Unazad 11 godina u Hrvatskoj je zabilježeno 6625 djela seksualnog nasilja. Žene su žrtve u 86 posto slučajeva, a najčešči oblici seksualnog nasilja su bludne radnje zastupljene sa 34 posto i silovanja koja u ukupnom broju sudjeluju sa 15 posto.
Najčešće su žrtve djeca i maloljetne osobe do 18 godina, koje u ukupnom broju žrtava čine čak 62 posto, iako je na neki način utješno što su oni većinom žrtve seksualnog nasilja nižeg ranga, izvijestila je voditeljica nevladine udruge “Ženska soba” Maja Mamula. Kako u 11 godina stoji sa najtežim oblikom seksualnog nasilja – silovanjem?
“U 11 godina prijavljeno je 1228 slučajeva silovanja. Ovisno od godine do godine, prijavljuje se od 90 do 150 slučajeva godišnje. Ženesu žrtve u 92 do 98 posto slučajeva. Ostalo su silovani muškarci koje su silovali drugi muškarci”, kaže Mamula.
Također, hrvatsko iskustvo pokazuje da su priče o tome da se silovanje dešava noću, u rubnom dijelu grada, da je silovatelj nepoznata osoba i da se pritom prijeti oružjem – mit!
“Silovanje se u jednakom broju dešava i po danu i po noći, ne dešava se u nepoznatim i napuštenim dijelovima grada nego se najčešće dešava u domu žrtve ili počinitelja, u prijateljevoj vikendici, u počiniteljevom autu – eto, to su neka od najčešćih mjesta”, navodi Mamula.
U 80 posto slučajeva silovatelj je osoba koju žrtva poznaje. Međutim, zanimljivo je da policija mnogo više vjeruje žrtvama ako se njihove priče poklapaju sa stvorenim mitom o tipičnom silovanju, nego ako je silovatelj osoba koju žrtva poznaje i slično.
Sigurnost i povjerenje
Aktivistice upozoravaju i na veliki problem neprijavljivanja silovanja, koji po svjetskim standardima koji su primjenjivi i na Hrvatsku iznosi – jedno prijavljeno silovanje na 15 do 20 neprijavljenih.
Voditeljica Centra za žrtve seksualnog nasilja u “Ženskoj sobi” Maja Vukmanić kazala je kako su unazad tri godine radile sa preko 400 žena žrtava seksualnog nasilja.
Maja Vukmanić, travanj 2011“Ono što je za naše klijentice najvažnije – naš centar je anoniman. Nama ne treba nikakva uputnica, ti podaci neće biti dostupni javnosti, ono što garantiramo je sigurnost i povjerenje. I sve usluge su besplatne, što je nešto što je u ova vremena vrlo važno”, kaže Vukmanić.
Kao pozitivne pomake aktivistice navode podizanje minimalne kazne za silovanje sa jedne na tri godine zatvora, uvođenje kaznenog djela dječje pornografije na internetu, otvaranje Ureda za podršku žrtvama i svjedocima pri županijskim i općinskim sudovima u Zagrebu, Vukovaru, Rijeci, Splitu, Sisku, Osijeku i Zadru.
Naravno, ostaje još mnogo toga za učiniti – osnovati više centara za pomoć žrtvama seksualnog nasilja, učiniti postupak prijave nasilja što manje traumatizirajućim za žrtvu, učiniti sudski postupak osjetljivijim za problem žrtve, educirati osobe iz institucija koje se bave tom tematikom. Jer sada jako mnogo u postupanju ovisi o tome kakav je tko čovjek. Kao ilustracija, evo za kraj jednog iskustva Maje Mamule:
“Taman punoljetna djevojka koja je silovana priča nam da je za vrijeme ginekološkog pregleda pored nje stajao policajac i držao je za ruku. Ja taman da ću sada krenuti urlati, ali - ne! To je bilo pozitivno! Taj čovjek vjerojatno ima kćer, on je nju stiskao, ona se držala uz njega... Taj milicajac je za nju bio sve, jer je ginekolog bio prestrašan!”
Najčešće su žrtve djeca i maloljetne osobe do 18 godina, koje u ukupnom broju žrtava čine čak 62 posto, iako je na neki način utješno što su oni većinom žrtve seksualnog nasilja nižeg ranga, izvijestila je voditeljica nevladine udruge “Ženska soba” Maja Mamula. Kako u 11 godina stoji sa najtežim oblikom seksualnog nasilja – silovanjem?
“U 11 godina prijavljeno je 1228 slučajeva silovanja. Ovisno od godine do godine, prijavljuje se od 90 do 150 slučajeva godišnje. Žene
"Silovanje se najčešće dešava u domu žrtve ili počinitelja, u prijateljevoj vikendici, u počiniteljevom autu”, navodi Maja Mamula.
Također, hrvatsko iskustvo pokazuje da su priče o tome da se silovanje dešava noću, u rubnom dijelu grada, da je silovatelj nepoznata osoba i da se pritom prijeti oružjem – mit!
“Silovanje se u jednakom broju dešava i po danu i po noći, ne dešava se u nepoznatim i napuštenim dijelovima grada nego se najčešće dešava u domu žrtve ili počinitelja, u prijateljevoj vikendici, u počiniteljevom autu – eto, to su neka od najčešćih mjesta”, navodi Mamula.
U 80 posto slučajeva silovatelj je osoba koju žrtva poznaje. Međutim, zanimljivo je da policija mnogo više vjeruje žrtvama ako se njihove priče poklapaju sa stvorenim mitom o tipičnom silovanju, nego ako je silovatelj osoba koju žrtva poznaje i slično.
Sigurnost i povjerenje
Aktivistice upozoravaju i na veliki problem neprijavljivanja silovanja, koji po svjetskim standardima koji su primjenjivi i na Hrvatsku iznosi – jedno prijavljeno silovanje na 15 do 20 neprijavljenih.
Voditeljica Centra za žrtve seksualnog nasilja u “Ženskoj sobi” Maja Vukmanić kazala je kako su unazad tri godine radile sa preko 400 žena žrtava seksualnog nasilja.
Kao pozitivne pomake aktivistice navode podizanje minimalne kazne za silovanje sa jedne na tri godine zatvora, uvođenje kaznenog djela dječje pornografije na internetu, otvaranje Ureda za podršku žrtvama i svjedocima pri županijskim i općinskim sudovima u Zagrebu, Vukovaru, Rijeci, Splitu, Sisku, Osijeku i Zadru.
Naravno, ostaje još mnogo toga za učiniti – osnovati više centara za pomoć žrtvama seksualnog nasilja, učiniti postupak prijave nasilja što manje traumatizirajućim za žrtvu, učiniti sudski postupak osjetljivijim za problem žrtve, educirati osobe iz institucija koje se bave tom tematikom. Jer sada jako mnogo u postupanju ovisi o tome kakav je tko čovjek. Kao ilustracija, evo za kraj jednog iskustva Maje Mamule:
“Taman punoljetna djevojka koja je silovana priča nam da je za vrijeme ginekološkog pregleda pored nje stajao policajac i držao je za ruku. Ja taman da ću sada krenuti urlati, ali - ne! To je bilo pozitivno! Taj čovjek vjerojatno ima kćer, on je nju stiskao, ona se držala uz njega... Taj milicajac je za nju bio sve, jer je ginekolog bio prestrašan!”
