Dostupni linkovi

Duša dobrotske čipke


Nadežda Nada Radović

Svijet je još 1910. godine odao priznanje ljepoti i vrijednosti dobrotske čipke kada je na izložbi ručnih radova u Beču nagrađena cacara - udovička kapa iz XV vijeka, najstarije djelo dobrotske čipke. Danas je dobrotska čipka zaštićeno kulturno dobro kao autentično ljudsko umijeće i tradicionalni zanat, po predanju staro gotovo milenij. O tome kako je umijeće dobrotske čipke sačuvano do danas, te koje su njene osobenosti i tajne, razgovaramo sa jednom od rijetkih čuvarica te bokeljske tradicije, profesoricom u penziji Nadeždom Nadom Radović.

RSE: Među osobenosti Boke Kotorske, kao što su Bokeška mornarica ili Fašinada, spada i dobrotska čipka. Kada sam Vas upoznala, bila ste jedna od rijetkih kotorskih vezilja dobrotske čipke, no danas je ona već zaštićeno kulturno dobro kao autentično ljudsko umijeće i tradicionalni zanat, a Kotor je dobio i društvo vezilja Bajul. Kako ipak osigurati da dobrotska čipka postane simbol Boke, prepoznatljiv i van Crne Gore?

Radović: To bi mi bila posebna želja, uz još jednu: da dođem do djece, osnovna škola, srednja škola, odsjek primjenjene umjetnosti, da se pokaže toj djeci, da nauče. Pa među dvadeset, jedno će naučiti sigurno, i prenosiće dalje. Naši turisti su tu, oni obilaze, traže, ali, trebala bi, ja mislim, galerija čipke u određenim prostorima. Ne muzej, već poseban, odvojeni prostor, koji bi se zvao Galerija dobrotske čipke. Da ljudi koji dolaze vide, da mogu da kupe komadić, da nose u svijet, da pokazuju drugima šta imamo.

RSE: Pisani izvori po prvi put pominju bijeli vez u XV vijeku, no on po predanju datira mnogo ranije. Što kaže usmena bokeška tradicija koja je sačuvana zahvaljujući mnogim bezimenim veziljama?

Radović: Bokeljska tradicija je poštovala i riječ koja se prenosila, tako da je don Gracija Ivanović, govoreći mi o dobrotskoj čipki kazao da je čipka na ovim prostorima već u XII vijeku, ali primjeraka nema. A ja uporno i stalno govorim: remek-djelo, kapa cacara, ne bi mogla da postoji niti da se radi u XV vijeku, da ona nije imala jedan dobar put rada, jedan istrajan rad i jednu želju da se dođe do nečeg prepoznatljivog a našeg. Jer znate, ona je stigla iz Venecije, ona je stigla sa ostrva Burana, ali je ona dala pečat svog kraja tako da ona sada ne liči na buransku, kao što ni paška ne liči na buransku, samo što imaju nešto u svojim osnovama.

Dobrotska čipka
Dobrotska čipka

Znate, opet po tradiciji, kažu - žene dobrotske su prvo radile peče, to su marame oivičene dobrotskom čipkom, a služile su za umrli čas - kad žena umre, onda joj je glava bila prekrivena tom maramom. To je ono što sam ja od don Gracije čula, a od mene neka čuju drugi, da znaju da nije XV vijek izašao iz zemlje ili stabla sa svojim dragocjenostima. Njih čuva crkva Sveti Stasije. Tako je to sačuvao taj nepoznati, što mi je žao - ja uvijek volim ime, ime, ime, jer preko imena živimo svi, i preko izuzetnih radova.

RSE: Podsjetiću da je prvo priznanje dobrotskoj čipki dato na izložbi ručnih radova u Beču 1910. godine. Nagrađena je cacara - udovička kapa iz XV vijeka, najstarije djelo dobrotske čipke. No, danas su u svijetu poznate paška, idrijska, bledska, sicilijanska, briselska čipka... Po čemu je dobrotska čipka drugačija od ostalih?

Radović: Kad gledate jednu, drugu, treću, onda vidite tu maštovitost žene koja je u nacrtu dala nešto posebno, a 'ponte' ili bodove ugrađivala je onako kako su je davno nekada, od XII vijeka učili. One su radile peče, radile su cacare, oltarnike, ali to su gusti, bogati radovi. Radile su albe, to su dugačke haljine koje su nosili opati pri bogosluženju. Od kraja valjda XVIII na XIX i XX vijek, to su bile lepršave, više čipkaste mustrice, sve do 2009. godine, kad sam na naučnom skupu povodom 1200 godina Bokeljske mornarice predstavila jedno novo djelo dobrotske čipke, a to je minijatura.

Tada sam uradila deset, a posvetila sam ih ženi Dobrote, onoj bezimenoj, onoj na čijem imenu leži vrijednost dobrotske čipke, njena umjetnička vrijednost i njena duhovnost. Bezimena vezilja Dobrote. Sve do Ankice Đurović i Pine Latković nije nijedno ime sačuvano. Pošto su to moje učiteljice, ja sam odlučila da imena učiteljica veza bude sačuvano, da se zna da je to vrijedno, da je to jedna od znamenitosti ovog našeg divnog crnogorskog prostora.

RSE: Ono što je osobeno u Vašem vezu su minijature. Za jedan santimetar minijature treba i do šest sati veza. Danas, kada je život dobio ubrzanje a vrijeme ima najskuplju cijenu, zašto birate da svoje vrijeme pretočite u bodove čipke?

Radović: A da bi se uradila jedna minijatura, od tri do četiri mjeseca treba jer se radi punim vezom, ali, čujte, to je jedan osjećaj neopisiv. Kad vi radite, vi ćutite. Nema razgovora, ali vaše misli bujaju. One su nahranjene na nekoj unutrašnjoj ali onoj plemenitoj vatri, tako da radite, ali osjetite tačno granicu kada morate stati. Nema: ura i po, dvije ure - stop. Oči više ne mogu. Ne mogu, a prsti bi radili, želja bi radila, ali oči ne daju. A ja sve poklanjam.

Jednostavno ne znam da vam kažem ima li cijene. Ima sigurno, ali cijena duše se ne može ničim naplatiti. Mom Kotoru, mom Cetinju, mojoj Podgorici - neka dođu ljudi, ja ću da dam. Neka pokazuju svijetu što imamo. Jer, ako je ovdje, šta ćemo vidjeti? Bilo je par izložbi, ljudi su se zaista iznenađivali da nas ima, da još neko radi. Ja sam već u godinama - 76. Treba to da se prenese, treba raditi, a to može samo mlad čovjek.

Pogledajte komentare (1)

Ovaj forum je zaključen
XS
SM
MD
LG