(Komentar*)
U najnovijoj epizodi američke humorističko-satirične emisije „Uživo sa Billom Maherom“ voditelj – Maher – zasmijavao je publiku i goste u studiju nabrajajući navike novog američkog predsjednika po kojima ga podsjeća na diktatore iz „trećeg svijeta“: voli da stavlja svoje ime na zgrade, zapošljava članove uže porodice, drži masovne skupove, mrzi štampu, okrivljuje manjine ... Jedan od gostiju, profesor istorije na prestižnom elitnom Yale Univerzitetu Timoti Snajder (Timothy Snyder), na to je unio notu krajnje ozbiljnosti u inače zabavan program: „Ja se ničemu od toga neću smijati!“, rekao je opominjući kako njega sve to više podsjeća na tridesete godine prošlog stoljeća.
„Izdvojiti grupu susjeda i građana i povezati ih s nekom globalnom prijetnjom – to podsjeća na tridesete: mi mislimo o Hitleru i Staljinu kao o superzlikovcima ali oni su mogli doći na vlast samo uz neku vrstu saglasnosti“, kaže Snyder. Hitler jeste izabran za kancelara Njemačke u januaru 1933., a Staljin je stekao apsolutno moć u Partiji eliminišući svakoga ko bi mu stao na put.
Snajder je autor knjige „O tiraniji: Dvadeset lekcija iz dvadesetog stoljeća“ čijem je naslovu – u sažetom pregledu tih lekcija na društvenim mrežama na Internetu - dodao i podnaslov „Kako preživjeti u Trampovoj Americi“.
Preporuke uglednog istoričara, iako u ovom slučaju fokusirane na „Trampovu Ameriku“, imaju univerzalnu, globalnu vrijednost, i u vrlo drastičnoj formi primjenjive su ne samo u Bosni i Hercegovini nego i državama koje su formalno dalje odmakle u tranziciji prema demokratiji. Navešću, u sažetom obliku, samo prvih pet od Snajderovih dvadeset preporuka.
Prva je: ne prihvataj poslušnost unaprijed jer nasilnici na vlasti računaju na tu „očekivanu poslušnost“ i to ubrzava širenje neslobode.
Druga: štiti institucije – sudove, medije, novine – jer se institucije ne mogu same braniti i one se ruše kao domino osim ako svaku branite od samog početka.
Treća: naglašavaj profesionalnu etiku jer teško je kršiti vladavinu prava bez učešća pravnika ili održavati namještene sudske procese bez sudija.
Četvrta: kad slušaš političare pripazi na njihovu upotrebu velikih riječi kao što su „terorizam“ i „ekstremizam“ ili fatalnih kakve su „izuzetak“ i „hitnost“ i usprotivi se patriotskom rječniku.
Peta: budi pribran kad se nezamislivo desi, recimo teroristički napad, podsjeti se da diktatori ili čekaju ili planiraju takve događaje da učvrste vlast – misli o paljevini Rajhstaga (Reichstag) – jer takvi događaji eliminišu opoziciju i to je najstariji trik u knjizi hitlerizma ...
Očekivana poslušnost, urušavanje institucija, korumpirano pravosuđe, patriotski rječnik, proizvođenje kriza i napetosti da se učvrsti vlast – kako to sve poznato i bosanski, pa i šire – balkanski, zvuči.
U Bosni i Hercegovini – „poslušnost unaprijed“ osigurana je već prirodom sistema vladavine „konstitutivnih naroda“ u kojem ćete se ili uhvatiti u kolo nacionalizma ili ćete biti marginalizovani u javnosti koja je odavno izgubila nadu pa i izglednu ponudu za nešto bolje, a građanska neposlušnost i kritičnost biće izložene podsmijehu kakvom je bio izložen anegdotski slavni pisac u sarajevskoj kafani s pitanjem: „A napiše li ste štogod?“
O urušavanju institucija da se i ne govori. Čak i parlamenti i vlade, poslanici i ministri, uprave javnih preduzeća i obrazovne ustanove funkcionišu na daljinsko upravljanje partijskih centrala i bivaju blokirane kad god se to prohtije partijskim šefovima sve do omalovažavanja odluka i samog Ustavnog suda.
A profesionalna etika? Ideja vladavine prava zamućena je sve očevidnijim miješanjem vladajućih partija u „nezavisno pravosuđe“, hapšenjima i podizanjem pa odbacivanjem optužnica, u kojem onda javnosti ostaje gorak okus politički motivisanih progona i duboko podozrenje u bilo kakvu perspektivu uspostave zaista nezavisnog pravosuđa.
Zloupotreba „patriotskog rječnika“ ustalila se kao najsigurniji način osvajanja i očuvanja vlasti a bila je dominantna u uređivačkoj politici ratnohuškačkih medija kulminirajući u izjavi televizijske novinarke:
„Ponosna sam da lažem za svoju domovinu“.
Zapanjujuće je da se demokratska javnost u najmoćnijoj državi svijeta, sa najdužim periodom funkcionirajuće demokratije – bez ratova i pustošenja na njenoj teritoriji – u kritičkim viđenjima uglednog istoričara suočava sa istim izazovima i strahovima s kojima se nose balkanske „demokratije u pokušaju“.
Ali, treba zapaziti i bitnu razliku: u američkom slučaju, u lekcijama profesora Snajdera, riječ je o očuvanju institucija dok one kod nas nikada nisu ni uspostavljene. One su od početka postale plijen nacionalističkih oligarhija koje su – sa osloncem na te institucije – mogle da pustoše društvena dobra u korumpiranom procesu privatizacije, namještenim i štetnim ugovorima i imenovanjem najbližih srodnika i stranačkih lojalista na diplomatske i druge najunosnije javne funkcije. U američkom slučaju institucije jesu na udaru ali se pokazuju i kao najveća prepreka samovolji nove vlasti: sudije stavljaju van snage predsjedničke vanredne mjere, mediji predano istražuju veze i moguće unosne poslove najužeg predsjedničkog okruženja s Rusijom, Kongres – s republikanskom većinom – odbija njegov projekt zdravstvenog osiguranja. Humor i satira su dio tog pozitivnog odgovora kao što je i upozorenje na sličnosti s tridesetima poticaj na očuvanje i korištenje institucija i instrumenata demokratije.
* Mišljenja izrečena u ovom tekstu ne odražavaju nužno stavove Radija Slobodna Evropa
Facebook Forum