Ove je sedmice Evropska unija „krenula u rat“ protiv Irana. Nije naravno formalno proglašen, niti je upotrijebljena vojna sila. Ali odluke EU o embargu na uvoz iranske nafte, uvodjenju zabrane za nove ugovore, te zamrzavanje imovine Iranske centralne banke, zapravo su objava rata i mogu ostvariti rezultate slične onima na bojnom polju.
Pedeset posto prihoda iranske Vlade potiče iz izvoza nafte, a 80 posto ga je u konvertibilnoj valuti. A Evropska unija je drugi najveći kupac koji uzima četvrtinu ukupne proizvodnje.
Ova odluka, uključujući onu raniju, američku, mogla bi zaista dovesti do uspjeha „paralizirajućih sankcija“ Iranu, kako ih je nedavno nazvala američka ministrica vanjskih poslova Hillary Clinton.
Rafinerija u luci Bandar-Abbas u Iranu
Ako se to zaista ostvari, iranski će režim, već opterećen visokom inflacijom i slabljenjem domaće valute, biti prisiljen reagirati. Jedna je mogućnost “kapitulacija“ i bitno smanjenje nuklearnog programa.
Ali mnogo je vjerojatnije, da će Iran, osjetivši se pritjeranim uza zid, uzvratiti udarac – izazivanjem histerije na tržištu nafte. Povećanjem cijena Teheran može zaraditi istu količinu para za manje prodanih barela.
Jedan od poteza može biti zatvaranje Hormuškog tjesnaca, čime je Iran već prijetio. Ali ta odluka, čak i kad bi bila provedena, ne može potrajati pošto bi zatvaranje ovog morskog kanala naštetilo i samom Iranu koji bi se time zatvorio put izvoza, gdje god da su mu tržišta.
Vojni sukob
Manje komplikovan plan jesu sabotaže ili raketni napadi na rafinerije, naftovode i druge objekte u mjestima kao što su Abqaiq i Ras Tanura u Saudijskoj Arabiji. Takve akcije se mogu ostvariti preko šiitskih pobunjenika koji su koncentrirani na istoku Saudijske Arabije.
U ovom bi scenariju, vojni sukob kojeg su mnogi Evropljani nastojali izbjeći, ustvari bio neizbježan.
No, Iran zapravo ne bi mogao nikoga prevariti podmetanjem takvog „kukavičijeg jajeta“, svi prepoznali njegov rukopis, pa bi takvim akcijama zapravo rizikovali sukobe širih razmjera.
U ovom bi scenariju, vojni sukob kojeg su mnogi Evropljani nastojali izbjeći, ustvari bio neizbježan.
Teško je zamisliti da članice Evropske unije koje su prihvatile odluku o sankcijama nisu svjesne i takve, moguće dinamike. Činjenica da su britanski i francuski ratni brodovi u pratnji američkog nosača aviona Abraham Lincoln krenuli na put kroz Hormuški tjesnac i natrag, usprkos oštrog iranskog upozorenja, govori upravo suprotno: da su Vlade savršeno svjesne mogućih posljedica i da su spremne nositi se s njima.
I to, na koncu, sugerira da Evropska unija, bez obzira na sve ekonomske probleme, doživljava svoje "proljeće" u vanjskoj i odbrambenoj politici. Zato oni koji su u prošlosti bili skloni ovaj dio evropskog djelovanja prihvatati kao praznu priču pustog šepurenja, sada moraju temeljno preispitati svoje stavove.
