Dostupni linkovi

Budimir Lončar: Moguće je partnerstvo Putinove Rusije i Trampove Amerike


Budimir Lončar, poslednji šef inostranih poslova nekadašnje SFRJ, i savetnik hrvatskih predsednika Stjepana Mesića i Ive Josipovića, bio je u Beogradu na promociji memoara Vladimira Velebita, osnivača jugoslovenske posleratne diplomatije. U intervjuu za Radio Slobodna Evropa (RSE) govori o mogućem partnerstvu Trampove Amerike i Putinove Rusije, koje bi se zasnivalo na uspostavi ravnoteže interesa, kao i o refleksijama mogućih relaksiranih odnosa Moskve i Vašingtona na Zapadni Balkan.

RSE: Došli ste na promociju knjige „Moj život“ Vladimira Velebita, partizana, bliskog Titovog saborca i osnivača postratne jugoslovenske diplomatije. Zašto mislite da je ova knjiga zanimljiva za današnji region?

Lončar: Upravo zbog toga što ste već rekli. On je i svjedok i suučesnik najburnijeg i najznačajnijeg perioda u povijesti Jugoslavije, odnosno naroda koji su činili Jugoslaviju, te čitave Evrope, pa i svijeta. On je svjedok i kreator Narodno-oslobodilačke borbe, u kojoj je imao istaknute funkcije.


RSE: Pre dve godine, kada smo razgovarali, rekli ste da je balkanski region nepovratno krenuo putem pomirenja i stabilnosti. Da li to i danas mislite, s obzirom na sve ovo što se događa u regionu?

Lončar: Danas sam manje uvjeren u to, mada se još uvijek nadam da se ne može okrenuti proces prema ratu, iako smo na ivici, po onom što se događa u eteru i u javnosti. Porasla su međusobna optuživanja, međusobno nepovjerenje, ponovno su se razigrali nacionalizmi. Jednom riječju, stvorena je nepovoljna atmosfera u cijelom prostoru bivše Jugoslavije.

RSE: Postoje strahovanja da bi Putinova Rusija i Trampova Amerika, u nekoj vrsti podele interesnih sfera, mogli da dovedu do toga da se sa dela Balkana povuče Amerika a da bude vidljivije prisustvo Rusije. Da li mislite da je to realno?

Lončar: To je moguće, ali ne mislim da je baš potpuno realno.Moram šire da objasnim.

Putin je došao poslije jednog haosa i totalnog unutrašnjeg pada. Prva stvar mu je bila da napravi red, drugo da vrati samopouzdanje Rusiji, treće da je pozicionira u svjetskim okvirima. Mislim da su Putinovi glavni strateški ciljevi slijedeći: prvi je da spriječi Ukrajinu da uđe u NATO. Time zapravo, vrlo jasno i odlučno kaže NATO-u da su prešli Rubikon. Drugi je da države bivšeg Sovjetskog Saveza okupi u ekonomskoj suradnji i da, na neki način, bude predvodnik tog regiona. Mislim da mu je treći cilj da sa Evropskom unijom napravi partnerstvo, jer zapravo glavni ishod njegove ekspanzije može biti partnerstvo, s jedne strane sa Evropom, a sa druge strane sa Kinom. Obje su na njegovim granicama. I posljednje, mislim da mu je jako važno da, preko vojnog faktora, pokaže da je on regionalna sila, ali u jednom dijelu i svjetski faktor.

S druge strane, Trampova politika je još uvijek nejasna, ali je on najavio reviziju dosadašnje vanjsko - političke aktivnosti Amerike. Prije svega je postavio na dnevni red svrsishodnost ovakvog širokog vojnog angažmana i rekao da je NATO prevaziđen danas. Sigurno time hoće da korigira američku politiku što se tiče njene težnje da vojnim putem kontrolira svjetsku stabilnost. To je pozitivno, po mom mišljenju. U tom kontekstu i na tim pravcima mora naći razumijevanje sa dvije druge velike sile, prije svega sa Rusijom, kao drugom po snazi vojnom nuklearnom snagom, i sa Kinom, koja sve više postaje svjetski faktor, pogotovo kao druga ekonomija svijeta.

Mislim da u takvom sučeljavanju dvije politike postoji mogućnost da se krene nečemu, što bi trebalo da donese i jednima i drugima korist, a to je da se uspostavi ravnoteža interesa. Da bi se uspostavila ravnoteža interesa, jako je važno da se vide koji su to svjetski problemi koji podjednako ugrožavaju i jednu i drugu stranu i koliko su njihovi bilateralni odnosi dio toga, ili bolje reći posljedice toga.

Šolja sa likovima predsednika SAD Donalda Trampa i Rusije Vladimira Putina
Šolja sa likovima predsednika SAD Donalda Trampa i Rusije Vladimira Putina


Na primjer, Rusija i Amerika nemaju nikakvih otvorenih bilateralnih pitanja. Oni imaju sučeljavanja na širim geopolitičkim opcijama i tu se formiraju njihovi problemi, a ne iz direktnih bilateralnih odnosa. To je zapravo ono što daje mogućnost da se kroz korekciju i jedne i druge geopolitičke strategije nađe zajednički interes, to jest da se uravnoteže njihovi interesi. Šta bi to trebalo da znači? Treba da se nađu svjetski prioriteti, koji su istovremeno problemi koji se tiču i jedne i druge strane, uglavnom podjednako.

Prije svega, to je terorizam, koji sve više ugrožava svjetski poredak. Drugo je pitanje kontrola nuklearnog oružja, koje je povezano sa prvim, jer kad bi došli teroristi do nuklearnog oružja, svijet bi apsolutno završio svoj opstanak. Treće, treba da se nađe zajednički pogled prema kriznim otvorenim žarištima. U svijetu sada ima deset otvorenih žarišta. Nijedna od tih zemalja nema potrebu da u tim situacijama bude ovako involvirana kao danas, nego bi to trebalo da se radi koordinirano, suglasno, da se oni što prije usaglase, u interesu onih naroda na čijem prostoru su počele te krize. Četvrto, da se nađe zajednički odnos prema udruženom i organizovanom svjetskom kriminalu koji se uvukao u sve pore života, u svim državama, pa i u globalnom kretanju. I posljednje, što je najvažnije i najteže, što ne mogu oni sami riješiti, što se zapravo mora mijenjati , to je da se ovolike razlike, koje su nastale u svjetskim razmjerima između ljudi, koje pogađaju srednju i nižu klasu, dovedu u sklad sa interesima svijeta u cjelini.

RSE: A kad je Balkan u pitanju?

Lončar: Na osnovu ovoga što sam rekao prozilazi da nemaju potrebu da se na balkanskom prostoru sučeljavaju, nego da i tu nađu neku vrstu zajedničkog interesa.

RSE: A da li taj zajednički interes može da bude dogovor o većem prisustvu Rusije, na primer, u Srbiji i delu BiH, a da za Ameriku ostane veće prisustvo u zapadnijem delu Balkana?

Lončar: To bi bilo onda kad bi njihovo partnerstvo, koje oni najavljuju, a koje bi trebalo da se zasniva na ravnoteži interesa, bilo u skladu sa podjelom interesnih sfera. Može biti i obrnuto: Balkan, kao dio Evrope, kao dio svijeta, bi trebao biti, ne izvor novih teškoća i novih sukoba, nego u orijentaciji na gašenju sukoba trebao bi da ima prilagođenu politiku, konstruktivnu i miroljubivu, bez podjele interesnih sfera.

RSE: Kako komentarišete očekivanja u Srbiji da će Tramp biti naklonjeniji srpskim interesima, kada je reč o Kosovu ili Republici Srpskoj?

Lončar: Mislim da su to priželjkivanja, koja nemaju realnu osnovu. Mislim da Tramp, niti Putin neće se upuštati u svojoj suradnji i svojim pregovorima na mijenjanje geografije, postojećeg stanja u svijetu, što se tiče granica i što se tiče država.

Bilbord u Beogradu nakon pobede Trampa na izborima
Bilbord u Beogradu nakon pobede Trampa na izborima


RSE: Nedavni članak u Foreign affairs-u je uznemirio region. U njemu se govori da nisu završene podele na Balkanu, da bi trebalo povući etničke granice. Zapravo se zagovara Velika Albanija, Velika Hrvatska, Velika Srbija i nešto malo što ostane za muslimansku državu u BiH. Da li je to probni balon? Kakav značaj pridajete tom tekstu?

Lončar: Tome dajem značaj utoliko što takve priče dolaze do naših aktera sadašnje situacije i utječu na njihovo razmišljanje, pa i na njihovo ponašanje, najčešće negativno. Inače, ne dajem značaj u smislu da se to može dogoditi.

RSE: Mnogi misle da je u regionudanas situacija koja podseća na devedesete godine. Da li i vas podseća na devedesete godine?

Lončar: Neka događanja podsjećaju na to - rast nacionalizma, rast nepovjerenja, rast navođenja orijentacije na jačanje vojnih snaga. Sve to, naravno, podsjeća na devedesete, ali mislim da su vremena drugačija, da je ovaj prostor prilično iscrpio svoju energiju u međusobnom obračunavanju. Naravno da on nema kapaciteta za sukobe koji su se dogodili devedesetih. Međutim, nosioci politike na raznim prostorima EX YU nisu svjesni toga i često se olako hvataju argumenata i proklamacija koje podsjećaju na to vrijeme. Mislim da se to vrijeme ipak neće ponoviti, niti obnoviti.

RSE: Da li se u Hrvatskoj danas događa ustašizacija?

Lončar: Ne bih rekao da se dešava ustašizacija. Ekstremno nacionalističke snage, koje nalaze inspiraciju u ustaštvu, pokreću se, pokušavaju da se legalizuju, da dobiju na prostoru i utjecaju. Ipak, ne bih rekao da je to u Hrvatskoj prevladavajuća ili ozbiljna opcija.

Hrvatska je zasnovana na antifašizmu. Hrvatsko stanovništvo je učestvovalo u ogromnom procentu u NOB-u. Čak je 1943. i 1944. bila procentualno najzastupljenija u NOB-u. Hrvatska je ipak izgrađena na antifašizmu, bez obzira što se antifašizam danas pokušava podvrći reviziji, nekoj novoj procjeni i relativizaciji.

RSE: Da li smatrate da su u pravu oni koji upozoravaju da se u Srbiji danas rehabilituje politika Slobodana Miloševića iz devedesetih godina?

Lončar: Vidim to, naročito na pitanju BiH i Kosova. Međutim, ta politika je kratkoročna, u funkciji dobivanja i pokretanja nacionalnih emocija i zavođenja ljudi na jedan pogrešan način. Nadam se da je to prolazna ili kratkoročna atmosfera i aktivnost.

RSE: Šta je po vama glavni problem u srpsko-hrvatskim odnosima? Zašto Hrvatska spotiče Srbiju na njenom evropskom putu?

Lončar: Ne bih rekao da spotiče, ali se nešto tu dogodilo što nije dobro. Hrvatska je, prije ulaska u EU, jako zagovarala da je njen ulazak u Uniju istovremeno početak procesa koji će slijediti cijeli prostor i koji će dovesti cijeli prostor u EU. Međutim, poslije je, na sporednim pitanjima, ta pozicija dobila negativne tendencije. Za to što se dogodilo, mislim da su podjednake odgovornosti, i na jednoj i na drugoj strani.

Orijentacija na evropsku integraciju ovoga prostora nije sporna. Realno govoreći, mislim da niko intimno ne misli i niko nije uvjeren da to nije najbolji put. Svi to misle i vide da je to sudbina i da to treba uraditi. Način na koji se ta zajednička opcija, ta suglasnost pokušava ralizirati u dnevnoj politici, u dnevnom nadmetanju, često odstupa ili suprotno djeluje od tog cilja, koji je zacrtan, koji je čvrst i koji ipak čini okvir odnosa, bez obzira što je slika, koja se iznutra stvara, preteška za taj okvir.

RSE: Da se vratimo na svtesku scenu. Da li vas plaši zveckanje oružjem? Kako vi vidite trenutak kada je Rusija ušla u Krim? Da li je to bio okidač za dalje zaoštravanje odnosa Moskve i Zapada?

Lončar: Tu je pitanje - šta je kokoš, a šta jaje. Sam čin aneksije nije pozitivan i nije poželjan. Ipak, moramo uočiti da je prije toga došlo do određenih događaja i poteza od strane zapadnih zemalja koje su podržavale obaranje legalnog rukovodstva, legalne vlasti u Ukrajini. Ta vlast je oborena putem ulice, a Zapad je to podržao. Nova vlast je krenula ka antiruskom raspoloženju i najavljivala se opcija, kao krajnji strateški cilj tih novih vladara Ukrajine, da Ukrajina uđe u NATO.

Sa jedne strane, mogli bi se reći da je to Putina navelo, možda i prisililo, da to učini. Da li je trebao, kada je već to učinio, ići na ratifikaciju putem Parlamenta? Ne mislim da je to bilo dobro. To je poduzeo u cilju zaštite svoje vojne pozicije. Krim je bio ruska baza. Rusija ima, u cijelom svijetu, 28 baza izvan Rusije, od toga je samo jedna van područja ex SSSR-a, a to je Sirija. Na obadvije točke je ona ugrožena. Amerika ima u 120 zemalja 750 baza.

Mislim da te baze uopće nisu potrebne. Ako je tako, onda vidimo da je dobrim djelom stvorena vrlo povoljna pretpostavka za ono što je Putin učinio.

To nije dobro kao politika, to se ne može prihvatiti, ali ne možemo zatvoriti oči i zaboraviti šta se događalo i šta je dovelo Putina u dilemu da li da to učini, ili ne učini. Onda je napravio korak dalje, pošto je dobio podršku od političkih vladajućih struktura u Rusiji, da to verificira, odnosno provede kroz Parlament kao integralni dio Rusije.

RSE: Na početku smo govorili o tome koliko će se promeniti američka spoljna politika. Da li sam ja dobro razumela da vi predviđate da će ona ići u dobrom smeru?

Lončar: Nisam siguran da će ići u dobrom smijeru, ali bi mogla ići. Kisindžer je rekao da je Tramp najveće iznenađenje i najveća neizvjesnost, ali da može biti i najveće iznenađenje u pozitivnom pravcu. Ako bi došlo od promjene odnosa između Rusije i SAD-a, do podizanja stepena povjerenja, do orijentacije na suradnju, da utvrde koji su glavni izvori nestabilnosti i ugroženosti cijelog svijeta, onda bi mogla ta politika biti djelotvorna.

Možda bi Trampova nova politika mogla produbiti krizu u cijelom svjetskom sustavu, ali mislim da može biti I začetak jednog novog, realnijeg pogleda na svijet.


RSE: Vi verujete Trumpu, uprkos njegovim izjavama koje su bile izrazito rasističke, kada su u pitanju imigranti, vrlo problermatične kada su u pitanju ljudska prava? Da li vam to uliva poverenje da će biti jedan ozbiljan igrač na svetskoj političkoj sceni?

Lončar: To sve što je Tramp izrekao, ne samo da ne prihvaćam, nego i osuđujem. Mislim da je ključno da je on optirao za promjenu američke politike, u skladu sa interesima Amerike, a to znači, u skladu sa interesima srednje klase koja ga je izabrala. Prema tome, u tome vidim mogućnost da se njegova politika formira pod utjecajem novih faktora i da se traži jedna nova realnost, koju sam ranije pokušao da naznačim.

RSE: Dva dana pre preuzimanja vlasti nove Trampove administracije, dotadašnji potpredsednik Džo Bajden je rekao da će za dva dana početi da govori ono što misli. Da li diplomate zaista češće govore ono što ne misle? Da li ste vi, kada ste bili i ministar i ambasador, često bili u situaciji da govorite ono što ne mislite?

Lončar: U politici, a posebno u diplomaciji, nekada je važnije šta ne kažete, nego šta kažete. Suzdržati se da kažete nešto, ne znači da lažete i da hoćete da obmanete, nego procjenjujete da to nije korisno i da to, u krajnjoj liniji, nije u skladu sa onim što vi hoćete postići. Prema tome, to je jedna redovita stvar kod politike, a posebno kod diplomacije. Mislim da to ne dovodi u pitanje vjerodostojnost. Kada ste na funkciji, kada predstavljate zemlju, onda ste u jednoj poziciji. Kada se toga oslobodite, onda ste u drugoj poziciji, ali ni tada ne možete baš govoriti sve. I tada morate imati obzira šta može biti nekorisno i štetno i na neki način krivo shvaćeno. Nereći nešto, ne znači lagati.

U politici, a posebno u diplomaciji, nekada je važnije šta ne kažete, nego šta kažete: Budimir Lončar
U politici, a posebno u diplomaciji, nekada je važnije šta ne kažete, nego šta kažete: Budimir Lončar


RSE: Čini se da to većina državnika i diplomata u zemljama regiona to baš i ne znaju, s obzirom na rečnik i poruke koje među sobom razmenjuju?

Lončar: Slažem se sa vama da ima mnogo neodgovornosti u ponašanju suvremenih političara, da često olako govore, bez dovoljno odgovornosti i da ne misle dugoročno. U današnjem svijetu brzih promjena, brzog kretanja cijelog života, od pojedinca do društva, država, svijeta u cjelini, događa se da su ljudi suviše preokupirani time šta će se dogoditi toga časa, šta će se dogoditi sutra. Rijetko se misli dugoročno. To je trenutačna karakteristika stanja u svijetu u cjelini. To prevladava i kod pojedinca koji nije odgovoran ni za koga, osim za sebe. I pojedincu je manje korisno da ne vidi dugoročnost pošto je suviše preokupiran momentom i kratkim interesima. Kod državnika se to pretvara u veliku neodgovornost i veliku zabludu, dovodi u opasnost one koje oni predstavljaju i predvode.

  • 16x9 Image

    Branka Mihajlović

    Novinarstvom se bavi od 1972. godine. Od 1995. do 2006. radi u Radiju Slobodna Evropa u Pragu kao novinar, od 2006. je dopisnik RSE u beogradskom birou.

Facebook Forum

XS
SM
MD
LG