Na suđenju bivšem lideru bosanskih Srba Radovanu Karadžiću, optuženom za genocid i druge zločine u Bosni Hercegovini, sa svjedočenjem je nastavila stručnjakinja tužiteljstva Dorothea Hanson koja je napravila izvještaj o funkcioniranju kriznih štabova u ratno vrijeme i njihovoj ulozi u provođenju politike protjerivanja nesrpskog stanovništva.
Tijekom unakrsnog ispitivanja optuženi Karadžić se trudio prikazati kako je svjedokinja u kreiranju svog izvještaja i zaključaka bila selektivna, odnosno da nije uzela u obzir sve okolnosti, kao ni dokumente koji prema obrani pokazuju drugu sliku stvari.
„Srbi su bili više ugroženi nego drugi“, izjavio je optuženi Karadžić osporavajući zaključke svjedokinje Hansen kako su krizni štabovi bosanskih Srba provodili politiku iseljavanja nesrpskog stanovništva.
Iako je Kotor Varoš kao općina izbačena iz optužnice protiv njega zbog skraćivanja obima suđenja, Karadžić ju je naveo kao primjer koji, navodno, ide u prilog njegovom tumačenju okolnosti, pogotovo jer ju je svjedokinja uzela u obzir prilikom izrade svog izvještaja. Pri tom je pročitao nekoliko zapisnika sa sastanaka Ratnog predsjedništva Kotor Varoš iz srpnja 1992.godine.
Radovan Karadžić u sudnici 14. lipnja 2011
„Kao dokaz lošeg stanja istaknuto je da više srpskih porodica spava u tuđim kućima, odnosno izvan svojih domova od hrvatskih i muslimanskih. Jeste li znali da više Srba provodi noć po tuđim kućama nego Hrvati i Muslimani. I da su Srbi bili više ugroženi nego Hrvati i Muslimani?“, upitao je optuženi koji se brani sam.
„Ja vidim da Ratno predsjedništvo vidi to kao kriterij činjenice da je situacija loša – ako više Srba nije sigurno u svojim kućama u odnosu na Hrvate i Muslimane – predsjedništvo smatra da se to treba promijeniti“, odgovorila je svjedokinja.
Uz Kotor Varoš, ukupno je sedam općina je uklonjeno iz optužnice protiv Karadžića zbog naloga sudskog vijeća za smanjenjem njezinog obima - Bosanska Krupa, Bosanski Petrovac, Čajniče, Donji Vakuf, Ilijaš i Kalinovik).
Tijekom glavnog ispitivanja svjedokinja Hanson je opisala kako su krizni štabovi samoproglašenih srpskih općina proveli politiku iseljavanja tako što su nesrpske stanovnike prisilili da potpišu dokument kojim se odriču imovine te ih protjerali, dozvoljavajući im ponesti samo 300 njemačkih maraka po osobi.
No Karadžić je to želio poreći, tvrdeći da su općinske vlasti željele
osigurati povratak svih kad se smiri ratna situacija te da se više od 300 maraka nije moglo iznijeti po osobi zbog zakona Savezne Republike Jugoslavije.
„A koji je Republika Srpska preuzela. I da se limit od 300 (njemačkih) maraka odnosi samo na novac koji nije uredno podignut s banke, ili uredno kupljen s mjenjačnice. A da se višak (novca) oduzimao privremeno“, ustvrdio je Karadžić.
„Savezni zakon koji Vi navodite ne spominje limit od 300 (njemačkih maraka). A što se tiče privremenog oduzimanja, ja ne vidim nikakve ubjedljive dokaze da su krizni štabovi imali namjeru da se ljudi privremeno samo isele, niti su što uradili kako bi se ti ljudi vratili kad bi se situacija smirila“, nije se složila svjedokinja.
Karadžić je ustvrdio kako su preseljenja stanovništva bila dogovorena između svih strana, a da je uloga kriznih štabova bila – osigurati provođenje slobodnog preseljenja na teritoriju na kojoj se civili osjećaju sigurno.
„Slobodno preseljenje se ne odnosi na prisilno preseljenje o čemu ja govorim“, odgovorila je svjedokinja na tezu optuženog, dodatno objašnjavajući sucima kako je općina Kotor Varoš među onim u kojima je protjerivanje civila bilo među brutalnijim.
Karadžić je za ispitivanje stručnjakinje tužiteljstva dobio gotovo duplo vremena od optužbe, no zatražio je još više, kako bi s dodatnim primjerima ukazao na njezinu „selektivnost“ u izboru dokaza i zaključaka.
Nakon Hanson, čije se svjedočenje nastavlja i u srijedu, iskaze na suđenju Karadžiću o sistemu veza i komunikacija u Republici Srpskoj dati će Dragan Kezunović, bivši načelnik Uprave za vezu i kriptozaštitu RS-a i Ranko Vasić, bivši voditelj Komunikacijskog centra na Palama.
Tijekom unakrsnog ispitivanja optuženi Karadžić se trudio prikazati kako je svjedokinja u kreiranju svog izvještaja i zaključaka bila selektivna, odnosno da nije uzela u obzir sve okolnosti, kao ni dokumente koji prema obrani pokazuju drugu sliku stvari.
„Srbi su bili više ugroženi nego drugi“, izjavio je optuženi Karadžić osporavajući zaključke svjedokinje Hansen kako su krizni štabovi bosanskih Srba provodili politiku iseljavanja nesrpskog stanovništva.
Iako je Kotor Varoš kao općina izbačena iz optužnice protiv njega zbog skraćivanja obima suđenja, Karadžić ju je naveo kao primjer koji, navodno, ide u prilog njegovom tumačenju okolnosti, pogotovo jer ju je svjedokinja uzela u obzir prilikom izrade svog izvještaja. Pri tom je pročitao nekoliko zapisnika sa sastanaka Ratnog predsjedništva Kotor Varoš iz srpnja 1992.godine.
„Ja vidim da Ratno predsjedništvo vidi to kao kriterij činjenice da je situacija loša – ako više Srba nije sigurno u svojim kućama u odnosu na Hrvate i Muslimane – predsjedništvo smatra da se to treba promijeniti“, odgovorila je svjedokinja.
Uz Kotor Varoš, ukupno je sedam općina je uklonjeno iz optužnice protiv Karadžića zbog naloga sudskog vijeća za smanjenjem njezinog obima - Bosanska Krupa, Bosanski Petrovac, Čajniče, Donji Vakuf, Ilijaš i Kalinovik).
Tijekom glavnog ispitivanja svjedokinja Hanson je opisala kako su krizni štabovi samoproglašenih srpskih općina proveli politiku iseljavanja tako što su nesrpske stanovnike prisilili da potpišu dokument kojim se odriču imovine te ih protjerali, dozvoljavajući im ponesti samo 300 njemačkih maraka po osobi.
No Karadžić je to želio poreći, tvrdeći da su općinske vlasti željele
Hanson je opisala kako su krizni štabovi samoproglašenih srpskih općina proveli politiku iseljavanja tako što su nesrpske stanovnike prisilili da potpišu dokument kojim se odriču imovine te ih protjerali.
osigurati povratak svih kad se smiri ratna situacija te da se više od 300 maraka nije moglo iznijeti po osobi zbog zakona Savezne Republike Jugoslavije.
„A koji je Republika Srpska preuzela. I da se limit od 300 (njemačkih) maraka odnosi samo na novac koji nije uredno podignut s banke, ili uredno kupljen s mjenjačnice. A da se višak (novca) oduzimao privremeno“, ustvrdio je Karadžić.
„Savezni zakon koji Vi navodite ne spominje limit od 300 (njemačkih maraka). A što se tiče privremenog oduzimanja, ja ne vidim nikakve ubjedljive dokaze da su krizni štabovi imali namjeru da se ljudi privremeno samo isele, niti su što uradili kako bi se ti ljudi vratili kad bi se situacija smirila“, nije se složila svjedokinja.
Karadžić je ustvrdio kako su preseljenja stanovništva bila dogovorena između svih strana, a da je uloga kriznih štabova bila – osigurati provođenje slobodnog preseljenja na teritoriju na kojoj se civili osjećaju sigurno.
„Slobodno preseljenje se ne odnosi na prisilno preseljenje o čemu ja govorim“, odgovorila je svjedokinja na tezu optuženog, dodatno objašnjavajući sucima kako je općina Kotor Varoš među onim u kojima je protjerivanje civila bilo među brutalnijim.
Karadžić je za ispitivanje stručnjakinje tužiteljstva dobio gotovo duplo vremena od optužbe, no zatražio je još više, kako bi s dodatnim primjerima ukazao na njezinu „selektivnost“ u izboru dokaza i zaključaka.
Nakon Hanson, čije se svjedočenje nastavlja i u srijedu, iskaze na suđenju Karadžiću o sistemu veza i komunikacija u Republici Srpskoj dati će Dragan Kezunović, bivši načelnik Uprave za vezu i kriptozaštitu RS-a i Ranko Vasić, bivši voditelj Komunikacijskog centra na Palama.
