Dostupni linkovi

Rusiji treba poboljšanje odnosa s Gruzijom


Gia Nodia
Gia Nodia
Priredio: Dragan Štavljanin

Da bi se uopšte počelo razmišljati o mogućim rešenjima u sporu Moskve i Tbilisija oko gruzijskih separatističkih regija u kojima se nalaze ruske snage, prvo se mora zamisliti Rusija koja je u stanju da istinski uvaži pravo Gruzije da bira svoju vladu i politički kurs, piše Gia Nodia, profesor Univerziteta u Tbilisiju, za program Radija Slobodna Evropa „Eho Kavkaza“.

No, takve Rusije nema nigde na vidiku. Sama činjenica da Moskva odbija da razgovara s Sakašvilijem, dokazuje da Rusija smatra da Gruzini nemaju pravo da biraju sopstvenu vlast, smatra Nodia.

Ruski vojnici u vojnoj bazi u Ćinkvaliju, avgust 2009
Direktor Karnegi centra u Moskvi, Dmitrij Trenjin, nedavno je objavio predlog mirovnog sporazuma između Rusije i Gruzije. (How to Make Peace With Georgia)

Prema njegovom mišljenju, logično (i moguće) rešenje za sadašnji ćorsokak sastoji se od dva dela: prvo, Gruzija treba da prizna nezavisnost Abhazije u zamenu za povratak Gali okruga (koji je skoro u potpunosti naseljen etničkim Gruzinima). Drugo, Rusija treba da se povuče iz Južne Osetije a da se uspostavi posredni status ove regije – između njene nezavisnosti i gruzijskog upravljanja – sa posebnom, bezbednosnom ulogom Moskve“.

Prepreka za ostvarivanje ovog plana, prema Trenjinu, jeste gruzinski predsednik Mihail Sakašvili. Prvo, jer je loš, i drugo, jer su se ruski lideri Vladimir Putin i Dmitrij Medvedev zakleli da neće pregovarati s njim i neće odustati od takvog stava.

Ali, takvo rešenje je moguće ako Sakašvili, kada mu istekne drugi mandat 2013. godine, nakon toga ne postane premijer.

Teoretski, sve ovo je moguće. Ako se pretpostavi da je nemoguće vraćanje Abhazije i Južne Osetije pod okrilje Gruzije, (jer Rusija nikad neće to dopustiti a ljudi koji žive u ove dve separatističke oblasti to ne žele) - rešenje koje predlaže Trenjin bi bilo bolje za Gruziju. To sve zvuči prilično racionalno. Pa što je problem? Da li je to samo Sakašvili?

Trojanski konj u ruskom dvorištu


Očito je, ali i istinito, da, ako se želi sporazum, sve strane moraju to da zaista i žele. To mora biti prioritet za sve, naročito ako su za dogovor neophodni bolni ustupci. No, teško mi je da zamislim da bi bilo koji gruzinski lider mogao da politički preživi nakon takvih odluka. Alternativa tim ustupcima morala bi da bude veoma loša, a ogromne dobiti od pristanka na takav kompromis.

Izbeglički kamp sa gruzijskim izbeglicama u Goriju, septembar 2008
Pod kojim uslovima bi učesnici u ovom sporu želele da učine tako ozbiljne ustupke? Anonimni ruski čitalac je u komentaru na Trenjinov članak, postavio dobro pitanje: "Zašto nam je potreban mir sa Gruzijom? Zašto bi trebalo da vratimo Južnu Osetiju?" I to je istina. Bilo bi krajnje nelogično da je Rusija napala Gruziju u avgustu 2008. da bi sada podržala plan poput Trenjinovog. Glavni razlog za invaziju Rusije je njeno uverenje da je Zapad njen neprijatelj a Gruzija trojanski konj u ruskom dvorištu. Gruzija i njeni strani zaštitnici morali su da nauče lekciju i da se pokaže ko je gazda u „bliskom inostranstvu“ (prostor bivšeg Sovjetskog Saveza).

No, Rusija očito nije uspela da „poduči“ do kraja, odnosno da ostvari svoj naum, jer je Sakašvili još uvek na vlasti i dalje uporno sledi svoju politiku. Dakle, kakva je svrha da se olakša život Sakašviliju normalizacijom odnosa sa Tbilisijem? Što je gore za (pro-zapadnu) Gruziju, to bolje za Rusiju.

Trenjin, koji radi za američki centar u Moskvi i piše u novinama na engleskom
Sadašnja Rusija je prestala da gleda na Zapad kao na neprijatelja. Naprotiv, želi da stvori "modernizovani savez" s njim. Niko ne zna tačno što to znači, ali praktične implikacije za Zapad su jasne: Mora da ojača Medvedeva - ili, u najmanju ruku, ne sme ništa da učini što bi ga oslabilo.
jeziku u ruskoj prestonici, ima drugačiji pogled od Kremlja. Rusija, koju Trenjin zamišlja (kao i neki zapadni analitičari i političari) može se uslovno nazvati "Medvedevljeva Rusija" (za razliku od stvarne, Putinove Rusije). Ova Rusija, s jedne strane, nije se odrekla aspiracija na status velike sile (što u stvarnosti znači zahtev za privilegovanom ulogom, u najmanju ruku, u njenom „bliskom inostranstvu“).

Ali, s druge, sadašnja Rusija je prestala da gleda na Zapad kao na neprijatelja. Naprotiv, želi da stvori "modernizovani savez" s njim. Niko ne zna tačno što to znači, ali praktične implikacije za Zapad su jasne: Mora da ojača Medvedeva - ili, u najmanju ruku, ne sme ništa da učini što bi ga oslabilo. Sadašnja Rusija neće postati demokratija, ali barem će biti racionalnija i predvidljivija. To će biti Rusija s kojom je moguće sarađivati. Takvoj Rusiji zaista je potrebno poboljšanje odnosa s Gruzijom (naravno, nakon što "Ludi Miša" ode sa vlasti), kako bi uklonila najozbiljniji izvor neslaganja sa Zapadom.

Kada je reč o Gruziji, naravno da je bolje imati dobre nego loše odnose s Rusijom. Ali, postavlja se praktično pitanje: koje bi konkretno ustupke Gruzija trebalo da učini kako bi uspostavila bolje odnose sa Rusijom (Rusijom koja stvarno postoji, ne onom kako je zamišljaju ruski i zapadni „medvedevisti“), Takođe, kojim konkretnim ustupcima može Tbilisi da se nada zauzvrat? Da bi se uopšte počelo razmišljati o mogućim rešenjima, prvo se mora zamisliti Rusija koja je u stanju da istinski uvaži pravo Gruzije da bira svoju vladu i politički kurs. No, takve Rusije nema nigde na vidiku. Sama činjenica da Moskva odbija da razgovara s Sakašvilijem, dokazuje da Rusija smatra da Gruzini nemaju pravo da biraju sopstvenu vlast.

„Zbog toga su predlozi poput Trenjinovog samo teoretski interesantni. Sadašnjoj Rusiji i Gruziji takve ideje nisu potrebne“.
XS
SM
MD
LG