Dostupni linkovi

Štiks: Neće biti proširenja EU


Igor Štiks: Problem što je ljevica defanzivna i uglavnom gasi požare neoliberalizma, ali nema jasnu i široko prihvaćenu viziju budućeg društva.

"To je Pirova pobeda", kaže za RSE književnik i profesor Univerziteta u Edinburgu Igor Štiks povodom pobede proevropskog kandidata na predsedničkim izborima u Austriji. Kada je reč o referendumu u Italiji, to je još jedan "šamar" upozorenja establišmentu, uključujući i onom EU-a.

"Od toliko šamara čovjek bi pomislio da će se opametiti, ali ih je evropska politička elita naučila ignorirati i nastavlja svoj business as usual", ističe Štiks.

On smatra da neće biti proširenja EU, odnosno ulaska preostalih balkanskih zemalja.

"A ako ga i bude, to će biti na potpuno drugačiji način i unutar potpuno drugačije EU. Ako mi kažete za deset godina – da, ali Srbija je ipak ušla u EU – ja sam uvjeren da ću vam moći odgovoriti: da, ali to nije EU o kojoj smo mi razgovarali prije deset godina", kaže Štiks.

Štiks ukazuje da živimo u veoma militariziranom političkom poretku u kome policija sve više poprima ulogu vojske koja je tu da uguši društvene nemire.

Promene nisu moguće ni na ulici niti kroz institucije.

"Desničarske stranke pružaju osećaj da zapravo njima pripadaju njihove države (a ne manjinama, useljenicima ili anacionalnim ljevičarima) kao i blagodati kapitalizma koje im je oduzeo imigrant i bjelosvjetski bankar. Naravno, sve je to velika iluzija i dolazak desničara na vlast – kao što je to uostalom bio slučaj 1920-ih i 1930-ih godina – znači samo pokušaj kapitala da se sačuva od ovih sve većih klasnih trzavica, te će, kao u slučaju pobjede Donalda Trampa, služiti lakšoj kontroli ozlojeđenih masa", smatra Štiks.

On zaključuje da je problem što je levica defanzivna i uglavnom gasi požare neoliberalizma, ali nema jasnu i široko prihvaćenu viziju budućeg društva.

Referendum u Italiji - šamar establišmentu

RSE: Kako ocenjujete ishod predsedničkih izbora u Austriji? Da li je pobeda umerenog kandidata Belena koliko toliko usporila jačanje desnice, ili činjenica da je Hofer dobio oko 46 odsto glasova treba da brine i da je to samo odlaganje problema odnosno moguće pobede ultradesnice na parlamentarnim izborima. Nemački ministar inostranih poslova Štajnmajer kazao je da je cela Evropa odahnula. Koliko je to krhka nada?

Štiks: "Još jedna ovakva pobjeda i bićemo potpuno poraženi". Tako je, kažu, odgovorio Pir na vijest o pobjedi nad Rimljanima. Ovo jest pobjeda, ali će se sada morati ozbiljno raditi i mimo izbora da ne postane Pirova. Sve što čitam iz te vijesti je činjenica da je skoro svaki drugi Austrijanac glasao za neofašističku stranku.

RSE: Kada je reč o Italiji, da li će neuspeh premijera Matea Rencija na referendumu dodatno oslabiti jedinstvo EU te kakve to posledice može imati. Da li prete novi "bregziti"?

Štiks: Rencijev referendum o promjeni ustava i davanju većih ovlasti izvršnoj vlasti je drugačija priča i stavljanje u isti koš s Austrijom je bio propagandni trik s ciljem jačanja Rencijeve pozicije. Direktno dovođenje ovog referenduma u vezu s izlaskom Italije iz eurozone i čak EU-a, bilo je zastrašivanje koje se do sada svaki put pokazalo kontraproduktivnim.

Igor Štiks: Skoro svaki drugi Austrijanac je glasao za neofašističku stranku (na slici: Igor Štiks u razgovoru sa novinarom i urednikom RSE Draganom Štavljaninom)
Igor Štiks: Skoro svaki drugi Austrijanac je glasao za neofašističku stranku (na slici: Igor Štiks u razgovoru sa novinarom i urednikom RSE Draganom Štavljaninom)


Eurozona neće propasti zbog toga što je netko glasao protiv na ovakvom referendumu već zbog katastrofalnih ekonomskih posljedica koje je upravljanje eurozonom proizvelo u brojnim zemljama, uglavnom na jugu Evrope. Ovo je svakako još jedan šamar upozorenja establišmentu, uključujući i onom EU-a. Od toliko šamara čovjek bi pomislio da će se opametiti, ali ih je evropska politička elita naučila ignorirati i nastavlja svoj business as usual.

Militarizacija društva

RSE: Sve je više ljudi apatično jer smatraju da ne mogu gotovo ništa da promene. Nakon izbijanja globalne ekonomske krize 2008. godine, mnogi su očekivali da će doći do masovnih štrajkova, maltene revolucije. Međutim, malobrojni pokreti, poput "Okupirajmo Volstrit", nestali su sa scene a u međuvremenu se produbljuju socijalne nejednakosti jer bogati, čija je poslovna politika izazvala ekonomski krah, ne samo da nisu platili cenu već se i dalje bogate. Da li je izostanak masovnijeg izliva nezadovoljstva uzrokovan strahom ili spoznajom da se time ne bi ništa promenilo?

Štiks: Neoliberalizam se 2008. u potpunosti raspao s raspadom tržišta i financijskim krahom. Postalo je jasno da su premise na kojima je počivao bile iluzija poput svemoći tržišta da se samoregulira u održivi poredak. Konačno, raspršila se naivna ideja, čiji je cilj bio da se spasi kapitalizam od socijalnih zahtjeva, da će se bogatstvo koje zarađuje taj jedan posto magično skotrljati dolje – trickle down – narodnim masama, da će za svakoga biti po nešto.

Preduvjet je bio, naravno, da prihvatite da će taj jedan posto imati jako, jako puno, a da će većinu svog tog kapitala posjedovati zapravo svega 0,1 posto cjelokupunog čovječanstva. Sve nam je to danas bjelodano. Unatoč tome, neoliberalne politike se nastavljaju i čak se predstavljaju kao rješenje krize koju su proizvele. Spomenuli ste protestne pokrete. Nisu postali i pobunjenički.

Nemoguća pobeda na ulici ali i kroz institucije

RSE: Zašto nema pobune?

Štiks: Jedan od mogućih odgovora je da je neoliberalni kapitalizam spojen s post-demokratskim režimom – u kome je sasvim svejedno tko je na vlasti jer svi vode iste, neoliberalne politike. Ta sprega je suzila prostor za disidenstvo, proteste i stvaranje alternativne političke snage. Naravno, moguće je protestirati, čak i okupirati neki trg, dok vas policija s njega ne izbaci.

Ako pređete određenu granicu dozvoljenog protesta suočićete se sa represijom aparata i tada ćete otkriti da živite u veoma militariziranom političkom poretku u kome policija sve više poprima ulogu vojske koja je tu da uguši društvene nemire. To potvrđuje nedavni slučaj pokreta "Black lives matter", protesta protiv naftovoda u Sjevernoj Dakoti, ili nedavnih žestokih demonstracija u Francuskoj protiv novog zakona o radu koji je i usvojen mimo skupštine.

Dakle, suočavamo se sa situacijom da u ovom trenutku nije moguće pobjediti na ulici, a s druge, nije moguće dobiti bitku kroz institucije. To pokazuje i bolno iskustvo Sirize u Grčkoj. Istinski ljevičarska partija dolazi na vlast sa minimalnim programom pomoći uništenoj zemlji i potom biva na brutalan način ne samo slomljena već i prisiljena provesti rigorozni neoliberalni program. Tu smo dosegli novi nivo političke perverznosti. Dakle, ta dva iskustva, da ni ulica ni institucije ne mogu protiv sistema, naravno da su rezultirala apatijom, melankonlijom, marginaliziranjem i povlačenjem čak i do jučer snažnih glasova.

Treće, kada idete u borbu dobro je znati protiv čega ste, ali je još važnije znati i za šta se borite. Bojim se da alternativni politički akter, koji se jedino može formirati na progresivnoj ljevici, nema ni strategiju niti jasnu ideju kakvo društvo uistinu želi i kako do njega doći. Naravno da ljevica uvijek ima svoje ideale, no ključ je imati provediv politički program na osnovu tih ideala. Ljevica je defanzivna i uglavnom gasi požare neoliberalizma, ali nema jasnu i široko prihvaćenu viziju budućeg društva.

Levica izgubila bitku još pre 30-40 godina

RSE: U takvoj situaciji suočavamo se sa paradoksom da siromašni, odnosno radnička klasa u tradicionalnom značenju te reči, glasa za populiste, za bogate, za desnicu a ne za levicu. Kako objašnjavate Trampovu pobedu u SAD? On je dobio podršku siromašnije bele populacije iako će, po mnogim procenama, ona platiti najveću cenu njegovih ekonomskih mera.

Štiks: Nevjerovatno je koliko je sve to očigledno a da su pri tom oni koji su glasali za Trampa u njemu doista vidjeli neku vrstu alternative. On je uspio kapitalizirati predstavljajući se kao alternativa sistemu iako je očito da se radi o čoveku koji je njegov direktan produkt. Bojim se da nam psihologizacija neće pomoći u analizi zašto siromašni uglavnom ne glasaju lijevo i progresivno.

Potrebno je, vjerujem, okrenuti se činjenici da je ljevica izgubila bitku na Zapadu prije 30-40 godina. Pad Berlinskog zida je samo potvrdio nemogućnost ljevice da ostane udarna politička snaga koja mijenja društva, uspješno ili neuspješno, ili svojom masovnošću drži kapitalizam pod kontrolom države blagostanja. Ona nije uspjela nametnuti jasnu ideju o tome što je radnička klasa, odnosno radništvo krajem 20. i početkom 21. stoljeća.

Naime, velika većina nas smo radnici u ovom sistemu te pripadamo radništvu i radničkoj klasi (to nisu samo manualni radnici kako se to obično i pogrešno shvaća, čak i na ljevici). Imamo određene kompetencije i vještine koje, kako bismo preživjeli, prodajemo na globalnom tržištu bilo da se radi o fizičkom ili intelektualnom radu.

RSE: Svi oni koji rade za platu.

Štiks: Apsolutno. Svi koji rade za platu i od te plate žive i ne upravljaju sredstvima za proizvodnju. Ja sam, na primjer, akademski i kulturni radnik. Dok god radništvo koje predstavlja veliku većinu ne osvijesti svoju klasnu poziciju, teško da ćemo se moći pomaknuti s ove mrtve točke i redefinirati odnos između rada i političke zajednice. Zanimljiva je ta iluzija u kojoj svi sebi laskamo da smo zapravo srednja klasa (koja je samo trenutno u problemima), a "radnici" su samo oni drugi, neobrazovani šljakeri koji, eto, sada glasaju za Trampa i Le Pen.

"Treći put" Blera, Šredera i Klintona – velika prevara

RSE: Levica je 1990-ih sa "Trećim putem" Bila Klintona, Tonija Blera i Gerharda Šredera pokušala da pomeranjem ka političkom centru nađe novi prostor. Međutim, sada se ispostavilo da je to bila izdaja interesa radništva, odnosno svih onih koji rade za platu.

Štiks: "Treći put" je uistinu bio velika prevara koja je bila zgodno zapakirana u tom vremenu. Toni Bler je odličan primer a duh njegove politike je i dalje prisutan u Britaniji. Riječ je, s jedne strane, bila o proevropskoj orijentaciji i identitarnim politikama koje su odgovarale lijevo-liberalnom glasaču. Istovremeno, taj je glasač pristao, bez otpora, na desni ekonomski program.

Duh politike Tonija Blera je i dalje prisutan u Britaniji: Igor Štiks (na slici: Toni Bler)
Duh politike Tonija Blera je i dalje prisutan u Britaniji: Igor Štiks (na slici: Toni Bler)


RSE: Šta je sa novom levicom. Ta koja se pojavila 1960-ih uglavnom se bavila identiteskim pitanjima, feminizmom položajem LGBT populacije, a manje socijalnim problemima. Zbog čega nema novih, nekompromitovanih snaga na levici koje bi mogle da animiraju šire mase i zastupaju ugrožene?

Levica dominira akademskim krugovima ali je neučinkovita

Štiks: Imamo jako puno teorije i analiza. Ljevica dominira akademskim krugovima. Ona je uvijek bila intelektualno jaka do te mjere da desničari misle da se zapravo nalaze pod našim intelektualnim "terorom" na kulturnom i akademskom polju. Sve je to lijepo, ali se politički pokazalo neučinkovito. Ne možete samo pamfletima ili teorijskim spisima mobilizirati ljude.

RSE: Ali ko će sada preuzeti te ideje i boriti se za njihovo ostvarenje?

Štiks: Mogućnost za neku vrstu mobilizacije vidim u tome što sve veći broj mladih i obrazovanih nema budućnost u ovom sistemu. Pogledajte koliko je nezaposlenih mladih u Grčkoj i Španjolskoj, gotovo svi su završili fakultete a i dalje žive kod roditelja jer ne mogu ni sanjati da dobiju posao a kamoli da steknu stan.

Dakle, mi imamo situaciju koja historijski podseća na predrevolucionarne. Mladi, sposobni ljudi koji su bili svjesni svoje situacije, točnije da nemaju nikakvu perspektivu, davali su snažan podstrek revolucionarnim pokretima. To je bio slučaj u francuskoj, a i mnogim drugim revolucijama. Loša situacija daje nadu da je ljudi neće još dugo trpjeti. Nadajmo se.

RSE: Mogu li oni da se organizuju, pokrenu?

Štiks: Mogu, ali čini se da postoji problem sa organizacijom i on je vidljiv čak i u elektoralno uspešnim pokretima kao što je "Podemos". Kao što smo rekli, ulica nije uspjela da se nametne kao politički akter i promijeni stvari, institucije su koruptibilne, a ogromna politička energija za promjenu nije našla svoju učinkovitu formu. Suočavamo se s politički nemogućom situacijom – to mora eksplodirati.

RSE: Što će iskoristiti populisti i desničari.

Štiks: Nažalost, tako se čini ovih dana. Uvijek kada dođe do eksplozije, pobjeđuju oni koji su spremni da se bore i koji su spremni, pod cijenu nasilja koje će trpjeti ili vršiti, zauzeti politički prostor. Ne vidimo da je nova ljevica danas spremna za takvu borbu osim u pojedini slučajevima, kao što su borbe Zapatista u Meksiku ili Kurda na Bliskom istoku.

RSE: Da li pokret koji je predvodio Berni Sanders budi nadu?

Štiks: Mislim da je Sandersov pokret upravo bio odgovor ovih ljudi o kojima govorimo – mladih i obrazovanih između 20. i 40. godine koji shvaćaju da američki sistem proizvodi ogromne razlike i da su oni njegove žrtve. To je generacija zaduženih, ljudi bez budućnosti, koji su preko Bernija pokušali naći odgovor u sistemu. Dakle, Berni Sanders je čovjek koji dolazi iz sistema, koji je trebao da ih predstavlja u sistemu. Brzo se udarilo o zid tog samog sistema.

RSE: Sanders je dobio dosta glasova s obzirom na okolnosti.

Štiks: Apsolutno, i ja nisam ciničan prema povremenim izljevima oduševljenja prema liderima kao što su Sanders ili Džeremi Korbin. Međutim, vidimo da se kanali zatvaraju, a otvaraju pred neofašističkim naletom.

Iluzija potrošačkog raja i jeftinih "ajfona" iz Kine

RSE: U Evropi jača ekstremna desnica i zbog straha siromašnih da će im imigranti uzeti posao. Dakle, nema međunarodne solidarnosti radništva u marksističkom smislu te reči.

Štiks: Siromašni Evropljani se osjećaju napuštenim a desničarske stranke im kažu da su izdani i od službene ljevice i sistema u cjelini koji im je oduzeo poslove prebacujući ih u druge dijelove planete. To je u osnovi točno jer je globalizacija i deregulacija tržišta dovela do gubitka radnih mesta u Evropi.

Takvu politiku su vodile i desne i nominalno lijeve stranke, kao što su britanski laburisti i francuski socijalisti, što je kapitalu omogućilo eksploataciju jeftine radne snage u Kini. Države su trebale podnijeti socijalne troškove gubitka posla stotina hiljada ljudi. Međutim, ta država se pod neoliberalnom mantrom privatizacija i sužavanja javnog sektora istodobno smanjivala i bilo je nemoguće kompenzirati takav gubitak. Mir je kupovan tako da se ekonomija usluga hranila jeftinim proizvodima, odnosno konzumerizmom, naravno za one koji su to mogli priuštiti. Za oni koji to nisu mogli, tu je bio master card, minusi na računu i život na dug.

Široki slojevi, koji su ostavljeni na margini, sada su bijesni. Oduzeta su im sredstva za život a da pri tom nisu participirali u konzumentskom raju jeftinih "ajfona" iz Kine. Njihovu poziciju danas formira identitarni diskurs kao diskurs "obrane" od globalizacije. Oni sebe vide kao ugroženu većinu. Za njih je ovakav, globalni kaptalizam problem a ne kapitalizam kao takav. Desničarske stranke im pružaju osećaj da zapravo njima pripadaju njihove države (a ne manjinama, useljenicima ili anacionalnim ljevicarima) kao i blagodati kapitalizma koje im je oduzeo imigrant i bjelosvjetski bankar. Kako tog bankara ne mogu dohvatiti, udaraju na imigranta kao njegovog "agenta".

Naravno, sve je to velika iluzija i dolazak desničara na vlast – kao što je to uostalom bio slučaj 1920-ih i 1930-ih godina – znači samo pokušaj kapitala da se sačuva od ovih sve većih klasnih trzavica, te će, kao u slučaju Trampove pobjede, služiti lakšoj kontroli ozlojeđenih masa.

Cveta neofašizam jer nema alternativu kao 1930-ih

RSE: Pominjete 20-e i 30-e godine prošlog veka. I tada je bila velika ekonomska kriza. Tadašnji poredak kritikovala je i ultradesnica i radikalna levica u liku Sovjetskog Saveza. Možda je preterano poređenje, ali u kojoj meri sadašnja situacija podseća na tadašnju, tačnije da li nam pod plaštom zalaganja za demokratiju i interese siromašnih, zapravo preti neka varijanta neofašizma?

Štiks: Neofašizam ne mora koristiti folklor niti estetiku nekadašnjih fašističkih pokreta. Ipak, on od njih crpi inspiraciju i vidimo da mu uspijeva mobilizirati mase – za sada kroz elektoralnu borbu, ali i neke rastuće reakcionarne društvene pokrete.

Neofašizam danas cvjeta jer ne postoji alternativa kao 1930-ih. Tada su postojali ne samo Sovjetski Savez kao glavni ideološki neprijatelj kapitalizmu nego i snažni socijalistički i komunistički pokreti, uključujući i anarhistički npr. u Španjolskoj: dakle, militantna ljevica na Zapadu koja će ostati jaka sve do 1970-ih. Kako mi danas nemamo ozbiljnije progresivnije, lijeve organizacije – ovaj fašistički marš nema tko da zaustavi. Sa zaoštravanjem ove politike sve više će biti nasilja a čini se da je prag naše tolerancije na ekstremno nasilje postao veoma visok.

RSE: Na koje nasilje mislite – ulično ili državno?

Štiks: Pogledajte sa kojim mirom posmatramo šta se dešava u Siriji i Jemenu, zatim nasilje policije nad Afroamerikancima u SAD ili nasilje koje provode vlade u suzbijanju bilo kakvog otpora. Spektakl nasilja postaje naša svakodnevica. Smrt na hiljade izbeglica na Mediteranu izgleda da nas suštinski ne dotiče. Dakle, tu vidim neofašističke tendencije da se nasilje u potpunosti normalizira.

Afrički migranti na putu ka evropskom kontinentu
Afrički migranti na putu ka evropskom kontinentu


RSE: Da li takav trend pojačava i islamski terorizam zbog čega se sekuritizacija, odnosno jačanje mera bezbednosti, smatra neophodnom? Evropa je posebno na udaru islamskih militanata što je, u kombinanaciji sa drugim problemima sa kojima se suočava, čini veoma trusnim područjem.

Štiks: Bez obzira koliko neka društva bila demokratska, prijetnje izvana – realne ili imaginarne – služe za uvođenje mehanizama koji će ukinuti same te demokracije. Nakon Snoudenovog otkrića o masovnim nadgledanjima nije izbila revolucija. Potpuno nam je sada jasno da smo svi nadgledani zbog čega nemamo pravo ni na minimalnu privatnost, ali ne smatramo naša društva totalitarnim i još manje smo spremni da se pobunimo protiv ugrožavanja fundamentalnih sloboda.

Religijski fašizam reakcija na uspon krajnje desnice u Evropi

RSE: Komunitaristi smatraju da je u 21. veku moto bezbednost, za razliku od 20. kada je sloboda bila primarni cilj. Kako objašnjavate fenomen da se oko 10 hiljada islamista iz Evrope borilo na Bliskom istoku na strani IDIL-a. Za razliku od njihovih predaka koji su bili spremni da radeći i teške poslove kako bi se pokazali korisnim u novim društvima, oni su rođeni u Evropi, tu se školovali, možda nikada nisu bili u svojoj pradomovini, ali ipak osećaju lojalnost prema njoj a ne u državi u kojoj žive. Da li se radi i o identitetskim pitanjima jer je među radikalnim evropskim muslimanima bilo i onih koji su završili elitne univerzitete?

Štiks: Kada govorimo o imigraciji nakon Drugog svetskog rata, koja je bila i dio postkolonijalnog procesa a proizlazila je i iz potrebe za radnom snagom – vidimo jasnu razliku. Očevi i majke su dolazili u društva blagostanja, uglavnom su postajali sekularni, često članovi komunističke partije i sindikata. Radili su u fabrikama očekujući pristojni životni standard što im je ta država blagostanja donekle omogućavala sve do kraja 1970-ih i početka 1980-ih. Nova generacija odrasta u naseljima u kojima su izolirani i lišeni bilo čega što ovaj sistem nudi.

S obzirom da smo govorili o jačanju desničarskih partija u Evropi, ovo je vrlo sličan model potrage za alternativom. Pronalazak alternative u nekoj vrsti religijskog fašizma daje osećaj političke subjektivnosti, solidarnosti, političkog glasa kao i program za koji je ova ipak brojčano vrlo mala manjina spremna da se i oružano bori. Mislim da taj fenomen moramo promatrati na istoj razini kao i rast desnice, a ne psihologizirati ili pokušavati objasniti njihovu radikalnost vjerskim porijeklom ili čak prenesenom tradicijom.

To sve govori o strašnom porazu lijeve, progresivne i emancipatorske ideje jer vidimo kako se ideali humanosti i jednakosti guraju u stranu pred fragmentiranjem u zaraćene tabore. Stoga, rezultat globalizacije nije bio kosmopolitizam koji je ionako samo prisutan među bogatima ili mobilnim akademskom svijetom već upravo fragmentacija i rigidno definiranje zajednica koje se spremaju na permanentni rat.

RSE: Da li je Hantington bio u pravu kada je govorio o opasnosti od sukoba civilizacija?

Štiks: Fragmentacija je daleko veća od "sukoba civilizacija" o čemu je Hantigton govorio. Ako samo pogledate Bliski istok jasno vam je da se tu ne radi o jednoj "civilizaciji" koja ratuje protiv druge, već o procesu fragmentacije koji postaje jedan od glavnih načina kako se razuijme politika i politička zajednica u današnjem nužno globaliziranom svijetu.

RSE: Kako u tom kontekstu posmatrati Bregzit? Da li je to samo lokalna, britanska reakcija na trenutno stanje u EU ili je to i simptom širih problema sa kojima se stari kontinent suočava?

Štiks: Sigurno je da je o tako kompleksnim pitanjima sa kojima se suočava EU kao cjelina teško odlučivati sa da ili ne na referendumu. Problem je i što vodstvo EU nije ničim pomoglo onim snagama u Britaniji koji su željele ostati u evropskom bloku. Godinama su zatvarane oči pred ozbiljnim problemima.

Postoje široki slojevi stanovništva koji su nezadovoljni sistemom u kojem žive, a EU je jedna od institucija tog sistema. Kada ne postoji mogućnost da se problem riješi kroz institucije, ovo je bio način da se pokaže otpor i prezir. On je slijep, bijesan, neodgovoran u odnosu na moguće posljedice, ali govori o izvornoj želji da se kaže – dosta - ovom sistemu kao takvom.

Godinama su zatvarane oči pred ozbiljnim problemima: Igor Štiks
Godinama su zatvarane oči pred ozbiljnim problemima: Igor Štiks


Poljuljana vera u ideju EU

RSE: Da li preti opasnost od daljeg "cepanja" EU s obzirom da Mari Le Pen najavljuje sličan referendum i u Francuskoj ukoliko sledeće godine pobedi na predsedničkim izborima? Šta preostaje balkanskim država koje teže članstvu u evropskom bloku koji može nestati u trenutku kada one budu spremne da u njega uđu?

Štiks: Činjenica je da nikada nije postojala samo jedna ideja o Evropi. Mnogi veruju u jednu lijepu ideju Evrope oko koje bismo se svi mogli okupiti – nema rata, demokratski poredak, kooperacija na kontinentalnoj razini, vladavina prava... Reč je bila i o želji da se u Evropi stvori drugačiji socijalni model od kineskog ili američkog kapitalizma a da pri tom bude ekonomski jak i održiv. Kao što ste vidjeli, ideja o socijalnoj Evropi je u potpunosti nestala s ”agende” iako je bila jedan od stubova evropskog projekta.

Nekoliko recentnih događaja je snažno poljuljalo vjeru u EU, iako možda ne i u ideju ujedinjene Evrope. Jedan je je grčka kriza. To je mlađim generacijama pokazalo da EU nije njihov prijatelj. Zatim odnos prema izbeglicama, što je poljuljalo vjeru u humanu i humanitarnu misiju EU. I na koncu dogovor sa Turskom, tačnije spremnost da se pregovara o ljudskim životima na tako administrativan i brutalan način.

Kada sam rekao da postoje različite ideje o Evropi, Marin Le Pen to pokazuje zalaganjem za "Evropu naroda", dakle neku sasvim drugačiju evropsku ideju koja ima i hitlerovske korijene. I tada je Evropa bila viđena kao mjesto za "evropske narode" u kojoj neće biti rasno ili etnički "nepoželjnih". Čujemo je kod Orbana u Mađarskoj, Vildersa u Holandiji...

RSE: Evroskeptika u Poljskoj, Češkoj, Slovačkoj...

Štiks: Koncept "Evrope naroda" danas jasno pobjeđuje idealističku ideju Evrope. Ta ideja "Evrope naroda" je veoma opasna i smatram da takva Evropska unija ne bi bila nimalo poželjna, pogotovo ne za balkanske države. Već sada su te države robovi nefunkcionalne EU koja nije u stanju da apsorbira ovih šest malih zemalja koje sve zajedno imaju manje stanovnika od Rumunjske i nema konkretnu društvenu viziju za balkansku periferiju.

Nije vizija budućnosti prepisivanje dvjesto hiljada stranica Acquis communautaire-a i provođenje neoliberalnih strukturnih reformi kako biste postali članica EU kao Hrvatska, Bugarska i Rumunjska i našli se negdje u dugom redu apliciranja za strukturne fondove. Ne postoji konkretan infrastrukturni i socijalno-ekonomski razvoj koji bi većini stanovništva na Balkanu omogućio izlazak iz periferne pozicije i suštinsku jednakost unutar EU. Kada bi postojao, to bi bila neka sasvim druga EU.

Balkan klizi latinoameričkim putem

RSE: Šta preostaje balkanskim državama? Zbog neizvesnog puta ka EU, jača evroskepticizam i nacionalizam u ovoj regiji. I dalje su snažni narativi koji su doveli do krvoprolića 1990-ih. Nema konsenzusa oko uzroka raspada bivše Jugoslavije i odgovornosti za rat.

Štiks: Nacionalizam i dalje ima mobilizacijski potencijal zato što ga političke elite obilato koriste u odsustvu bilo kakve druge legitimacije (a pridruživanje EU to više nije). Te elite su u potpunosti upropastile ove zemlje i narode. Ljudi su svesni šta su izgubili ali je na politici straha i etničke mobilizacije još uvek moguće stišati njihovo nezadovoljstvo i klasne sukobe.

Problem je što mi o tome i ne govorimo kao o klasnim sukobima, jer bi u tom slučaju došlo do formiranja političkih pokreta po klasnim a ne samo nacionalnim linijama. Nacionalizam je uvijek bio uspešan recept za amortiziranje takvih sukoba. Time se i Balkan vraća na ideju "Evrope naroda" ili poznatu nam zločinačku ideju "odvajanja naroda" iz 1990ih.

EU je skoro trideset godina bila viđena kao rješenje za sve balkanske probleme izlaska iz socijalizma. Na koncu, ostala je poslednja iluzija, koju možemo videti u BiH, da će ulazak u EU barem biti garancija mira.

RSE: Međutim, to je sve na "dugom štapu". U međuvremenu, postoji opasnost od jačanja tenzija pa i sukoba. Kakva je perspektiva ovih zemalja?

Štiks: Da budem sasvim jasan: proširenja, odnosno ulaska ovih preostalih šest zemalja u EU neće biti, a ako ga i bude, to će biti na potpuno drugačiji način i unutar potpuno drugačije EU. Ako mi kažete za deset godina – da, ali Srbija je ipak ušla u EU – ja sam uvjeren da ću vam moći odgovoriti: da, ali to nije EU o kojoj smo mi razgovarali prije deset godina. Da ponovim, neće biti proširenja EU na ostatak Balkana o kakvom se i dalje govori. Niti EU, takve kakva je danas.

Proširenja odnosno ulaska u EU neće biti: Igor Štiks
Proširenja odnosno ulaska u EU neće biti: Igor Štiks


Naravno, teško je predviđati i krajnje je neodgovorno širiti strah od rata koji vladari rata veoma dobro koriste, ali mislim da se mogu očekivati različite vrste sukoba unutar svake od balkanskih država. Neki će biti motivirani etničkim trvenjima, odnosno manipulacijom etnonacionalnih sukoba, drugi će biti podstaknuti socijalnim razlozima i onda imati raznovrsne političke artikulacije.

Još 1980-ih imali smo startnu poziciju kao poluperiferna regija na rubu kapitalističkog centra, koja je mogla da mu pruža i znanje i infrastrukturu, a da zadrži neku vrstu ekonomske nezavisnosti i samodovoljnosti. S dugovima se ta situacija počela mijenjati, pa će sada kao periferna oblast, Balkan biti interesantan jedino po preostalim resursima za eksploataciju i privatizaciju, kao demografsko izvorište za zemlje poput Njemačke, zbog izvoza određenih usluga koje se ovdje mogu dobiti jeftinije ili turizma koji već poprima bizarne oblike od privatizacije obale, luksuznih zona, do zatvorenih naselja za arapske turiste u Bosni. To znači društva sa neverovatnim ekonomskim razlikama i sa frapantnim primerima siromaštva.

RSE: Latinoamerički scenario.

Štiks: Upravo tako, na putu smo latinoameričkih država bez da u ovom trentuku imamo njihove socijalne i političke mobilizacije koje bi pokušale tom scenariju naših života, napisanom izvan naše kontrole, stati na kraj.

Umetnost otvara oči ali ne rešava političke probleme

RSE: Za kraj da Vas pitam kao književnika. Svedoci smo da istraživači javnog mnjenja nisu predvideli većinsku podršku izlasku Britanije iz EU niti Trampovu pobedu. Uprkos akademskoj kritici stanja sa levice, čini mi se da smo sve manje u stanju da pojmimo šta nam se to dešava, a još manje šta je alternativa. Da li je ta spoznaja moguća samo kroz umetnost?

Štiks: Pratim alternativne pokrete i kao pisac i frapiran sam količinom estetskog izričaja u njima. Želite da se taj glas čuje i on ponekad prolazi samo kroz umjetnost te dovodi do sjajnih društvenih, političkih i umjetničkih rezultata. Smatram da je Žak Ransijer u pravu kada kaže da nam estetsko otvara percepciju za nešto što do sada nismo ni čuli ni vidjeli ni izgovorili, jer je i sama naša percepcija dominirana i slikama i idejama i riječima vladajućeg poretka. Dakle, čak ni naša percepcija nije nevina ni slobodna. Umjetnost nam, dakle, doslovno "otvara oči" što može imati emancipatorski efekat.

S druge strane, mogli biste mi uputiti opravdanu kritiku da se političke bitke ne dobijaju grafitima niti estetikom ma kako snažna bila. Umjetničko stvaranje je uvijek vezano uz stvaranje političkih subjekata (nekad ga čak i najavljuje ili mu otvara vrata, ili ga prati). Estetika mu, dakle, može dati poticaj, može ga i artikulirati, ali ne može adekvatno odgovoriti na brutalnu čizmu pod kojom pokušavamo preživjeti.

  • 16x9 Image

    Dragan Štavljanin

    Dragan Štavljanin radi za RSE od 1994. Magistrirao je na problemu balkanizacije (Prag/London), doktorirao na fenomenu "informacione mećave" – višak informacija/manjak smisla (Beograd). Autor je knjiga "Hladni mir: Kavkaz i Kosovo" i " 'Balkanizacija' Interneta i smrt novinara".

Facebook Forum

XS
SM
MD
LG