Duraković: Pozorištem se bavimo iz srca

Teatar "Fedra" iz Bugojna gostovao je u Pragu s predstavom "Tamo gdje sunce zalazi", autora Vahida Durakovića, koji je ujedno režiser i scenograf predstave.

Susret mladih glumaca s publikom dogodio se zahvaljujući udruženju građana "Lastavica", koje okuplja "Čehe" balkanskih korijena.

RSE: "Tamo gdje sunce zalazi" - suvremena je tragikomedija. To je priča o tri prijatelja, o bosanskoj stvarnosti, stalnoj želji za Evropom, ali i obostranom nerazumijevanju - i Zapada i Bosne. Kako se odvija priča?

Duraković: Da, riječ je o tri prijatelja, koje je privremeno rat rastavio, koji su prije rata bili zajedno u srednjoj školi. Poslije se sretnu i krenu zajedno na put prema Evropi. Kada god dođu do neke početne faze, dogovore se da idu dalje, ali im se u toku puta stalno dešavaju neki banalni problemi. To su vrlo smiješne i žalosne situacije, koje ukazuju na besmisao bosanskog društva, u kojem i dan danas ima zaista dosta problema, te se, zbog nekih bezveznih sitnica, ne mogu riješiti neki osnovni elementi, da bi bili jednog dana zdravo društvo.

RSE: Amatersko kazalište uvijek je širilo granice izričaja. Po čemu je vaše kazalište drugačije od profesionalnih kazališta?

Duraković: Mi ne volimo da se poredimo sa profesionalnim. Zaista poštujemo ljude koji se profesionalno bave pozorištem. Osnovna razlika je u tome što mi to radimo iz ljubavi. Ne kažem da profesionalci to ne rade iz ljubavi, ali je njima to i profesionalna obaveza. Oni time ostvaruju svoju materijalnu egzistenciju, dok je to kod nas nebitno. Nama su najbitnija gostovanja i putovanja, koja ostvarujemo po cijelom prostoru bivše Jugoslavije. Igrali smo i u Makedoniji i u Srbiji i u Hrvatskoj. Sada smo u Češkoj. To su ti naši najljepši trenuci, i normalno, kada je publika zadovoljna predstavom. To je jedna satisfakcija i jedan filter za sve probleme koji postoje u našem društvu. Mi se tu duhovno možemo ostvariti i možemo osmisliti svoj život na neki kvalitetniji način.

RSE: Kazalište je jedan drugi vid života. Da li je to za vas bijeg od stvarnosti, o kojoj ste govorili, ili ulazak u neku drugačiju stvarnost?

Duraković: S jedne strane jeste bijeg, u smislu da mi bježimo iz svakodnevnice. Gledamo naše televizije i slušamo radio. Slušamo stanice u kojima kontinuirano povlače iste probleme. Tu se uglavnom preko medija dosta truje naše društvo. S druge strane, tu je i sučeljavanje s problemima koje imamo. Mi ne bježimo od tih problema u smislu da kroz pozorište odemo u neke površne komedije, koje su čisto za smijeh, da se publika razveseli. Naprotiv, svi naši tekstovi su poprilično aktualni i sučeljavaju se s problemima koje imamo u našem društvu.

RSE: Kada bi ste htjeli poredati probleme koji vas najviše tište, koji bi to bili društveni problemi Bosne koji se mogu kroz kazalište najbolje predočiti?

Duraković: Nemam iluziju da će pozorište da promijeni našu društvenu zbilju. To su naši pokušaji i naše želje da mi nešto uradimo. Po profesiji sam sociolog i znam da jedan političar može da uradi više, nego milion pozorišta – i u pozitivnom i u negativnom smislu. Jako je bitno da pozorišta stvaraju jednu bazu i jednu kritičnu masu ljudi koja se vrti oko pozorišta - u BiH, Srbiji, Hrvatskoj i tom okruženju. Nadamo se da će ta kritična masa ljudi da se širi, da na neka način ta svijest o nekom zajedničkom prostoru, zajedničkom jeziku, našoj zajedničkoj istoriji i tradiciji može da bude prednost, a ne mana ili nedostatak.

RSE: Da li ste zadovoljni prijemom predstave u državama regije?

Duraković: Imali smo odlične reakcije, gdje god smo do sada igrali predstave. Inače smo domaćini državnog Festivala amaterskih pozorišta BiH, koji se održava u Bugojnu. Imamo kontakte sa svima amaterskim pozorištima u BiH, ali i u okruženju jer imamo sporazume sa Festivalom u Hrvatskoj i sa festivalom u Srbiji, od ove godine smo u kontaktu. Reakcije su zaista odlične. Jako je pozitivno što se mi uvijek i odmah nađemo, gdje god da dođemo, sa pozorišnim radnicima i uvijek to bude lijepo životno iskustvo.

RSE: Da li bi ste mijenjali ovaj dio Bosne za neki zapadni svijet?

Duraković: Ne bih, jer ja sam profesionalno zaposlen u Kulturno-sportskom centru i tamo sam direktor. Svim direktorima je dobro, pa je i meni. Nisam od onih koji kukaju i radim ono što volim. Kroz taj posao ostvarujem neka materijalna primanja, koja mogu zadovoljiti moje potrebe, koje nisu nešto strašne. Živim u prostoru gdje imam dosta prijatelja. Imamo i taj teatar. Ne bih mijenjao sada, za ne znam koji dio planete, svoju životnu okolinu i ljude sa kojima sam u svakodnevnom kontaktu.

RSE: Vi ste redatelj, pisac, scenograf. Ne zaboravimo glumce.

Duraković: Jusuf Suada, Suad Velagić, Jusuf Hozić, Sanel Ugarak, Melisa Agić i Ermina Musić. Tu su i dva tehničara – svjetlo radi Senad Imamović, a ton radi Edin Ćatić Bato.