Krenulo je sa otkazima za dvadesetak novinara „Poslovnog dnevnika“ u vlasništvu austrijske „Styrie“, koja u Hrvatskoj ima i najprodavaniji dnevnik „24 sata“ i ugledni dnevnik „Večernji list“. Potom je prošlog tjedna stigla vijest da švedski investitor „Bonnier Business Press“ ukida portal i odnedavno poslovni dnevnik „Business hr.“ zbog problema što ih Šveđani imaju u poslovanju u nordijskim i baltičkim zemljama. Objašnjenja za ova dva hladna tuša zaposlenima su različita - uz recesiju, čini se da hrvatsko tržište još nije bilo spremno za takav proizvod.
Unazad nekoliko mjeseci bilo je još otpuštanja u „Styria grupi“, ali i u „Europapress holdingu.“ Postoji opravdana bojazan da će vlasnici medija krenuti u otpuštanja novinara kao prvu mjeru štednje, i u dodatno žutilo kako bi održali tiražu koja će zbog recesije padati. Žutilo toliko prevladava tako da gotovo ne možemo niti naći nešto ozbiljno, upozorava u izjavi za naš radio profesor etike u novinarstvu Stjepan Malović:
„Čak i u najozbiljnijim formama ide se na najniži mogući način, a među novinarima je zavladao strah. Oni jednostavno ne znaju koja je njihova sudbina. Oni su svjesni da su prvi na listi ušteda, da će se prije riješiti vlasnici novinara negoli što će neke druge troškove rezati – i to će imati vrlo, vrlo dugoročne, vrlo negativne posljedice za hrvatsko novinarstvo.“
Predsjednica Sindikata novinara Hrvatske Gabrijela Galić kaže za naš radio kako postoji deset potpisanih kolektivnih ugovora u najvećim medijima, a da su se i neke manje redakcije konačno sindikalno organizirale i krenule u kolektivno pregovaranje:
„Meni je žao što se kolege vrlo često sjete Sindikata kada kola krenu niz brdo u firmama. Zapravo se treba organizirati onda kada je dobro da bi se moglo u lošim vremenima brzo intervenirati.“
Vanjska članica saborskog Odbora za medije, novinarka Radija 101 Jelena Berković problem vidi u poslovodstvima medijskih kuća koja nisu nužno proizišla iz novinarstva i prema medijskoj kući se odnose kao prema bilo kojoj kompaniji:
„I stoga se mogu donositi ovakve odluke koje kratkoročno imaju smisla, ali dugoročno vode u propast tih istih kompanija jer njihova publika će shvatiti vremenom da nema potrebe više kupovati novine, ili slušati ili gledati te medije ako im ne donose ono zbog čega ih i žele – a to je prvenstveno informiranost i snalaženje u ovakvim kriznim vremenima, rano opozoravanje.“
Dolaze teška vremena za novinare, slažu se naši sugovornici. Pitali smo profesora Malovića – a što je sa novinarima koji nisu sindikalno organizirani, koje ne štiti kolektivni ugovor, koji nisu u poznatom nacionalnom mediju, ili koji žive i rade u manjim sredinama:
„Ostavljeni su na milost i nemilost vlasnika. Nažalost, kolektivni ugovor na nivou države ne postoji. Nažalost, urednička nezavisnost ne postoji. I to je u načelu jedno vrlo loše stanje. Novinar sam za sebe, pogotovu ako se nalazi u malom mediju, negdje usamljen, on ne može se izboriti za svoj položaj.“
