavajući našu amabasadu u Kanadi, pa da ta naša ambasada u Kanadi obavijesti naše organizacije ovdje, one koje imaju bh. predznak. Mi ovdje imamo pet organizacija. Vjerujte da se nama niko nije obratio da dolazi naša delegacija, jedan tim naš, da se kaže: „Da li biste vi bili u stanju da ugostite, da budete volonteri?“ Sve se to ostavlja privatnoj inicijativi. Mi sad imamo ovdje jedan naš tim od devet članova koji je praktično došao bez ikakve saradnje sa našom amabasadom u Kanadi. To me žalosti. Ja imam priliku da se sastanem sa tim našim olimpijcima, ali na naš zahtjev. To pokazuje da je BiH institucionalno i politički još uvijek daleko od one države koja može da posluži kao primjer drugima. Mi smo daleko od domovine, i dalje ćemo da se nudimo. Međutim, smatram da mora da postoji jedno jako ministarstvo za iseljeništvo ili dijasporu i da je uvijek u kontaktu sa našim institucijama u bilo kojem dijelu svijeta. Mi imamo u Vankuveru oko 3.000 građana BiH koji su došli u zadnjih 15 godina i imamo pet, šest naših institucija. Barem sa te strane država može da vidi ko se nalazi ovdje kad šalje delegacije, naročito sportsku - jer sportska delegacija je stvarno nešto posebno, to je nešto što prevazilazi sve razlike, nešto što spaja - i to smo i očekivali. Međutim, nije se to desilo.
Ovoga momenta Sarajevo i nije grad u kojem se sve odlučuje o BiH. Vašington, Njujork, Brisel i drugi gradovi su oni koji će još uvijek da kroje sudbinu BiH.


RSE: Izvan Bosne i Hercegovine se od rata naovamo u prestižnim školama obrazovalo mnogo mladih kadrova. Koliko oni mogu pomoći zemlji?

Krupić
: Kad razmišljam o našoj djeci, i ja imam djecu ovdje koja se školuju, moj najveći investment ustvari je bio da moju djecu vežem duhovno za domovinu, znači srčano da ih vežem. Kad dođe vrijeme da se oni mogu vezati i ekonomski i svakako drugo biće lakše. Naša djeca se školuju po svjetskim univrezitetima, naša djeca su najbolja, malo da budem i pristrasan, i od te naše djece, kojih ima ne desetine hiljada, dovoljna je samo cifra od nekoliko hiljada koji bi se u budućih 10, 15 godina poslovno vezali za BiH - i eto naše sreće i progresa. Ali ne treba zanemarivati, također, ni djecu koja žive u BiH. Oni su naš osnov. Za mene još uvijek su najveći heroji oni koji žive i dalje u BiH. Jeste, istina je da mnogo njih želi da ode. Međutim, ljudi u BiH nemaju sliku svijeta vani. Otprilike stoji ona stara: u tuđem dvorištu je zelenija trava. Nije to tako. Mi živimo u jednom svijetu koji je sigurno težak, gdje se dosta radi, gdje je ekonomska situacija nestabilna i gdje samo obrazovanjem te nove generacije možemo razmišljati o boljoj budućnosti.

RSE: Kako vidite političku situaciju u Bosni i Hercegovini?

Krupić: Ja sam ujedno na funkciji potpredsjednika Kongresa Bošnjaka Sjeverne Amerike. Mi smo osnovali tu organizaciju u Sjevernoj Americi da utičemo na pokušaj uspostavljanja političke stabilnosti u BiH. Moram ovdje da budem jasan: smatram da ovoga momenta Sarajevo i nije grad u kojem se sve odlučuje o BiH. Vašington, Njujork, Brisel i drugi gradovi su oni koji će još uvijek da kroje sudbinu BiH. Nesretna je činjenica da je politička nestabilnost toliko očita da i nas to ovdje, daleko od domovine, uznemirava. I mislimo dok god ne bude politička slika u BiH stabilnija i svjetlija da neće biti ni ekonomskog i drugog progresa. Mislim da je malo političara pravih u BiH u smislu koji vodi progresu. Došlo je vrijeme za promjenu političke strukture u BiH - govorim iz perspektive čovjeka koji prati sva zbivanja, koji zna kakav treba da bude političar, koji opus političara, koji vokabular političara treba da bude. Mora da se uspostavi ta jedinstvena struktura političara koji su za BiH u pravom smislu, državu kakvi svi mi želimo, državu slobodnih ljudi, slobodnog kretanja, slobodnog prometa robe i prosperiteta omladine.
XS
SM
MD
LG