Dostupni linkovi

Kurspahić: „Mržnja“ iz druge perspektive


Reis-ul-Ulema Mustafa Cerić
Ovih dana Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini predstavila je svoj Drugi izvještaj o islamofobiji, naglašavajući kako je njegov cilj "upoznavanje i informiranje o slučajevima islamofobije, diskriminacije i netolerancije na osnovu vjere". U tom dokumentu islamofobija se definiše kao " iskazivanje netolerancije, mržnje i neprijateljstva prema islamu i muslimanima".

Nije, naravno, ni najmanje iznenađujuće da je - u jednogodišnjoj produkciji uobičajeno zapaljive konfrontacione retorike na bosanskohercegovačkoj javnoj sceni - izvještaj našao i brojne primjere javnih iskaza i ponašanja koji mogu potkrijepiti i tvrdnje o islamofobiji u bosanskohercegovačkom društvu.

Ali, nastupajući s pozicija pretpostavljene pravovjernosti i najvišeg moralnog autoriteta rezervisanih za vjersku zajednicu i njene velikodostojnike, izvještaj je nužno i jednostran i samoograničavajući: u njemu nema ni najmanjeg pokušaja da se pogleda koliko širenju "netolerancije" - pa i "mržnje" koja se pripisuje kritičarima Islamske zajednice - doprinose i njeni najviši predstavnici izbacujući gotovo svakodnevno optužbe za islamofobiju i netrpeljivost u tolikim količinama da one u toj inflaciji postaju kontraproduktivne i gube na vjerodostojnosti.
Kletve o "netoleranciji", a "nekad i mržnji", moguće je kritički valorizovati samo ako se pogleda i šta su najčešći povodi medijske kritike javnog angažmana čelnika Islamske zajednice i da li možda i on sam doprinosi toj kompromitaciji.

Konkretan primjer za to je, recimo, javna debata povodom svojevremene izjave sada već bivšeg ministra kulture i obrazovanja u sarajevskom kantonu po kojoj ocjena iz predmeta vjeronauka više ne bi ulazila u prosjek ocjena učenika.

Ta odluka je - u interpretaciji reisa Islamske zajednice - predstavljena kao namjera za "ukidanje vjeronauke", kao prvi korak prema "ukidanju medrese i džamije" i od ministra je zahtijevano da povuče tu odluku ili da podnese ostavku uz prijetnju da će u protivnom dobiti "sarajevsko proljeće" po uzoru na masovne proteste u arapskom svijetu.

Poziv na ostavku je neki ekstremni sljedbenik pravovjerne ideologije konkretizovao šaljući ministru i njegovoj porodici kovertu s metkom, poslije čega se on i povukao s te funkcije.
U toj epizodi verbalnog nasilja i prijetnje stvarnim nasiljem posebno je zapažena krajnje netrpeljiva reakcija reisa Cerića na podršku koju je kantonalnom ministru uputio Helsinški komitet Bosne i Hercegovine: reis je - javno spominjući nebošnjačko ime predsjednice tog komiteta - rekao kako on, umjesto da štiti ljudska prava, radi po nalozima iz Beograda.
U samom izvještaju transparentno se pokazuje kako je on u dobroj mjeri namiijenjen zaštiti lika i djela čelnika Islamske zajednice.

Doslovno se kaže: "Posebno izražen vid ispoljavanja netolerancije, nekad i mržnje, u BiH jeste omalovažavanje i vrijeđanje najviših vjerskih autoriteta i zvaničnih organa Islamske zajednice. Naročita meta takvih postupaka u 2011. godini bio je reisu-l-ulema Islamske zajednice dr. Mustafa Cerić, na čijoj javnoj kompromitaciji duži vremenski period rade neki mediji".

Kletve o "netoleranciji", a "nekad i mržnji", moguće je kritički valorizovati samo ako se pogleda i šta su najčešći povodi medijske kritike javnog angažmana čelnika Islamske zajednice i da li možda i on sam doprinosi toj kompromitaciji. Riječ je, naime, o njegovom arbitriranju u dominantno političkim odnosima u kojem ide i tako daleko da međunarodnu zajednicu optužuje kako Bošnjake drži "u nekoj vrsti Guantanama" i da od njenog visokog predstavnika traži izvinjenje zbog njegove podrške kantonalnom ministru kulture ili da javno naglašava kako su Bošnjaci jedini narod iz bivše Jugoslavije koji nije dobio vlastitu državu što, s uvažavanjem činjenice da nema nikakve perspektive da "neko" cijelu Bosnu i Hercegovinu dodijeli Bošnjacima, može značiti samo pristajanje ili poziv na njenu podjelu.
Slično je i reisovo arbitriranje u domaćim političkim poslovima.

Nakon prošlih izbora - Islamska zajednica je osudila izjavu čelnika Stranke demokratske akcije o tome kako je ona za protivnika u izbornoj kampanji imala i Islamsku zajednicu i održala mu čitavu lekciju o svom neučešću na izborima, poručujući u javnom saopštenju:

"Prozivati Islamsku zajednicu u kontekstu izbornih rezultata je nepristojno i krajnje zlonamjerno. Narod zna da Islamska zajednice nije učestvovala na izborima, nego je Sulejman Tihić predvodio Stranku demokratske akcije u izbornom procesu i narod zna da je on dobio povjerenje kakvo je dobio". U tom netrpeljivom reagovanju računalo se valjda na nepostojanje kritičke javnosti kojoj je - u jeku i u funkciji izborne kampanje - zamjenik reisa poručivao kako mu je "jedan čovjek" u inostranstvu za tog političara rekao kako je "ubačeni igrač Beograda".

Vraćajući se izvještaju o islamofobiji, ne može se reći da on ne ukazuje i na izjave i ponašanja koja zaslužuju javnu kritičku valorizaciju, ali se ne može prešutjeti ni da - pripisujući kritičarima čelnika Islamske zajednice "netrpeljivost" i "mržnju" - propušta da analizira i koliko netrpeljivosti pa i mržnje isijava iz javnih saopštenja iz samog sjedišta Islamske zajednice kad, recimo, njen čelnik poručuje svojim kritičarima kako plašeći Evropu od muslimana "prizivaju novi genocid".

Pogledajte komentare (21)

Ovaj forum je zaključen
XS
SM
MD
LG