RSE: Gospodine Raduloviću, književnici i kulturna javnost iz regiona osudili su i nazvali opasnim presedanom presudu kojom su književnik Andrej Nikolaidis i list "Monitor" osuđeni da sa 12 hiljada eura nadoknade pretrpljene duševne bolove reditelju Emiru Kusturici koje je doživio nakon čitanja kolumne. Da li je ta presuda bila iznenađnje za Vas kao i reakcija koja je stigla iz regiona?
RADULOVIĆ: Da budem iskren mislio sam da će sve da se završi kao što se stvari u Crnoj Gori okončavaju, a to je nekim ili zastarenjem procesa ili nekim otezanjem jer nekoliko puta čini mi se da je niži sud donio oslobađajuću presudu, pa je onda viša sudska instanca poništila tu oslobađajujuću presudu i presudila kako je presudila i kao da su sudili neki različiti pravni sistemi i za mene je to jedno neprijatno u prvom redu iznenađenje, tim prije što smatram da sve djeluje krajenje kao jedna blamaža Crne Gore, što mislim da nam uopšte nije potrebno i mislim da je onaj koji se igrao pravosudnim sistemom da bi demonstrirao svoju moć ili šta li već i pokazao kako je već iznad zakona, a ne treba da zaboravimo da je svako ko je iznad zakona neko ko je i izvan zakona. Ta struktura je napravila više štete nego koristi Crnoj Gori, vjerujem politički i sebi, a i nama, jer nam na određeni način pokazuje kako se na mala vrata vrlo lako uvodi verbalni delikt. Što se tiče reakcije iz okruženje ona me obradovala, jer smatram zaista presudu nestvarno sremnom, a reakcija je blagovremena i na mjestu i ima neke, jer je sve pervertirano, perverzne ironije u činjenici da je inicijativa za prikupljanje novca za odštetu Kusturici potekla iz Bosne iz prostog razloga što to dođe perverzno i ironično najzad neka Bosanci plate odštetu i te duševne bolove.
Bilo bi fino da čovjek bude pogano ciničan, neka se ta građanska inicijativa za pomoć "Monitor"-u i Nikolaidisu preimenuje u jedan fond za duševne bolove gospodina Kusturice iz prostog razloga da ako je sada dobio potvrdu da ima dušu ovom presudom, onda će, imamo li u vidu da smo se pitali đe mu je devedesetih godina, sada kada počnu da pristižu računi biće tu raznih odšteta. Za mene je to jedna odvratna stvar jer smatram da niko nikome ustvari ne može niti zabraniti, niti sankcionisati pravo na sjećanje. Pročitao sam tekst od Nikolaidisa kada je izašao i kada je izazvao određene reakcije, da budem iskren ja tu ne vidim nikakvoga inkriminisanoga djelo. Jednostavno, čovjek je iznio svoj stav, svoj vrednosni sud, a da budem isto tako precizan, nije mi jasno, ako već čovjek u ovom slučaju bilo ko ulazi u sferu javnoga diskursa nekim svojim stavom, nekomo svojom knjigom, filmom, političkom akcijom o kakvim to duševnim bolovima ima tu govora, ukoliko njegovo izlaženje u sferu javnoga diskursa proizvede određenu reakciju. Na kraju krajeva, ako bismo, pošto ovamo ima finih formulacija u ovoj presudi, bar koliko sam iz štampe saznao, tamo se pominju neki vrednosni sudovi, pa da li se ismijava neko umjetničko djelo ili dostignuće, jednostavno kada se izađe u javnost više tu nema prostora za duševne bolove, nego čovjek kada ulazi u javnost snosi odgovornost za ono što govori, za ono što piše, za ono što snima, a drugi ljudi reaguju na to i dobro je dok reaguju, pa i krajnjoj liniji pozitivno ili negativno. A što se tiče režisera i njegovog djela, da budem iskren, sumnjam da će odgovarati, iako se i ovi naši sudovi bave i estetikom i teologijom daju potvrde da čovjek ima dušu sve poslije "Sjećaš li se, Doli Bel" i "Oca na službenom putu" je mrak i plač majke božje.
RSE: Iz Crne Gore su stigle reakcije od javnih ličnosti za koje je bilo očekivano da će osuditi takav postupak suda. Da li ste očekivali eventualno šire reakcije, s obzirom da sudska odluka neodoljovo podsjeća na ambijent kreiran u totalitarnim državama?
RADULOVIĆ: To je onaj dio što mislim da će nečija revnost da proizvede više štete nego koristi, a to je reakcija međunarodne zajednice, odnosno PEN-ova, raznih reakcija komiteta za podršku piscima za slobodu pisane i javne riječi. Međutim, da budem iskren, sa druge strane mi živimo u jednoj zemlji koju karakteriše nešto što bi se moglo nazvati demokratura tranzicionog Diznilenda. Postoje tranzicione institucije, ali su one podvrgnute diktatorskom načinu vladanja. I to je ta lijepa demokratura. Tranzicioni Diznilend to je ovo veselje koje živimo i iz kojeg se, velika je vjerovatnoća, dugo nećemo izvlačiti, ako ikad se budemo izvukli. Jer ovo stanje izglada odgovara savršeno svima. Što se tiče očekivanja što se može očekivati od nekih strukutra koje mogu da izvrše pritisak i ja sam vrlo skeptičan, jer je očigledno da postoje nečije prijateljske i neprijateljske demokrature. Tako da je ova naša prijateljska. Vjerujem da će se skupiti taj novac i da će se nadokanditi duševni bolovi, a svima u Crnoj Gori stoji da paze što pišu i što pričaju da ne bi došli pod udar tog verbalnog delikta, a izvan Crne Gore, evo izgleda da će naše pravosuđe da pokaže jedan nov iskorak da napravi, pa kome treba da opere dušu za sve što je činio za posljednjih 15, 20 godina neka dođe u Crnu Goru. Za to će mu sud izdat potvrdu.
RSE: Crna Gora kao duhovni prostor, između ostalog, prepoznata je i po dubokim podjelama u društvu. Kakve Vi podjele danas prepoznajete kao aktuelne? Da li su to političke ili su se podjele izmjestile iz političke u neku drugu oblast?
RADULOVIĆ: Ponekad pomislim da ove političke podjele koje se maksimalno forsiraju ustvari odgovaraju i vlasti i opoziciji. Podjednako se proizvode i od strane vlasti i od strane opozicije. Podjele u svakom društvu postoje i nije stvar da se te podjele izbrišu, da ih nema, nego je stvar da se stvore odeđeni načini da se sa podjelama živi na jedna pristojan, racionalan i demokratski i građanski način. Što se tiče podjela one su uvijek postojale, ali što se tiče načina kako se one mogu amortizovati da ne dolazi do nekih užasnih reakcija i erupcija tih podjela vjerujem da postoje neki određeni mehanizmi građanskoga društva, međutim, ne stičem utisak da se nešto na tom planu u društvu radi. Više bih rekao da te podjele i proizvode i održavaju, jer odgovaraju i vlasti i opoziciji. Osnovna podjela po nekom mojemu sudu u Crnoj Gori jeste na one ljude kojima nacije i partije savršeno odgovaraju i na neki rudimentarni građanski sloj u ozbiljnim prijetnjama. Tamo gdje je nacionalno i partijsko dobro građaninu je veoma teško i vjerujem da je to podjela, ali ne nju niko ne obraća pažnju, možda zbog toga što je ljudima u njihovim nacijama i njihovim partijama savršeno dobro, ko zna.
RSE: Vaše knjige su štampane kod hrvatskih izdavača, gostujete u zemljama regiona, kako se doživljava crnogorska književnost u susjednim državama, koliko se zna o nama, koliko ih interesuje crnogorska književna scena?
RADULOVIĆ: Moje iskustvo je da ljude koji se ozbiljno i predano bave literaturom interesuje što se to zbiva u Crnoj Gori, što se to piše u Crnoj Gori i jednostavno ove knjige mojih kolega, kao i moje, ne nailaze na čitalačku i kritičku recesiju kojom možemo biti zadovoljni. U svakom slučaju, ovo je četvoroimeni jedan sličan jezik i to je potrebno piscima, pogotovo piscima iz jedne male kulture i jedne male književnosti kakva je crnogorska, a to je da komuniciraju sa drugim književnostima, jer polazim od sebe, tako je vjerujem i sa mojim kolegama, književna tradicija moja i nijesu samo najbolji pisci iz crnogorske književnosti, nego u prvom redu najbolji pisci srpske, hrvatske, bosanske književnosti. Jednostavno, to je ono prvo iz prostog razloga što je jezik taj kohezivni faktor i dakako najbolji pisci iz svjetske literature koju svi naravno moramo da pratimo i čitamo. Literatura je komunikacija, one nije ništa drugo neko komunikacija i naprirodnija je i za pisca i jeste da komunicira i da se srijeće sa svojim čitaocima, jer na određeni način literatura poznaje granice, ali ih i vrlo lako prevazilazi.
RSE: Kada se u bilo kom razgovoru pomene Budva diretna asocijacija su Rusi, razne vrste građevinarstva od nelegalne do legalne, snaga novca i moći, masovni turizam i elementi koji to prate. Kako se kao pisac snalazite u takom ambijentu i onome što danas predstavlja Budva, utiče li to na Vašu inspiraciju?
RADULOVIĆ: Da, kao pisac odlično zaista. Ja kao pisac ne bih mogao da poželim bolji grad, ali kao građanin i stanovnik Budve veoma teško. Ali to su srećom dvije odvojene sfere mojega života i ne miješaju se mnogo. Budva je platila cijenu tranzicionog Diznilenda, to je grad koji je ranih devedesetih godina počeo da posrće i da boluje od napada najraznovrsnijeg novca i nelegalna gradnja nije počela sad, počela je davno kada je na određeni način i onaj ratni kapital trebalo čistiti i prati, a to se najbolje nekako rješavalo preko građevine, jedna zla inercija koja je počela devedesetih godina još uvijek traje, sumnjam da će se zaustavljati, jer građevinski lobi kako bude dolazio do sve više i više para njima nije problem da sruše ono što sada grade za godinu dana i izgrade bolje, ljepše i starije, kako su obećavali svoje dobro da će Dubrovnik da grade. Pomalo mi je tužno što živim u gradu koji se neprekidno mijenja, a ne bih rekao da se mijenja na bolje, jer imate nekoga čovjeka koji je dimenzija trokrilnog šifonjera, ali ima mozak maloga djeteta i ostao je mentalno retardiran. Tako se plašim da je i sa Budvom. Jednostavno je porasla i rast nije kontrolisan, čak je i raznim sredstvima hemijske provinijencije i podstican i na kraju dobili ste ono poraslo se, ali se nije razvilo. Mnogi sadržaji koji krase grad, na žalost, u Budvi ne postoje i to je žalosno. Na kraju, veliko je pitanje koliko ustvari više i jeste grad, koliko je Budva uspjela da sačuva onu složenu semantiku duha koju krase urbanitet.
RSE: Kao profesor filozifije u kontaktu ste sa mlađim generacijama koje će naslijediti ono što ostane od prethodnih, kakav je Vaš utisak na društveni ambijent u Crnoj Gori, ima li u njima bunta, što ispoljavaju?
RADULOVIĆ: Postoji jedan s jedne strane mladalački bunt koji je prirodno usmjeren ka svakom autoritetu, ali što je zabrinajvajuće i začuđujuće postoji i jedna značajna doza komformizma, otprilike što čovjek u životu planira, budući da ja predajem maturantima, pa često s njima razgovaram o njihovim planovima i uopšte o svemu pomalo razgovaramo, taj komformizam je vazan isključivo za planove i u stilu zašto bi čovjek sebi pravio probleme kada sasvim fino može da prođe da ne pravi nekakve probleme i jednostavno stvara se jedna atmosfera u društvu gdje svaka građanska inicijativa ili građansko nastojanje ka stvaranju boljeg ambijenta za život u suštini predstavlja se kao nešto naivno i iluzorno, jer ipak je najbitnije imati ogromne količine novca. E, sada problem je što se do te ogromne količine novca teško dolazi i ja im to pokušavam predstaviti da je vrijeme sticanja velikih para sa malo truda vjerovatno završeno. Sada je vrijeme izgradnje pravne države kako je shvataju naši tajkuni, a to je kako zaštititi svoj novac.
RSE: Da li pripremate narednu knjigu i da li ste u posljednje vrijeme naišli na neko štivo koje naši slušaoci ne bi trebalo da propuste?
