Preambiciozno imenovani "Svjetski bošnjački kongres" na zasjedanju u Sarajevu uoči Nove godine izabrao je za svog predsjednika Mustafu efendiju Cerića - doskorašnjeg reisa Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini - a među 30 članova Senata Kongresa imenovani su i Muamer Zukorlić, Muhamed Filipović, Ejup Ganić, Dževad Jahić i drugi.
Godinu i po dana ranije u Novom Pazaru je osnovana Bošnjačka akademija nauka i umjetnosti (BANU): među njenim članovima su i Muhamed Filipović, Ejup Ganić, Dževad Jahić, Mustafa Cerić, Muamer Zukorlić. Poštovanim čitaocima ostaje da čekaju kada će ovo putujuće društvo, možda i pod kakvim novim nazivom, gostovati i u njihovom gradu.
Najnovija sarajevska epizoda definisanja bošnjačkog identiteta i prisvajanja bošnjačkog nasljeđa i kapitala, iako ponuđena kao manifestacija promocije i jačanja nacionalne samosvijesti, zapravo je otužna slika žurbe da se Bošnjacima nametnu ni od kog izabrani autoriteti. Kao što u slučaju "bošnjačke akademije nauka i umjetnosti" niko osim skupine osnivača nije propisao naučne kriterije po kojima bi neko mogao postati njen član, tako ni održavanju "svjetskog bošnjačkog kongresa" nije prethodilo nikakvo javno konsultovanje ili kandidatura potencijalnih "senatora".
Zato okupljanje i ove grupe građana, osim poziva za zbijanje bošnjačkih redova u medijima koji su neke od njenih prvaka proizveli u vrhovne nacionalne autoritete, objektivno nema veći značaj od mogućeg kongresa pčelara ili ribolovaca.
Ipak, riječ-dvije o sarajevskom kongresu. Pojavljivanje muslimanskih vjerskih poglavara, Cerića i Zukorlića, u ulozi glavnih inicijatora uspostave bošnjačkih nacionalnih institucija samo po sebi ozbiljno dovodi u pitanje proklamovanu namjeru afirmacije bošnjaštva kao nacionalnog opredjeljenja: ako su u vrijeme odlučivanja o zamjeni dotadašnjeg muslimanskog nacionalnog određenja istorijskim bošnjačkim imenom u ratnoj 1993. godini neki takođe samozvani sabornici optuživali "bivši (komunistički) režim" da je u priznavanju muslimanske nacionalnosti "poistovjećivao vjersko i nacionalno" u protekle dvije decenije poistovjećivanje bošnjaštva s islamom postalo je izraženije i agresivnije nego poistovjećivanje ustavnih "Muslimana" s islamom u bivšoj državi.
Tome je značajno doprinosio današnji predsjednik Svjetskog bošnjačkog kongresa koji se, kao reis Islamske zajednice, takođe javno predstavljao kao "vrhovni muftija u Bošnjaka".
Moguće objašnjenje namjera u osnivanju kongresa otkrio je jedan od njegovih medijskih promotora u televizijskom nastupu u kojem je potegao primjer Svjetskog jevrejskog kongresa koji je - kao nevladina organizacija - zastupljen i u Ujedinjenim nacijama i osim sjedišta u Njujorku ima predstavništva u Briselu, Buenos Airesu, Ženevi, Moskvi, Parizu i Jerusalemu.
Bošnjaci, u nekom transparentnijem i demokratskijem postupku, mogu i zaključiti da bi takvo međunarodno predstavljanje moglo biti od nekog interesa i za njih ali bi u tome morali imati priliku i da se izjasne koje će ideje - i koje ličnosti - reprezentovati bošnjaštvo na međunarodnoj sceni: hoće li to biti danas prevlađujuće ideje bošnjaštva kao ugrožene vrste - kojoj se po Ceriću dovodi u pitanje i "biološki opstanak"- ili bošnjaštva okrenutog pripadanju evropskoj porodici naroda u punoj saradnji a ne konfrontaciji s narodima i Bosne i Hercegovine i susjednih zemalja.
Bošnjaštvo reisa Cerića, u kojem on govori kako samo Bošnjacima nije dato pravo na vlastitu državu i nudi "gostoprimstvo" ostalima - kao da oni baš i nisu u svojoj državi - ne samo da nije privlačno pa čak ni prihvatljivo za "druge" u Bosni i Hercegovini nego i pojačava argumentaciju onih koji uporno tvrde kako od zajedničkog života i nema ništa i kako je podjela jedino moguć ishod. Na tom su fonu, zabune o nacionalnom identitetu a ne afirmacije bošnjaštva, i svojevremni poklici današnjeg predsjednika Svjetskog bošnjačkog kongresa kako je "Turska oduvijek bila naša mati, tako je bilo i tako će ostati".
Jedna od odluka Cerićevog kongresa - da "za nacionalnu zastavu svih Bošnjaka svijeta izabere bijelu zastavu s ljiljanima" - simbolična je manifestacija naknadnog "usklađivanja" čak i novije istorije s novim realnostima podijeljene države: ta zastava bila je na početku ubijanja Bosne i Hercegovine, u proljeće 1992, simbol njene odbrane kao zajedničke države tri njena naroda i svih njenih građana. Tada su u Sarajevu građani svih bosanskih nacionalnosti ustali protiv prvih barikada i izišli pred Skupštinu s posljednjim apelom za mir. Od tada je sistematski odbacivana zavnobihovska "ni-ni-ni već i-i-i" formula mirne Bosne za račun utvrđivanja i po cijenu "etničkog čišćenja" i kulturološki i geografski otuđenih geta "tri konstitutivna naroda" a njihovom prevazilaženju i uspoostavi funkcionalne države najmanje će doprinijeti podebljavanje linija otuđenosti.
Bošnjački "kongresmeni" prilično su istrenirali svoje sljedbenike da svakome ko postavlja pitanja o ispravnosti imitiranja nacionalističkih institucija u susjedstvu - bošnjačkog zakasnjelog odgovora na SANU u vidu vlastite BANU - na brzinu prilijepe kakvu prigodnu etiketu: pored ostalog - islamofobije, (bošnjačkog) kompleksa manje vrijednosti, dodvaranja tuđim i straha od priznavanja vlastitog identiteta. Mogli bi tim kletvama, i fetvama, dodati i brigu zbog promocije militantnog bošnjaštva koje njihov narod dodatno udaljava ako ne i konfrontira sa susjedima.
Godinu i po dana ranije u Novom Pazaru je osnovana Bošnjačka akademija nauka i umjetnosti (BANU): među njenim članovima su i Muhamed Filipović, Ejup Ganić, Dževad Jahić, Mustafa Cerić, Muamer Zukorlić. Poštovanim čitaocima ostaje da čekaju kada će ovo putujuće društvo, možda i pod kakvim novim nazivom, gostovati i u njihovom gradu.
Najnovija sarajevska epizoda definisanja bošnjačkog identiteta i prisvajanja bošnjačkog nasljeđa i kapitala, iako ponuđena kao manifestacija promocije i jačanja nacionalne samosvijesti, zapravo je otužna slika žurbe da se Bošnjacima nametnu ni od kog izabrani autoriteti. Kao što u slučaju "bošnjačke akademije nauka i umjetnosti" niko osim skupine osnivača nije propisao naučne kriterije po kojima bi neko mogao postati njen član, tako ni održavanju "svjetskog bošnjačkog kongresa" nije prethodilo nikakvo javno konsultovanje ili kandidatura potencijalnih "senatora".
Zato okupljanje i ove grupe građana, osim poziva za zbijanje bošnjačkih redova u medijima koji su neke od njenih prvaka proizveli u vrhovne nacionalne autoritete, objektivno nema veći značaj od mogućeg kongresa pčelara ili ribolovaca.
Ipak, riječ-dvije o sarajevskom kongresu. Pojavljivanje muslimanskih vjerskih poglavara, Cerića i Zukorlića, u ulozi glavnih inicijatora uspostave bošnjačkih nacionalnih institucija samo po sebi ozbiljno dovodi u pitanje proklamovanu namjeru afirmacije bošnjaštva kao nacionalnog opredjeljenja: ako su u vrijeme odlučivanja o zamjeni dotadašnjeg muslimanskog nacionalnog određenja istorijskim bošnjačkim imenom u ratnoj 1993. godini neki takođe samozvani sabornici optuživali "bivši (komunistički) režim" da je u priznavanju muslimanske nacionalnosti "poistovjećivao vjersko i nacionalno" u protekle dvije decenije poistovjećivanje bošnjaštva s islamom postalo je izraženije i agresivnije nego poistovjećivanje ustavnih "Muslimana" s islamom u bivšoj državi.
Tome je značajno doprinosio današnji predsjednik Svjetskog bošnjačkog kongresa koji se, kao reis Islamske zajednice, takođe javno predstavljao kao "vrhovni muftija u Bošnjaka".
Moguće objašnjenje namjera u osnivanju kongresa otkrio je jedan od njegovih medijskih promotora u televizijskom nastupu u kojem je potegao primjer Svjetskog jevrejskog kongresa koji je - kao nevladina organizacija - zastupljen i u Ujedinjenim nacijama i osim sjedišta u Njujorku ima predstavništva u Briselu, Buenos Airesu, Ženevi, Moskvi, Parizu i Jerusalemu.
Bošnjaci, u nekom transparentnijem i demokratskijem postupku, mogu i zaključiti da bi takvo međunarodno predstavljanje moglo biti od nekog interesa i za njih ali bi u tome morali imati priliku i da se izjasne koje će ideje - i koje ličnosti - reprezentovati bošnjaštvo na međunarodnoj sceni: hoće li to biti danas prevlađujuće ideje bošnjaštva kao ugrožene vrste - kojoj se po Ceriću dovodi u pitanje i "biološki opstanak"- ili bošnjaštva okrenutog pripadanju evropskoj porodici naroda u punoj saradnji a ne konfrontaciji s narodima i Bosne i Hercegovine i susjednih zemalja.
Bošnjaštvo reisa Cerića, u kojem on govori kako samo Bošnjacima nije dato pravo na vlastitu državu i nudi "gostoprimstvo" ostalima - kao da oni baš i nisu u svojoj državi - ne samo da nije privlačno pa čak ni prihvatljivo za "druge" u Bosni i Hercegovini nego i pojačava argumentaciju onih koji uporno tvrde kako od zajedničkog života i nema ništa i kako je podjela jedino moguć ishod. Na tom su fonu, zabune o nacionalnom identitetu a ne afirmacije bošnjaštva, i svojevremni poklici današnjeg predsjednika Svjetskog bošnjačkog kongresa kako je "Turska oduvijek bila naša mati, tako je bilo i tako će ostati".
Jedna od odluka Cerićevog kongresa - da "za nacionalnu zastavu svih Bošnjaka svijeta izabere bijelu zastavu s ljiljanima" - simbolična je manifestacija naknadnog "usklađivanja" čak i novije istorije s novim realnostima podijeljene države: ta zastava bila je na početku ubijanja Bosne i Hercegovine, u proljeće 1992, simbol njene odbrane kao zajedničke države tri njena naroda i svih njenih građana. Tada su u Sarajevu građani svih bosanskih nacionalnosti ustali protiv prvih barikada i izišli pred Skupštinu s posljednjim apelom za mir. Od tada je sistematski odbacivana zavnobihovska "ni-ni-ni već i-i-i" formula mirne Bosne za račun utvrđivanja i po cijenu "etničkog čišćenja" i kulturološki i geografski otuđenih geta "tri konstitutivna naroda" a njihovom prevazilaženju i uspoostavi funkcionalne države najmanje će doprinijeti podebljavanje linija otuđenosti.
Bošnjački "kongresmeni" prilično su istrenirali svoje sljedbenike da svakome ko postavlja pitanja o ispravnosti imitiranja nacionalističkih institucija u susjedstvu - bošnjačkog zakasnjelog odgovora na SANU u vidu vlastite BANU - na brzinu prilijepe kakvu prigodnu etiketu: pored ostalog - islamofobije, (bošnjačkog) kompleksa manje vrijednosti, dodvaranja tuđim i straha od priznavanja vlastitog identiteta. Mogli bi tim kletvama, i fetvama, dodati i brigu zbog promocije militantnog bošnjaštva koje njihov narod dodatno udaljava ako ne i konfrontira sa susjedima.