Dostupni linkovi

U rat i užas nas odvela samoobmana


Miljenko Jergović (Foto: zoomzg), novinar i književnik, rođen u proljeće 1966.godine u Sarajevu, gdje je i diplomirao na Filozofskom fakultetu - odsijek filozofije i sociologije. Već u svojim 20-tim godinama dobija prva priznanja za pisanje.

"Upravo taj naš balkanski kontekst, taj loš kontekst, taj višak istorije, višak ludila po ulicama i višak neke vrste mahnitosti je ono što je za kulturu i književnost jako poticajno i iz čega proizlazi takva količina priča da ih se ne može ni zapisati," kaže u intervjuu za RSE Miljenko Jergović, književnik i novinar.

Autor: Dinka Јurković

RSE: Dok sam pregledavala svježe fotografije koje su stigle iz regiona, našla sam neke na kojima ste i vi. Smijete se, dobro ste raspoloženi. Radi se o utorku večer, o BP klubu u Zagrebu. Što se dešavalo?

Jergović: Događala se promocija bosanskog prijevoda romana Projekt Lazarus, Aleksandra Hemona. Tamo smo se okupili u dobrom raspoloženju i nismo imali razloga za mrgođenje, pa sam se i ja smijao.

RSE: Vi ste Sarajlija. Znate za sebe reći da ste šampion u predstavljanju sebe kao bosanskog pisca.

U književnosti i kulturi nema reprezentativnih dresova i prihvaća se ono što je prirodno i što je dio svakog kulturnog identiteta, a to je svaka dvojnost ili trojnost.
Jergović:
To me se stalno ispituje da li sam ja bosanski ili hrvatski pisac. Onda na to pitanje vrlo discipliniramo odgovaram da sam i jedno i drugo. Onda objašnjavam kako se u kulturi i književnosti stvari ne odvijaju kao u sportu, gdje se čovjek mora opredijeliti za jedan reprezentativni dres. U književnosti i kulturi nema reprezentativnih dresova i prihvaća se ono što je prirodno i što je dio svakog kulturnog identiteta, a to je svaka dvojnost ili trojnost, svako pripadanje koje je na određeni način granično.

RSE: Za vas bih rekla da ste profesionalni pisac. Kako izgleda zatvoriti se sa kompjuterom i ući u neki imaginarni svijet? Može li se danas živjeti od toga?

Jergović: Srećom, nisam samo pisac lijepe književnosti, nego sam i novinar. Uglavnom živim od novinarstva. Od same književnosti bih već mogao živjet, ali to bi bilo jako tanko, a nisam baš neki asket, nisam ni štedljiv i ne volim živjeti na rezervi.

Nikada o književnosti nisam razmišljao na takav način da bih se mogao frustrirati zbog toga što se od književnosti ne može živjeti kao do šverca, prodaje kompjutera, ili od politike.
RSE:
To baš i nije utješno, obzirom da ste toliko toga napisali i da ste najnagrađivaniji pisac u regionu, rekla bih. Koliko vas to stimulira?

Jergović: Nikada o književnosti nisam razmišljao na takav način da bih se mogao frustrirati zbog toga što se od književnosti ne može živjeti kao do šverca, prodaje kompjutera, ili od politike. Uopće, misliti o pisanju kroz te kategorije je pogubno. Ako mislite o kategorijama zarade, onda, bojim se da ćete poslije slabo pisati. Zarada se očekuje i novac čovjeka uvijek u životu veseli. Ali dok se piše, ne bi se trebalo o njemu razmišljati jer to razmišljanje odvede pamet na krivi trag.
Aleksandar Hemon i Miljenko Jergović, na promociji bosanskog prijevoda Hemonove knjige "Projekt Lazarus", 28.04.2009. Foto: zoomzg

RSE: Okušali ste se u mnogo žanrova. Pišete poeziju, kratku priču, novelu, romane, drame. Gdje se najbolje osjećate?

Jergović: Tema uvijek određuje formu i tema određuje hoće li nešto biti roman, priča, novela ili nešto četvrto.

RSE: Gdje su teme, gdje se nalazi inspiracija, gdje imate to vrelo?

Jergović: Gledam kroz sebe i gledam u sebi. Ima svega. Osim toga, mi smo se uvijek, i u dobra i u zla vremena, šalili što smo to što jesmo i što smo sa Balkana, što smo iz bivše Jugoslavije i iz Bosne, gdje stvari nikada nisu stajale najsretnije, gdje smo uvijek ginuli u ratovima protiv okupatora, zatim ginuli u ratovima protiv samih sebe. Mislili smo da naš kontekst nije onako sretan kao što je kontekst Šveđana, Danaca, pa čak i Amerikanaca. Upravo taj naš balkanski kontekst, taj loš kontekst, taj višak istorije, višak ludila po ulicama i višak neke vrste mahnitosti je ono što je za kulturu i književnost jako poticajno i iz čega proizlazi takva količina priča da ih se ne može ni zapisati. Naši životi su zaista interesantni preko svake mjere i čini mi se da nije baš nužno tražiti inspiraciju i priču prostora i vremena u kome živimo.

RSE: Često govorite o Sarajevu. Pominjete I Gimnaziju u koju ste išli. Govorite o svojim korijenima. Koliko često idete u Sarajevo? Kako ga danas doživljavate? Hemon je rekao da je Sarajevo za njega jedan kompleksan unutarnji organ. Što je Sarajevo danas vama?

Odlaskom iz Sarajeva zapravo sam izgubio mjesto koje bih mogao nazvati domom, ali ne domom u smislu stambenog objekta. S ove strane kućnog praga se uvijek osjećam kod kuće, ali kada prekoračim kućni prag, ja sam u inozemstvu gdje god bio.
Jergović:
U Sarajevo idem u prosjeku svaka dva-tri mjeseca. Današnje Sarajevo sasvim sigurno nije onaj grad u kojem sam odrastao i u kojem sam živio. To je i prirodno jer godinama se mijenjaju i mjesta, kao što se mijenjaju i ljudi. Odlaskom iz Sarajeva zapravo sam izgubio mjesto koje bih mogao nazvati domom, ali ne domom u smislu stambenog objekta. S ove strane kućnog praga se uvijek osjećam kod kuće, ali kada prekoračim kućni prag, ja sam u inozemstvu gdje god bio. Osjećam se potpuno strano i u Zagrebu i u Sarajevu i na nekom desetom mjestu. Ono što me apsolutno vezuje za ove prostore, koji su se nekada imenovali i određivali sintagmom od Triglava do Đevđelije, jeste jezik i kultura, koju manje-više poznajem i u okviru koje se snalazim. A to snalaženje je potrebno čovjeku koji je pisac i koji se bavi književnošću. Mimo toga, ja sam u inostranstvu gdje god bio.

RSE: Vaša literatura je posebna. Kada sam počela čitati Dvore od oraha, pa je nisam čitala dva dana, shvatila sam da joj se moram vratiti iz početka i sa jednom dozom koncentracije čitati je. Radi se o periodu koji obuhvaća preko 100 godina. Pričana je u obrnutoj hronologiji. Bilo mi je lakše kada sam pročitala da ste rekli da dok ste pisali tu knjigu, osjećali ste se kao da pišete, režirate i glumite u jednom holivudskom spektaklu. Kako je bilo živjeti i stvarati takvo kompleksno djelo?

Jergović: Dvore od oraha jako teško jer je za taj roman bila potrebna veća koncentracija nego što je inače imam, a nisam baš jako dekoncentriran. Bila je potrebna jedna duga priprema i neka vrsta mira za pisanje, kakav u to vrijeme nisam ni imao, tako da je velika muka bila pisati i dovršiti tu knjigu.

Miljenko Jergović
RSE:
Imate li mir sada i što radite u književnom dijelu?

Jergović:
Da kucnem o drvo, mira imam. Imam neki svoj mir, neki povlašteni prostor i povlašteno vrijeme u kojem mogu s mirom raditi. Pišem neki roman, pa ćemo vidjeti. Dok stvar nije napisana, teško je o njoj išta govoriti.

RSE: U svojim novinarskim tekstovima dosta ste oštri, neki kažu često raspoloženi za svađu. Polemizirate, kritizirate i ne štedite nikoga.

Mislim da je nas krajem 80-tih i počekom 90-tih u jedan ćorsokak, a onda u potpuni kaos, rat i užas, dovelo to što smo se samoobmanjivali, što smo lagali i sebe i druge, što smo se pravili nešto drugo od onoga što jesmo.
Jergović:
Teško mi je na to pitanje odgovoriti jer se tiče i moga karaktera i mog temperamenta i na kraju mog pogleda na svijet. Privatno nisam ni najmanje svadljiv čovjek. Ljudima ne govorim neke jako grube ili bezobrazne stvari, ali kada je riječ o pisanju o stvarnosti u kojoj živimo, mislim da za početak, minimalno što čovjek može učiniti, jeste da piše ono što zaista misli, a ne ono što se od njega očekuje. Mislim da je nas krajem 80-tih i početkom 90-tih u jedan ćorsokak, a onda u potpuni kaos, rat i užas, dovelo to što smo se samoobmanjivali, što smo lagali i sebe i druge, što smo se pravili nešto drugo od onoga što jesmo, što zapravo nismo bili spremni ni priznati ni prihvatiti ono što nam se događa i o tome govoriti. Ta vrsta prijekornosti, ta vrsta straha od izgovorenih riječi, nam je ostala do danas. To je onaj razlog zbog kojeg pokušavam u novinama pisati što jasnije, što određenije, što preciznije i što više u skladu sa vlastitim stavom i mišljenjem. Htio bih ljudima reći da izgovorena riječ i istina, ili izgovoreno ono što zaista mislite, čovjeka ne boli, nego je na neki način znak njegove ljudskosti.

RSE: Onda je došao jedan tekst o Halidu Bešliću. Činilo mi se da je samo jedna vijest o saobraćajnom udesu kod vas napravila pravu erupciju emocija. Pisali ste vrlo snažno o Sarajevu, o bosanskom humoru, duhu, o pjesmi, o Miljacki. Gdje krijete te emocije?

Jergović: Ta tema Halida Bešlića je meni, iz moje bosansko-sarajevske perspektive, užasno i jaka i intenzivna jer je taj čovjek, kojeg smo mi prije rata poznavali samo kao nekog pjevača narodnih pjesama i jednog od mnogih, u međuvremenu postao neki užasno snažan simbol Bosne, i to ne primarno Bosne u Bosni, niti samo Bone u Bosni, nego one raseljene Bosne koja živi na svim krajevima svijeta oko željezničke stanice u Frankfurtu, u Pragu, u Čikagu, u Vankuveru, gdje god se moglo 90-tih godina otići, pobjeći i emigrirati. Svi ti ljudi u tim svojim bosanskim klubovima, u ćevabdžinicama na Menhetnu, imaju u svojim CD playerima, ili u svojim starim kasetašima, muziku Halida Bešlića. Ta je muzika znak ovog našeg bosanskog svijeta, gdje god on bio. Mene je u tom tekstu zanimalo da i sebi i drugima pokušam objasniti kako je došlo do toga i ko je zapravo taj čovjek. To je priča o tom tekstu. To, da takva vrsta pisanja proizvodi emocije, je logično jer je sama situacija potpuno emotivna, ne situacija Halidovog stradanja jer je on, hvala Bogu preživio i bit će dobro, nego ta situacija tog rasutog bosanskog svijeta na svim krajevima zemaljske kugle, koji eto sluša tog jednog pjevača.

* * * * *
Miljenko Jergović bio je on-line gost RSE, na vaša brojna pitanja dao je odgovore koje možete pročitati OVDJE.
XS
SM
MD
LG