U Pragu je otvorena izložba zagrebačkog slikara Dubravka Mokrovića. Izložbu je organizirala udruga „Lastavica“ u suradnji s veleposlanstvom Hrvatske u Češkoj. Mokrović je do sada izlagao u više evropskih država, a za RSE govori o tome kako je postao slikar i zašto na njegovim radovima prevladava plava boja Mediterana.
MOKROVIĆ: Ime izložbe je – „Ko mi je ukrao bicikl zato što ga nisam vezao lancem“? To je jedna rockerska stvar od Bore Đorđevića. Stari sam roker i stari džezer. Kao mlad sam se bavio glazbom. Završio sam muzičku gimnaziju, trombon. Svirao sam i gitaru, u bendu koji je danas doajen hrvatskog rocka. Rano sam se oženio i dobio zabrane koje se tiču roka i rokera. Rock je vezan uz alkohol, žene i sve ono što je meni moja žena uspjela zabraniti.
MOKROVIĆ: Zanimalo me mnogo toga, ali nikada nisam niti jedan talent izgurao do kraja. Bio sam i sportaš. Sve to uz radni odnos i obitelj. Onda je došlo vrijeme sazrijevanja, što bi se reklo starenja. Sve ono najgore u tome dogodilo se meni. Počeo sam stariti i osjećati potrebu da vrijeme provodim u kući i da predmet moga interesa više nisu lokali, neki izlasci i lopta. Onoga trenutka kada sam shvatio da mogu živjeti od svojih slika, postojala je samo slika i slika.
MOKROVIĆ: Kao sportaš sam mogao igrati na svim mjestima u momčadi. Tako je i sa slikanjem. Nikada nisam našao svoj identitet ili pravac, o kojem je vrlo popularno govoriti u slikarstvu. Ova izložba je nastala kao jedan light motiv, u kojem bi se Pražanima trebao pružiti doticaj sa morem, koje budi kod njih neke uspomene. To more, i Česi i Hrvati, jednako vole. Nadam se da ovo čuje ministar turizma Hrvatske, koji bi bio sretan da i ja mogu reći neku riječ u korist hrvatskog turizma.
Ulagati u ljude i prijateljstvo
Slika Dubravka Mokrovića
MOKROVIĆ: Nisam neko ko voli more, Hajduka i Dalmatince. Ali more ipak, u svakom čovjeku, budi jedan interes. More će sigurno probuditi i neke uspomene, sigurno ćemo se sjetiti naših prvih ljubavi, zvijezda, mjesečine, vina i ribica. Na žalost, sve te moje uspomene su sada u staračkim domovima, ali nadam se da ćemo kod vas probuditi jedan osjećaj da se pomladimo i vratimo u neku našu mladost.
MOKROVIĆ: Neki bi rekli da sam izlagao širom „Lijepe njihove“, ali kažem širom Lijepe naše. Izlagao sam mnogo na moru, u Mostaru, u Sloveniji, u Švicarskoj, u bezbroj umjetničkih kolonija i nekih skupnih izložbi. Sve se to da uraditi, čak i u jedno kratko vrijeme. Kada sam bio na jednoj izložbi Meštrovića, gledao sam sve te radove. To nisu bile samo skulpture, nego i neki drugi likovni izrazi. Pomislio sam - Kako je taj čovjek to sve uspio napraviti za jedan normalan ljudski vijek? Nadam se da će jednom to neko reći i za mene.
MOKROVIĆ: U prvom redu imam puno prijatelja u Pragu. Moje životno moto je ulagati u ljude i prijateljstvo. To mi dobro ide. Danas je možda i najteže biti prijatelj. Treba znati da prijatelj nije samo za nekakvom trpezom, nego trebamo biti na usluzi jedan drugome, pa i u vremenima kada nam to ne paše. Došlo je puno mojih prijatelja i njihovih poznanika. Jako sam sretan. Nadam se da ću neku sliku uspjeti udomiti u Pragu jer moje slike, kao i štenci, traže udomitelja.
MOKROVIĆ: Ime izložbe je – „Ko mi je ukrao bicikl zato što ga nisam vezao lancem“? To je jedna rockerska stvar od Bore Đorđevića. Stari sam roker i stari džezer. Kao mlad sam se bavio glazbom. Završio sam muzičku gimnaziju, trombon. Svirao sam i gitaru, u bendu koji je danas doajen hrvatskog rocka. Rano sam se oženio i dobio zabrane koje se tiču roka i rokera. Rock je vezan uz alkohol, žene i sve ono što je meni moja žena uspjela zabraniti.
RSE: U slikarstvu ste posljednjih 15 godina. Kako ste se našli u svijetu likovne umjetnosti?
MOKROVIĆ: Zanimalo me mnogo toga, ali nikada nisam niti jedan talent izgurao do kraja. Bio sam i sportaš. Sve to uz radni odnos i obitelj. Onda je došlo vrijeme sazrijevanja, što bi se reklo starenja. Sve ono najgore u tome dogodilo se meni. Počeo sam stariti i osjećati potrebu da vrijeme provodim u kući i da predmet moga interesa više nisu lokali, neki izlasci i lopta. Onoga trenutka kada sam shvatio da mogu živjeti od svojih slika, postojala je samo slika i slika.
RSE: Da li je bio težak put pronalaženja vlastitog slikarskog identiteta?
MOKROVIĆ: Kao sportaš sam mogao igrati na svim mjestima u momčadi. Tako je i sa slikanjem. Nikada nisam našao svoj identitet ili pravac, o kojem je vrlo popularno govoriti u slikarstvu. Ova izložba je nastala kao jedan light motiv, u kojem bi se Pražanima trebao pružiti doticaj sa morem, koje budi kod njih neke uspomene. To more, i Česi i Hrvati, jednako vole. Nadam se da ovo čuje ministar turizma Hrvatske, koji bi bio sretan da i ja mogu reći neku riječ u korist hrvatskog turizma.
Ulagati u ljude i prijateljstvo
RSE: Ljubav prema Mediteranu je kod Vas prisutna, iako ste rođeni Zagrepčanin?
MOKROVIĆ: Nisam neko ko voli more, Hajduka i Dalmatince. Ali more ipak, u svakom čovjeku, budi jedan interes. More će sigurno probuditi i neke uspomene, sigurno ćemo se sjetiti naših prvih ljubavi, zvijezda, mjesečine, vina i ribica. Na žalost, sve te moje uspomene su sada u staračkim domovima, ali nadam se da ćemo kod vas probuditi jedan osjećaj da se pomladimo i vratimo u neku našu mladost.
RSE: Član ste likovne udruge Spektar. Imali ste 13 samostalnih izložbi. Gdje ste izlagali, osim u Pragu?
MOKROVIĆ: Neki bi rekli da sam izlagao širom „Lijepe njihove“, ali kažem širom Lijepe naše. Izlagao sam mnogo na moru, u Mostaru, u Sloveniji, u Švicarskoj, u bezbroj umjetničkih kolonija i nekih skupnih izložbi. Sve se to da uraditi, čak i u jedno kratko vrijeme. Kada sam bio na jednoj izložbi Meštrovića, gledao sam sve te radove. To nisu bile samo skulpture, nego i neki drugi likovni izrazi. Pomislio sam - Kako je taj čovjek to sve uspio napraviti za jedan normalan ljudski vijek? Nadam se da će jednom to neko reći i za mene.
RSE: Izložba je otvorena 13. jula. Bilo je dosta posjetitelja. Kako Vam je sve to izgledalo?
MOKROVIĆ: U prvom redu imam puno prijatelja u Pragu. Moje životno moto je ulagati u ljude i prijateljstvo. To mi dobro ide. Danas je možda i najteže biti prijatelj. Treba znati da prijatelj nije samo za nekakvom trpezom, nego trebamo biti na usluzi jedan drugome, pa i u vremenima kada nam to ne paše. Došlo je puno mojih prijatelja i njihovih poznanika. Jako sam sretan. Nadam se da ću neku sliku uspjeti udomiti u Pragu jer moje slike, kao i štenci, traže udomitelja.
