Dostupni linkovi

Gordana Gadžić: Što nas je otjeralo iz Dubrovnika?


Gordana Gadžić

Gordana Gadžić je glumica koja se preselila iz Beograda u Zagreb zbog ljubavi, u vrijeme rata i na vrhuncu glumačke karijere. Udala se za kolegu Ivicu Vidovića i krenula u novu i, u to vrijeme, neizvjesnu životnu avanturu.

U spomen na velikog glumca i supruga objavila je monografiju "Hod po rubu, s Ivicom" u kojoj je zabilježila glumačko stvaralaštvo jednog od omiljenih glumaca s ovih prostora. Glumio je u kultnim filmovima "Zaseda" Živojina Pavlovića, "W. R. Misterije orgasma" Dušana Makavejeva, bio je Servantes u seriji "Naše malo misto" i mangup Halilčić u seriji "Tale".

Sa Gordanom je osnovao Teatar Rugantino u kojem je do svoje smrti 2011. godine, bio umjetnički direktor, ali i glumac i redatelj.

"Bilo je svakojakih trenutaka, ali nikada nisam požalila što sam došla u Hrvatsku. Trajna trauma iz ratnih godina za nju je odnos kulturnog miljea, prvenstveno kolega iz glumačkog svijeta. Ta podrška je izostala zauvijek i to je ono što je naš život promijenilo", priča Gordana Gadžić u intervjuu za Radio Slobodna Europa (RSE).

RSE: U Zagrebu je nedavno, zahvaljujući Vama, izašla monografija "Hod po rubu, s Ivicom" o Ivici Vidoviću, velikom glumcu i Vašem pokojnom suprugu. Rekli ste da ste na knjizi radili niz godina. Kakvo je to bilo iskustvo?

Gadžić: U početku je to bilo potpuno intimno iskustvo. Imala sam potrebu zadržati sve predmete, dotaknuti sve tragove koje je ostavio i kod kuće... Tako je krenula potraga za njegovim radom, za onim što je ostavio, za fotografijama, plakatima, filmovima, emisijama iz kulture… Shvatila sam da želim napraviti buduću monografiju, ali u tom sam bila potpuno neiskusna i nisam znala što me čeka na tom putu.

Iskustva onih koji su radili monografije o glumcima i uopće o dramskim umjetnicima nisu mi bila dovoljna poticajna ili dovoljan uzor za ono što sam ja željela reći o Ivici. Tako sam kroz jedno vrijeme istraživala samu sebe i pronalazila svoj put u stvaranju umjetničke biografije o Ivici Vidoviću.

RSE: Ivica Vidović je bio poznati jugoslavenski glumac, ali čini mi se da se njegov bogati kazališni, televizijski i filmski opus koji je ostvario u jugoslavenskom prostoru, zanemaruje u Hrvatskoj. Da li je to točno?

Gadžić: To je točno, ali ne samo za Ivicu, već i sve umjetnike koji su imali karijeru na prostoru bivše zemlje. Svi znamo što je razlog tome. Neko vrijeme je to bilo do te mjere potpuno nevjerojatno da su ljudi jednostavno tajili da su uopće išta i radili prije 90-ih godina. Gledala sam, slušala pojedine emisije u kojima su gostovali glumci, umjetnici i govorili su o svom radu, ali taj dio koji se odnosi na njihov bivši život je nestao. Podrazumijevalo se da se to ne smije spominjati, da nije poželjno.

Čini mi se da je prvi Relja Bašić u jednoj takvoj vrsti emisija potaknuo priču o tome da je radio velike filmske i televizijske uloge u bivšoj državi te da je s "Teatrom u gostima" putovao po cijelom prostoru bivše zemlje. To je bio onaj trenutak kada su se ljudi usudili reći da si imali i bivši život.

"Relja Bašić (na fotografiji) je prvi potaknuo priču o tome da je radio uloge u bivšoj državi."
"Relja Bašić (na fotografiji) je prvi potaknuo priču o tome da je radio uloge u bivšoj državi."

Meni je bilo izuzetno važno da to bude prezentirano u monografiji i to na način na koji te uloge, filmovi, televizijske serije iIi drame zavređuju. Ivica Vidović će biti upamćen po nekolicini filmova koji su radili redatelji iz Srbije, kao što su Dušan Makavejev i Živojin Pavlović te, između ostaloga, po seriji "Tale" Sulejmana Kupusovića koja je snimana u Bosni i Hercegovini, kao i dramama koje su realizirane u Srbiji. Taj dio sam prikazala u onoj mjeri u kojoj sam vidjela umjetničke domete, što Ivičinih uloga, što samih filmova, serija i drama.

(Ivica Vidović u ulozi Halilčića u TV seriji "Tale", YouTube)


RSE: Poznato je da ste u rodnom Beogradu ostvarili niz zapaženih uloga u kazalištu i na filmu i na vrhuncu karijere odlazite sa Ivicom u Hrvatsku u toku rata 1992. Da li je bilo trenutaka zbog kojih ste to požalili?

Gadžić: Iskreno, bilo je i takvih trenutaka. To je bilo jedno teško vrijeme, jer čovjek nije jednosmjerna ulica, no u konačnici nisam požalila. No, bilo je svakojakih trenutaka. Udaraca je bilo sa svih strana i teško je bilo sve izdržati, ali na kraju ipak sam zadovoljna da je to bilo tako kako je bilo. Živjeli smo u vremenu u kojem smo živjeli, došla sam u zemlju u koju sam došla, platila sam cijenu koju sam platila, ali danas kada se osvrnem na sve to, tu je i karijera koja se održala, kako-tako, i dvoje divne djece koji su stasali u kvalitetne ljude i pošli svojim putevima.

Naš sin Filip je započeo fenomenalnu glumačku karijeru u Hrvatskoj. To je ono što je moja ostavština, a možda ću imati i vremena da osnažim svoju glumačku karijeru, da se na neki način intenzivnije povežem sa kazalištima u Beogradu. Naravno, Hrvatsku ne mogu napustiti, jer tu su moja djeca i ja sam zauvijek povezana s tom sredinom i o tome uopće nema zbora.

RSE: Kako ste preživjeli medijsku hajku koja je protiv Vas vođena u gradu kulture kao što je Dubrovnik koji je Ivica Vidović posjetio kao sudionik Konvoja Libertas u vrijeme opsade toga grada 1991. i gdje ste namjeravali igrati u kazalištu?

Gadžić: Uvijek govorim o toj dubrovačkoj priči. To nije bila medijska hajka, to je bila priča koju je potegnula jedna moćna grupacija koja je bila povezana i s politikom Dubrovnika u tom trenutku. Krenulo je kroz novine i mi smo morali napustiti Dubrovnik. Ono zbog čega je ta priča imala dalekosežne posljedice po naš život nema veze s tom medijskom hajkom, jer su na novinari u Zagrebu jako dobro prihvatili i ja se u biti svih ovih godina koje sam provela u Hrvatskoj ne mogu baš puno žaliti na novinare.

Nikakva kratkoročna medijska hajka u Dubrovniku ne bi naš život promijenila.

Ono što je ostalo trajna trauma je odnos kulturnog miljea, prvenstveno naših kolega iz glumačkog svijeta. Ne mislim tu samo na glumce, već i na druge iz tog miljea. Ta podrška je zauvijek izostala i je to ono što je promijenilo naš život. Nikakva kratkoročna medijska hajka, pa i pojačana političkom podrškom u Dubrovniku, ne bi naš život promijenila i učinila onakvim kakvim je bio. To je, nažalost, priča o ljudima, priča o ljubomori, sujetama, malim ljudskim osobinama, zloči, o onome što u tom teškom povijesnom trenutku izlazi na vidjelo i koje postižu velike "uspjehe".

RSE: Da li je privatno kazalište Teatar Rugantino koje ste Vi i Ivica osnovali, bilo jedna vrsta otklona ili spas u vremenima kada se od umjetnosti teško živjelo, ako se ikada i dobro živjelo?

Gadžić: Prije rata (Ivica i ja, op. a.) smo bili u odličnoj umjetničkoj situaciji, puno smo igrali, imali smo svoja matična kazališta, radili smo i izvan tih matičnih kazališta, snimali smo filmove, televizijske serije, zarađivalo se. Onda je došlo do loma i stvari su se drastično promijenile, a naš umjetnički put je zaustavljen, ali istovremeno smo se našli i u egzistencijalnom užasu. Izdržali smo neko vrijeme, ali to je dugo trajalo. Shvatili smo da moramo nešto sami poduzeti i došli smo na ideju da napravimo predstavu koju bi voljeli igrati, i ne samo što bi bili zadovoljni ulogama, već bi i nešto mogli zaraditi.

Tako je došlo do Teatra Rugantino, no put do sazrijevanje ideje je trajao. Godine 1998. je napravljena naša predstava "Ay, Carmela" i to je bio početak rada našeg teatra. No, sve je to teško, jer ova naša privatna inicijativa traje 20 godina, i samo osobe s velikom energijom to mogu izgurati, a da nisu uronjene ni u kakvu politiku, odnosno da nisu podržani ni od kakve politike ili nekih klanova u kulturi.

Jedna od predstava Teatra Rugantino sa Gordanom Gadžić u ulozi.
Jedna od predstava Teatra Rugantino sa Gordanom Gadžić u ulozi.

RSE: Možete li danas usporediti kazališnu scenu u Hrvatskoj i Srbiji? Gdje su dodirne točke u kazališnom i uopće u umjetničkom svijetu između ove dvije zemlje?

Gadžić: Meni je bilo divno u tim mojim kratkim odlascima u Beograd vidjeti koliko je kultura uspijevala opstati i u najgroznijim vremenima. No, posljednjih pet godina stvari su se promijenile. Naravno, i danas ima odličnih kazališnih predstava, dogodi se film, ali ne na onaj način na koji sam navikla od Srbije. Sa druge strane, sa zadovoljstvom mogu da primijetim da se u Hrvatskoj dogodio nevjerojatan filmski bum, čemu je prije svega razlog HAVC (Hrvatski audiovizualni centar), odnosno na drugačijim osnovama postavljena kinematografija koja je iznjedrila vrlo značajne filmove autora srednje ili jako mlade generacije, fantastične glumce. Nadam se da će tako i dalje biti, makar se naziru neke promjene nagore, ali vjerujem da će hrvatska filmska priča izdržati na tom dobrom putu. I u kazališnom svijetu ima odličnih pomaka.

Kazalište u Hrvatskoj se suočilo sa vremenom i na scenu se postavljaju značajni autori, ne samo dramski, već i prozni, čija se djela dramatiziraju, kao što je Kristijan Novak. Njegova "Črna mati zemla" u Zagrebačkom kazalištu mladih i "Ciganin, ali najljepši" u Hrvatskom narodnom kazalištu su napravile ogroman pomak. Tu su i drugi autori, Tena Štivičić i Mate Matišić. Njihove predstave su obilježile kazališni život Hrvatske, ali i cijele regije.

Narodno pozorište u Beogradu bilo je tromo kao produkcijska kuća, a danas je najživlje kazališno mjesto u Beogradu.

U Srbiji je, s druge strane, kazalište zamrlo, prvenstveno zbog financiranja. Ono što danas najviše živi je Narodno pozorište u Beogradu, iako je meni to kazalište u jednom vremenskom protoku bilo nezanimljivo, jer se bavilo nekom srpskom pričom, nije imalo neku modernost u izričaju. Bilo je tromo kao produkcijska kuća. Kao glumica koja je živjela u Beogradu nikad nisam imala želju biti dio ansambla toga pozorišta, a preferencije su mi bile Jugoslavensko dramsko pozorište i Atelje 212.

No, danas, što je nevjerojatno, to je najživlje kazališno mjesto u Beogradu. Tamo režiraju fenomenalni režiseri, tamo se događaju divne predstave čemu sam i svjedočila kada sam prije pola godine bila u Beogradu.

RSE: Više ste od 25 godina u Zagrebu. Da li Vam se čini da je hrvatsko društvo netolerantno u odnosu na druge i drugačije, gdje veteranske udruge određuju što jest ili nije umjetnost?

Gadžić: Sve je to prisutno i to je zastrašujuće za društvo, ali to se reflektira i na pojedinačne sudbine. Sprega kulture i politike ne mora uvijek biti u čvrstom zagrljaju. Mene nekako više brine odnos kulturnjaka prema politici. Mislim da oni ne moraju sagnuti glavu, jer politika ih ne tjera na to koliko to oni sami čine.

Još uvijek ima prostora da kultura digne glas.

Još uvijek ima prostora, usprkos svih negativnih pojava, da kultura digne glas i u takvim uvjetima nešto ozbiljno kaže. Događa se to i u ustanovama kulture gdje postoje predstave koje glasno govore, ali postoji i nezavisna kultura gdje spadaju Teatar Rungatino, Planet Art ali i druge koje glasno progovaraju o današnjem vremenu.

Naravno, toga bi trebalo biti više, ali nije muk onakav kakav je nekada bio. Osobno sada živim sa nekim osjećajem nade. Da li su tome razlog i privatni događaji, izlazak monografije o Ivici, uspjeh našeg sina Filipa na kazališnim daskama, moj povratak u glumačke vode... ne znam, ali vjerujem da možemo dalje.

Facebook Forum

XS
SM
MD
LG