Daisy Sindelar (priredila Dinka Jurković)
Kada su ovih dana reporteri RSE stigli u Osh, najveći grad na jugu Kirgizstana brzo su shvatili da nisu svi spremni na zaborav, te da ovdje svako ima svoju priču.
Umida, svjedok tih dešavanja, sjeća se da su ih okružili ljudi sa automatskim mašinkama, bili su to Kirgistanci, koji sui m potom pokrali stvari i spalili kuće.
Umida je inače živjela cijeli svoj život u tradicionalnoj sredini gdje žive Uzbekistanci. Njihova dvokatnica gdje je bila sa ostalih 9 članova svoje obitelji je u junskim sukobima srušena do temelja.
Nazivali su ih pogrdnim imenima i tražili da odu, kaže Umida: “Govorili su nam ¨sart”. To znači pusti ih da umru, da bježe…ali zašto bi odlazili mi smo ovdje rođeni,”
Još uvijek nema dovoljno objašnjena o uzrocima ertničkih sukoba. Neki kažu da je to bio odgovor na aprilsko svrgavanje predsjednika Bakijeva, koji je najjači baš na jugu zemlje.
Drugi tvrde da je uzrok nasilja u obezbjeđivanju koridora trgovine drogom.
Bilo kako bilo, oporavak će trajati dugo. Izgorjele kuće, prodavnice i kafei podsjećaju na nasilje. Mnogo ljudi je u šatorima, popud Umide i njene obitelji, a duga zima se približava.
Kada su naši reporteri govorili Umidi i drugima da su i Kirgistanci imali žrtve, nisu izražavali žaljenje niti puno simpatija. No u mirnom susjedstvu Kirgizstanci imaju svoju priču.
Pedesetogodišnja Ziyagul Tochubekova, vraćala se sa puta iz glavnog grada Bishkeka kada je čula za nasilje u Oshu.
Djeca su joj uspjela pobjeći iz obiteljske kuće uz pomoć lokalne policije ali njena kuća, prva u redu novog međuetničkog nasillja je uništena.
Kasnije su joj rekli das u napadači bili Uzbekistanci.
“Štedili smo 30 godina izgubili smo sve u 30 minuta. Nije nam ništa ostalo,” kaže Ziyagula.
Država joj je dala mali stan dok oni ponovo pokušavaju izgraditi kuću uz zajam od 2500 dolara.
Ona smatra da su sve u stvari započeli Uzbekistanci te dodaje: “oni su ovdje najbogatiji ljudi i ni to im nije bilo dovoljno da se zadovolje.¨
Pomoći ni od koga
Nedaleko od nje živi 48-šnji Yryskul Amanov koji je postao neka vrsta lokalnog heroja. On je po ovdašnjim pričama 11.jula poveo grupu Kirgistanaca u susjedstvo gdje su živjeli Uzbekistanci koji su držali 3 mlada Kirgiza kao taoce.
Grupa je napadnuta i Amanov je pogođen sa 23 metka. Preživio je ali se teško kreće i više šapuće nego što govori.
Njegov 19-sto godišnji sin Avazek je ljut na vladu što se ne brine o ocu:
“Nismo dobili nikakvu pomoć od bilo koga. Dobili smo samo malo riže i paste i jedna nam je kompanija dala invalidska kolica.”
Nedaleko od njih blizu džamije nailazimo na grupu građevinskih radnika, Uzbekistanaca, kuhaju tradicionalnu rižu sa janjetinom.
Kuhar je 53-šnji Miralim Mirusmanov čija je kuća izgorila do temelja kaže:
“Imali smo 7 soba. Imali smo parno grijanje, gas, pećnicu, ja sam čak imao posebnu kuhinju i kupatilo. Sedam osoba je u toj kući živjelo, dvije obitelji.¨
Miralim sada pokušava uz pomoć UN-a napraviti kuću sa dvije prostorije. Nije poredivo sa onim što je imao ali Miralim ne želi biti zarobljen prošlošću, želi ići naprijed:
“Ne želim ni da se sjećam što se dešavalo tih tragičnih dana, sve je boljei bolje, situacija se smiruje…Glavna stvar je sada napraviti kuću. Dvije sobe nisu dovoljne, naravno, ali ne može se ništa promijeniti. Uskoro će zima i ja sam zahvalan da imamo makar te dvije sobe.¨
