Richard Goldstone, prvi glavni tužilac Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju koji je optužio Radovana Karadžića i Ratka Mladića za genocid i zločine protiv čovječnosti, na predavanju u Sarajevu na temu suočavanja sa prošlošću kazao je kako bez optužnice protiv dvojice najviših zvaničnika RS ne bi bilo ni potpisivanja Dejtonskog sporazuma.
Goldstone je ekskluzivno za RSE iznio svoje viđenje suđenja, odnosno da li se mogu uočiti slični elementi kakve je svojevremeno koristio Slobodan Milošević, te da li to vodi istom scenariju:
„Bio sam jako uzbuđen kada je Karadžić uhapšen i doveden u Hag. Jedna od najvažnijih stvari jeste da suđenje bude pošteno, jer ako nije tako, nema koristi ni imati ga. Važno je prepoznati i da ljudi imaju pravo braniti se sami. Milošević je koristio to pravo, Šešelj koristi, a sada i Karadžić. Nije to pravo bez ograničenja. Ljudi koji koriste to pravo, prema mom mišljenju, moraju poštovati pravila suda. Kritičan sam prema sudijama u slučaju Milošević jer su mu dali da se previše zanese. Dozvolili su mu da podriva sud, da ga koristi kao političku platformu. Ne da unakrsno ispituje, već da drži govore. Nije se smjelo to dogoditi i mislim da mu je trebalo reći da, ukoliko ne poštuje pravila, neće moći da se sam brani i da će suđenje gledati iz ćelije. Ne smatram da je u Karadžićevom slučaju to toliki problem za sada. Istina, nisam tamo i ne gledam svaki dan, ali moje stajalište je da ne radi ono što je radio Milošević. Sudije su također naučile lekciju i mislim da će suđenje biti nastavljeno u bržem ritmu. No mora biti pošteno. Treba imati uvid i u privatne Mladićeve dokumente i ljudi moraju biti strpljivi - jer nema smisla donijeti presudu na kraju nefer suđenja. To je onda pobjeda kriminalca.“
Mladić u Srebrenici jula 1995Što se tiče hapšenja Ratka Mladića, te ostvarenja pravde bez presude, Goldstone o tome ne govori mnogo:
„Same fotografije Mladića u Srebrenici su nešto što se urezalo u srce i pamćenje svih ljudi u ovoj regiji. Oni žele zadovoljenje pravde - i to je jako važno.“
Pravda je važna, smatra Goldstone, ali ona ne može obezbijediti mir ukoliko ne postoje dobri lideri koji bi gradili ono što je pravdom utvrđeno:
„Sudska pravda ne može sama po sebi donijeti mir. Nažalost, očekivanja od Haškog tribunala su bila previsoka. Svi koji su mislili da će uspostavljanjem pravde atomatski biti uspostavljen mir nisu realni. I dok nema govora o tome da pravda može asistirati u uspostavljanju mira, zaustavljanju osvete i pomoći žrtvama da započnu proces zacjeljenja, to nije dovoljno. Druge forme zaustavljanja nasilja se moraju naći i za to su potrebni dobri lideri kako bi se našla najbolja rješenje.“
Bez optužnice ne bi bilo Dejtona
Goldston je u ovom kontekstu naveo primjer svoje države, Južnoafričke Republike, i njenog predsjednika Nelsona Mendele, koji je svojim vođstvom uspio zaustaviti odmazdu crnačke većine nad manjinskom populacijom bijelaca nakon pada aparthejda.
Svjestan činjenice da Dejtonski mirovni sporazum nije bio idealno rješenje, ali da je bio jedino, Godston kaže kako je u njegovom potpisivanju značajnu ulogu imala upravo činjenica da su Mladić i Karadžić u tom periodu optuženi za najteže zločine:
Srebreničanke gledaju prvo pojavljivanje Karadžića u Haškom tribunalu, avgust 2008„Bez optužnice protiv Radovana Karadžića i Ratka Mladića sredinom 1995. ne bi bilo sastanka u Dejtonu. Treba imati na umu da je sastanak u Dejtonu održan samo četiri mjeseca nakon masakra u Srebrenici. Nema nikakve šanse da bi lideri ove zemlje bili spremni biti u istoj prostoriji sa Karadžićem 1995. godine. Karadžić nije mogao prisustvovati tom sastanku jer je za njim bio raspisan nalog za hapšenje, a SAD bi ga odmah uhapsile čim bi stigao i veoma brzo bi bio poslat - 13 godina prije nego smo to dočekali na suđenje u Hagu. U Dejtonu sam bio i kritikovan od strane mnogih političara zato što sam podigao drugu optužnicu protiv Karadžića i Mladića u koju sam uvrstio i optužbe za genocid u Srebrenici.“
Značaj Tribunala bio je i u tome što je zaustavio mnoga, ako ne i sva fabrikovana poricanja koja su devedestih bila opšteprisutna:
„Kad su prvi izvještaji stigli iz Srebrenice masakr je negiran od strane onih koji su govorili u ime vojske bosanskih Srba. Rekli su da se to nije desilo, da je to dio propagande SAD-a i antisrpske propagande. Istrage i ekshumacije masovnih grobnica u području oko Srebrenice uspostavile su šta se desilo. Satelitski snimci koje su ustupile SAD, su podupirale priču svjedoka i žrtvava, ali i dokazi Erdemovića koji je bio jedan od članova bataljona koji je bio dio odreda smrti u rejonu Srebrenice, i upravo su svjedoci, ne samo u oblasti Srebrenice nego svih zločina, pomogli da negiranje prestane.“
Govoreći o procesima na Haškom tribunalu, naročito o onom protiv Miloševića, Godston se dotakao i značaja arhive Tribunala kao predsjednik Komiteta za savjetovanje UN-a o očuvanju arhive i nasljeđa Tribunala:
„Hiljade i hiljade stranica su dostupne u Međunarodnom krivičnom sudu za bivšu Jugoslaviju i postoji komisija koja bi trebala da savjetuje UN šta da radi sa tom arhivom. Iz razloga koji samo političari mogu razumjeti naređeno je da naši izveštaji ostanu povjerljivi. Ne razumijem zašto bi izvještaj o arhivi bio povjerljiv, jer u tome nema ništa što bi to tražilo. Ali danas i nije važno gdje je arhiv, jer sa modernom tehnologijom je svejedno imate li originalni dokument ili faksimil koji ste dobili putem interneta. Bitno je da što više ovih dokumenata dospije u javnost.“
Bio je kritikovan sa svih strana, najprije od Srba da je antisrpski nastrojen, a potom i ostalih naroda u BiH kako je koja optužnica za zločin bila podizana. Kredibilitet je Goldstone odbranio, kaže, time što sud i danas radi i što se takve pristrasnosti ne bi sakrile, jer niko od uposlenih sudija ili tužilaca ne bi želio biti kompromitovan učešćem u radu pristrasnog suda.
Goldstone je ekskluzivno za RSE iznio svoje viđenje suđenja, odnosno da li se mogu uočiti slični elementi kakve je svojevremeno koristio Slobodan Milošević, te da li to vodi istom scenariju:
„Bio sam jako uzbuđen kada je Karadžić uhapšen i doveden u Hag. Jedna od najvažnijih stvari jeste da suđenje bude pošteno, jer ako nije tako, nema koristi ni imati ga. Važno je prepoznati i da ljudi imaju pravo braniti se sami. Milošević je koristio to pravo, Šešelj koristi, a sada i Karadžić. Nije to pravo bez ograničenja. Ljudi koji koriste to pravo, prema mom mišljenju, moraju poštovati pravila suda. Kritičan sam prema sudijama u slučaju Milošević jer su mu dali da se previše zanese. Dozvolili su mu da podriva sud, da ga koristi kao političku platformu. Ne da unakrsno ispituje, već da drži govore. Nije se smjelo to dogoditi i mislim da mu je trebalo reći da, ukoliko ne poštuje pravila, neće moći da se sam brani i da će suđenje gledati iz ćelije. Ne smatram da je u Karadžićevom slučaju to toliki problem za sada. Istina, nisam tamo i ne gledam svaki dan, ali moje stajalište je da ne radi ono što je radio Milošević. Sudije su također naučile lekciju i mislim da će suđenje biti nastavljeno u bržem ritmu. No mora biti pošteno. Treba imati uvid i u privatne Mladićeve dokumente i ljudi moraju biti strpljivi - jer nema smisla donijeti presudu na kraju nefer suđenja. To je onda pobjeda kriminalca.“
„Same fotografije Mladića u Srebrenici su nešto što se urezalo u srce i pamćenje svih ljudi u ovoj regiji. Oni žele zadovoljenje pravde - i to je jako važno.“
Pravda je važna, smatra Goldstone, ali ona ne može obezbijediti mir ukoliko ne postoje dobri lideri koji bi gradili ono što je pravdom utvrđeno:
„Sudska pravda ne može sama po sebi donijeti mir. Nažalost, očekivanja od Haškog tribunala su bila previsoka. Svi koji su mislili da će uspostavljanjem pravde atomatski biti uspostavljen mir nisu realni. I dok nema govora o tome da pravda može asistirati u uspostavljanju mira, zaustavljanju osvete i pomoći žrtvama da započnu proces zacjeljenja, to nije dovoljno. Druge forme zaustavljanja nasilja se moraju naći i za to su potrebni dobri lideri kako bi se našla najbolja rješenje.“
Bez optužnice ne bi bilo Dejtona
Goldston je u ovom kontekstu naveo primjer svoje države, Južnoafričke Republike, i njenog predsjednika Nelsona Mendele, koji je svojim vođstvom uspio zaustaviti odmazdu crnačke većine nad manjinskom populacijom bijelaca nakon pada aparthejda.
Svjestan činjenice da Dejtonski mirovni sporazum nije bio idealno rješenje, ali da je bio jedino, Godston kaže kako je u njegovom potpisivanju značajnu ulogu imala upravo činjenica da su Mladić i Karadžić u tom periodu optuženi za najteže zločine:
Značaj Tribunala bio je i u tome što je zaustavio mnoga, ako ne i sva fabrikovana poricanja koja su devedestih bila opšteprisutna:
„Kad su prvi izvještaji stigli iz Srebrenice masakr je negiran od strane onih koji su govorili u ime vojske bosanskih Srba. Rekli su da se to nije desilo, da je to dio propagande SAD-a i antisrpske propagande. Istrage i ekshumacije masovnih grobnica u području oko Srebrenice uspostavile su šta se desilo. Satelitski snimci koje su ustupile SAD, su podupirale priču svjedoka i žrtvava, ali i dokazi Erdemovića koji je bio jedan od članova bataljona koji je bio dio odreda smrti u rejonu Srebrenice, i upravo su svjedoci, ne samo u oblasti Srebrenice nego svih zločina, pomogli da negiranje prestane.“
Govoreći o procesima na Haškom tribunalu, naročito o onom protiv Miloševića, Godston se dotakao i značaja arhive Tribunala kao predsjednik Komiteta za savjetovanje UN-a o očuvanju arhive i nasljeđa Tribunala:
„Hiljade i hiljade stranica su dostupne u Međunarodnom krivičnom sudu za bivšu Jugoslaviju i postoji komisija koja bi trebala da savjetuje UN šta da radi sa tom arhivom. Iz razloga koji samo političari mogu razumjeti naređeno je da naši izveštaji ostanu povjerljivi. Ne razumijem zašto bi izvještaj o arhivi bio povjerljiv, jer u tome nema ništa što bi to tražilo. Ali danas i nije važno gdje je arhiv, jer sa modernom tehnologijom je svejedno imate li originalni dokument ili faksimil koji ste dobili putem interneta. Bitno je da što više ovih dokumenata dospije u javnost.“
Bio je kritikovan sa svih strana, najprije od Srba da je antisrpski nastrojen, a potom i ostalih naroda u BiH kako je koja optužnica za zločin bila podizana. Kredibilitet je Goldstone odbranio, kaže, time što sud i danas radi i što se takve pristrasnosti ne bi sakrile, jer niko od uposlenih sudija ili tužilaca ne bi želio biti kompromitovan učešćem u radu pristrasnog suda.
