Dostupni linkovi

Evropski lideri u napadu na multikulturalizam


Ulice mjesta Saint-Denis blizu Pariza, april 2010. - ilustracija
Pišu: Jonathan Laurence, Justin Vaisse (priredila: Ena Stevanović)

Evropski lideri napadaju multikulturalizam kako bi privukli prikladne glasače. Ali na taj način ugrožavaju desetljeća koja su utrošena kako bi se države približile islamskim manjinama.

Tri najveće evropske imigracijske destinacije su jedna po jedna počele primjenjivati politiku koja već duže vrijeme postoji.

Proteklih mjeseci njemačka kancelarka Angela Merkel, britanski premijer David Cameron i francuski predsjednik Nicolas Sarkozy su jasno dali do znanja da multikulturalizam više neće biti osnovna doktrina evropskog kontintenta pri rješavanju imigracijskih pitanja.
Angela Merkel, 17. mart 2011.

"Princip multikulturalizma koji kaže da svi trebamo živjeti jedni pored drugih je potpuno propao," izjavila je Merkel u svom govoru u oktobru 2010.

"Pod krinkom multikulturalizma smo ohrabrili različite kulture da žive odvojenim životima, nezavisno jedni od drugih i nezavisno od mainstreama. Nismo uspjeli stvoriti viziju društva u kojem oni osjećaju da treba da se prilagode,
" rekao je Cameron u februaru 2011.

"Multikulturalizam je neuspjeh. Istina je da smo u našim demokratskim društvima previše brinuli o identitetu imigranata, a zaboravili smo na identitet države u kojoj oni žive,"
izjavio je Nicolas Sarkozy za francusku televiziju.

Ove konvergentne izjave ukazuju na dramatične promjene u evropskim odnosima sa muslimanskom populacijom, koja je zapravo meta ovih reformi. Ovi govori služe kako bi dokazali da politički lideri imaju potpunu kontrolu nad sudbinom nacije i kako su u stanju kreirati novi poredak u društvu. Stvarnost je međutim mnogo manje grandiozna.

Merkel, Cameron i Sarkozy se igraju skrivača sa svojim ustavom napadajući multikulturalizam i nudeći nove konkretne prijedloge i smijernice djelovanja.

Oni time ignoriraju i ugrožavaju godine teškog rada svojih vlastitih ministara unutrašnjih poslova kako bi odgojili nove generacije. Pri tome ove nacionalne vođe pobuđuju konflikte stvarajući novi populizam koji se zasniva na odbacivanju islama.

Pomijeranje udesno

Antiimigracijski stavovi su se u Evropi pojavili krajem 20. stoljeća, a intenzivirali su se nakon terorističkih napada 2000. da bi kulminirali početkom 2010.

Ono što se dešava jeste da postaje očit utjecaj ekonomske krize na politiku čiji je rezultat porast populističkih ideja u cijeloj zapadnoj Evropi.

Te ideje dolaze od ekstremno desnih stranaka, mada neke od njih, kao što je slučaj u Britaniji i Holandiji imaju i neke liberalne elemente kao što su borba za prava žena i homoseksualaca.

Svi ovi populistički pokreti imaju jednu zajedničku karakteristiku: eksplicitno su anti-islamističke.

Kao što je anti-semitizam bio zajednička karakteristika populističkih pokreta 1930ih, tako je jednostrano fokusiranje na imigrante muslimane postalo definirajuća crta današnjih evropskih partija.

Logičan rezultat toga je da se stranke centra pomijeraju udesno, iz straha da ne izgube svoj utjecaj. Govor kancelarke Merkel je poslužio da bi se išlo u korak sa nacionalnom debatom koju je pokrenula dobro prodavana knjiga Thila Sarrazina.

Sarrazin, bivši član odbora Bundesbanke koji je i član socijaldemokratske partije je prodao više od milion primjeraka svoje knjige koja se bavi pitanjima muslimana imigranata.

U Velikoj Britaniji Cameron mora paziti na svoje populističko krilo kao i na Britansku nacionalnu stranku.

Premijer Holandije Mark Rutte se pozabavio nošenjem burke i drugim ponašajnim znakovima državnih službenika i primatelja socijalne pomoći koji su muslimani; a sve kako bio dobio podršku parlamenta.

"Kompatibilnost"

U Francuskoj, Nicolas Sarkozy, koji je 2007.uspješno pobrao glasove Nacionalne fronte Jean-Marie Le Pen-a govoreći o temi "nacionalnog identiteta" je sačuvao svoj utjecaj nedavnom debatom o nošenju burke.

Ovog proljeća je njegova stranka UMP najavila još jednu debatu pod nazivom "Islam i laïcité" kako Francuzi nazivaju svoju oficijelnu politiku religijskog naturalizma. Ali svi ovi lideri se bore s duhom.
Muslimani se mole u jednoj od džamija u Njemačkoj, 12. januar 2010.

Najmaligniji "multikulturalizam" koji su sva tri ova lidera naglašavali je zapravo politički anarhonizam. Njegovo tradicionalno značenje je dozvoliti različitim grupama da žive odvojeno od društva ili izvan društva države u kojoj žive je odavno napuštena ideja u čitavoj Evropi.

Trenutna debata o islamskoj "kompatibilnosti" sa zapadnim vrijednostima bi imala više smisla u ranim 90im, kada su se ovce još uvijek klale u kadama, kada su strani imami dolazili sa turističkim vizama i kada su prikrivene molitve bile jedina mogućnost za muslimane.

Tada su religijske prakse muslimana u Njemačkoj kao i drugdje u Evropi još uvijek spadale pod vanjska pitanja, a ne pod unutarnju politiku.

Njemačka, Britanija i Francuska koje udomljuju više od dvije trećine od 16 miliona evropskih muslimana su desetljećima radile na tome da prakticiranje islama bude u istoj ravnini sa prakticiranjem bilo koje druge religije, surađujući sa islamskim organizacijama kako bi se umanjio nasilni religijski ekstremizam.

Nakon što su godinama isključivali islam iz unutrašnje politike, javne vlasti su počele tretirati ovu religiju kao unutrašnje pitanje, ohrabrujući muslimane da uzmu državljanstvo.

Nekolicina visoko rangiranih političara, uključujući i Sarkozyja su utrošili značajne resurse i politički kapital kako bi taj proces uspio i niko nije miješao njihova rješenja s multikulturalizmom. A sada evropski lideri žele uzdrmati ovu sjenku. Šta oni zapravo žele promijeniti?

Dve ideje


Poznata je praksa evropskih partija centra da usljed nesigurnosti idu udesno. Ključna razlika između anti-islamizma i ranijih antiimigracijskih pokreta je u tome što te zajednice sada više ne spadaju u imigrante, već u državljane, a useljavanje imigranata je znatno reducirano.

Poznata retorika kojom su se stranci okrivljavali za sve ekonomske probleme("dva miliona nezaposlenih = dva miliona imigranata," je bio Le Penov slogan 1983.) više nema utjecaja, jer je logična posljedica te retorike - deportacija - sada zakonski nemoguća.
Ulice Drezdena, jul 2010.

Da li retorika koju trenutno koriste evropski lideri donosi ikakvo dobro?
Cameronova retorika naprimjer se nalazi između onoga "šta liberalna zemlja treba raditi" kao npr. promovirati "slobodu izražavanja, vrijednosti, demokratiju, vladavinu zakona i jednaka prava bez obzira na rasu, spol i seksualnu orijentaciju" i onoga što on govori o islamskim organizacijama kao naprimjer "da li oni vjeruju u univerzalna ljudska prava?"

Tim smjerom je išlo i nekoliko njemačkih saveznih država 2007. kada su kreirali upitnik za naturalizaciju kojim su ispitivali kandidate muslimane. Današnja retorika je još jedan korak unazad.

"Islam ne pripada Njemačkoj" je presuda novog njemačkog ministra unutrašnjih poslova Hans-Peter Friedricha koji je izjavio da "Njemačka nije zemlja imigranata".

Ni rješenja ovih političara nisu inspirativna.

David Cameron je ponudio dvije ideje: ukinuti dohotke neliberalnim islamskim organizacijama i uvesti "ministarsku platformu" za one čije nam se vrijednosti ne sviđaju. Prvo je već učinjeno usljed oktobarskih budžetskih rezova, a drugo izaziva neslogu unutar koalicije zbog pitanja da li nenasilni ekstremizam vodi ka terorizmu.

Zamjenik premijera Nick Clegg iz Liberalno demokratske partije se suprotstavio riječima svog šefa izjavom "Ako vjerujemo u snagu naših liberalnih vrijednosti, trebamo vjerovati i u njihovu sposobnost da se suprotstave inferiornim argumentima naših suparnika.... Nećete pobijediti u borbi ako napustite ring. Uđite u njega i pobijediti ćete."

Cleggova izjava je vrlo slična Sarkozyjevoj logici koju je koristio 2003. kada se suprotstavio kritikama da surađuje s islamskim organizacijama:

"Ukoliko smatrate da islam nije kompatibilan s republikom, šta ćete uraditi s 5 miliona muslimana koji žive u Francuskoj? Hoćete li ih izbaciti, preobratiti ili im zabraniti da prakticiraju svoju vjeru? Francusko Vijeće za islamska pitanja organizira islam na način da bude kompatibilan s republikom."


Slučajno je Sarkozyjev najveći rejting, 58-59 posto bio u periodu od januara do maja 2003., kada je najviše surađivao s francuskim Vijećem za islamska pitanja.

Problem propale integracije


Nužnost kojom evropski lideri prate svoje desno krilo ima potencijal da im politički uzvrati. Pitanja "nacionalnog identiteta" i debate oko nošenja burke u Francuskoj su samo dio predizborne kampanje. Ali kao sto jes sam La Pen jednom primjetio, glasači više vole original od kopije.

Sarkozijeva strategija potkrepljuje dugoročno insistiranje Nacionalne fronte da je islam prijetnja francuskom identitetu. Na primjer, Marine Le Pen, kćerka Jean-Marie koji je trenutno preuzeo vođstvo u stranci, prema nekim anketama trenutno vodi u utrci za predsjedničke izbore 2012. Nedavno je izjavila: "Još malo blebetanja o islamu i imati ću 25 posto" u anketama.

I upravo to se desilo. Plašenje ljudi islamom je dobitna formula za domaću sigurnost.
Postavljanje restrikcija na religijske slobode
bez da se osigura osnovna institucionalizirana jednakost za muslimane može u konačnici doista dovesti do toga da muslimani ustanu u odbranu svojih vrijednosti i prava, a to je upravo ono što vlada želi izbjeći.

Muslimani su već umorni od toga što ih kritiziraju ne samo ekstremno desne partije nego i centralističke vlade. Postavljanje restrikcija na religijske slobode
bez da se osigura osnovna institucionalizirana jednakost za muslimane može u konačnici doista dovesti do toga da muslimani ustanu u odbranu svojih vrijednosti i prava, a to je upravo ono što vlada želi izbjeći.

Trenutni stavovi Merkelove, Camerona i Sarkozyja mogu poništiti uspješne napore koji su decenijama sprovođeni kako bi se muslimani integrirali u društvo i kada su države bile sigurne da će islamske grupe poštovati državne zakone i prilagoditi svoje religijske prakse lokalnom kontekstu. Islamski religijski lideri se sada legitimno mogu zapitati kakvu svrhu ima Ministarstvo unutrašnjih poslova kada jedan od ministara izjavi da "Islam nije za Njemačku".

Vlada ima izbor, a to je izbor koji je svake godine isti: Biti medijator između religijskih grupa, ili se ušutiti i pustiti stranim vladama i pokretima da to učine za vas.

Ovi problemi neće nestati. Nedavna demografska istraživanja su ukazala na to da je porastao procenat islamskih manjina sa šest na devet posto u proteklih 20 godina.

Broj muslimana u Italiji, Velikoj Britaniji, Belgiji i Švedskoj će se vjerovatno udvostručiti do 2030. Ti muslimani će uglavnom biti državljani, rođeni i odgajani u zapadnim zemljama. Oni više neće biti samo objekt političkih debata, već će u njima aktivno sudjelovati kao legitimni članovi društva, ali još uvijek kao manjina.

Da li će političke stranke aktivno tražiti suradnju od muslimana? Da li će se škole i univerziteti uzdići iznad problema etničkih različitosti i ekonomskih poteškoća manjinskih skupina? Da li će se stvoriti pogodna klima za sve religijske grupe i da li će se povećati napori da bi se kažnjavala diskriminacija?

Ili će sile netolerancije i međusobnog nepovjerenja pobijediti? Protekle decenije su pokazale neke pozitivne primjere "odnosa između države i džamije", ali nova decenija ima sumnjiv početak. Mnogi nemuslimani su zabrinuti za svoju budućnost u evropskim promjenama. Ali rezultat propale integracije bi trebao daleko više zabrinjavati sve.

*Jonathan Laurence je profesor političkih nauka na Boston College
i autor knjige "Emancipacija evropskih muslimana". Justin Vaisse je direktor istraživačkog centra Brookings Institution u SAD-u i Evropi.

Pogledajte komentare (3)

Ovaj forum je zaključen
XS
SM
MD
LG