Dodjelom Nagrade za mir Nobelov komitet propustio šansu

Piše: Frida Ghitis za CNN (Priredila Lejla Sarić Ljubović)

Toliko tirana kojim se treba oduprijeti, toliko heroja za podržati, ali Komitet za dodjelu Nobelove nagrade odlučio je sve to ignorisati i dati Nobelovu nagradu za mir ove godine velikom birokratskom političkom savezu, Evropskoj uniji.

Komitet je propustio šansu dati opipljiv podsticaj i usmjeriti vrijedan globalni reflektor na pojedinca, poduhvat ili organizaciju koja bi mogla imati stvarne koristi od Nagrade. Kako tužno propuštena prilika.

Četrnaestogodišnja Pakistanka Malal Yousafzai koja je preživjela napad talibana, zastupajući prava djevojčica na obrazovanje, upravo je onakva osoba kakva bi trebala inspirisati one koji prave izbor. Postoji samo jedna Malala, ali je mnogo ljudi širom svijeta koji rade herojski posao svakog dana, mnogi rizikujući živote da okončaju tiraniju, glad ili nepismenost.

(FOTOGALERIJA: Malala Yousafzai - nova ikona borbe protiv talibana)


Nemam ništa protiv EU. Ona je postigla važne stvari, a Norvežani koji dodjeljuju Nobelovu nagradu za mir sigurno su željeli odati priznanje u vrijeme ekonomskih previranja i političkih napetosti u Evropi.

Ipak, Nobelov komitet je propustio trenutak.

Živimo u vremenu borbi za različite vizije budućnosti. Aktivisti za demokratiju, prava žena, religijsku toleranciju, suočavaju se sa državnim snagama sigurnosti, vjerskim ekstremistima i brutalnim mučiteljima žena. Revnosni tužioci, odani autoritarnim režimima zatvaraju umjetnike, ubijaju homoseksualce i muče demokratske aktiviste.

Oni koji nominiraju kandidate dali su paletu ideja, blistavu zbirku izvanrednih organizacija i pojedinaca. Lista će ostati tajnja pola stoljeća, ali nije obeshrabrila ljude da spekulišu ko je mogao da pobijedi.

Među favoritima je Sima Samar, liječnik i aktivista za ljudska prava koji je bio afganistanski ministar za pitanja žena dok su se suočavale se prijetnjama smrću zbog promjena zakona koji ugnjetavaju žene. Tu je i Maggie Cobran, koptska redovnica u Egiptu, čija organizacija "Stjepanova djeca ljubavi" pomaže kršćanskoj djeci koja žive u kairskim sirotinjskim kvartovima.

U Nigeriji, gdje su sukobi kršćana i muslimana ostavili stotine mrtvih i prijete da podijele zemlju, nadbiskup John Onaiyekan i sultan Sa'ad Abubakar bore se za pomirenje. U Kubi, bloger Yoani Sanchez bori se za demokratske reforme i iz zatvora, kao i drugi disidenti koji čame u zatvorima.

U Rusiji, gdje se novinari koji kritikuju vlasti često nalaze mrtvi, broj hrabrih pisaca i umjetnika koji ustrajavaju na reformama uključuje mnoge hrabre osobe.

Lista se širi i širi. A u slučaju da bilo ko sumnja kakve efekte može imati Nobelova nagrada, razmislimo o nekim inspirativnim izborima za dodjelu Nagrade koje je norveški komitet napravio.

Vladajuća vojna hunta u Burmi, koja je preimenovala državu u Myanmar, zatvorila je prodemokratskog lidera Aung San Suu Kyi, čija je stranka, Nacionalna liga za demokratiju, 1990. pobijedila na izborima. Kada je dobila Nobelovu nagradu za mir 1991., njen cilj - borba protiv nevolja ljudi u Burmi - postao je predmet svjetske akcije. Nije joj bilo dozvoljeno da otputuje u Oslo na uručivanje Nagrade. Ali, burmanski narod otkrio je da nije sam. Nakon mnogo godina, uključujući više od desetljeća kućnog pritvora, oslobođena je 2010. Otputovala je u Oslo da primi nagradu i lično, a sada izgleda da se Burma nalazi na pragu slobode.

Nagrada za mir 1975. skrenula je pažnju na rad sovjetskog disidenta Andreia Sakharova, fizičara koji je postao, kako je Odbor naveo, "portparol savjesti čovječanstva". Proveo je godine u izgnanstvu u Sibiru, ali je njegov rad pomogao donošenju zabrane nuklearnih pokusa i međunarodnoj saradnji. Nagrada je postala megafon za njegove ideale.

U prošlosti, Nobelov komitet pokazao je hrabrost, ali i kontroverznost. Ovaj put, ove godine, bio je iznimno nenadahnut.

Osobe poznate po nenasilnoj borbi, poput velečasnog Martina Luthera Kinga, Dalai Lame i Lecha Walese, postale su uzori jer su primili Nagradu. Njihovi načini protesta postali su predmet akademskih studija i praktične smjernice širom svijeta. Njihovim izborom inspirisani prošlogodišnji dobitnik, kineski disident Liu Xiaobo, autor djela "Nema neprijatelja, nema mžnje", još je jedan od nekoliko nobelovaca koji nisu prisustvovali dodjeli nagrada jer ih je vlast zatvorila ili im zabranila putovanja.

Nobelov 'reflektor' može donijeti donacije i potreban publicitet bilo kom poduhvatu. Borba za zabranu mina našla se u udarnim vijestima nakon što su Jody Williams i njena kampanja za zabranu mina dobila Nobelovu nagradu 1997.

Istina, izbor Nobelovog komiteta uvijek je neke uznemiravao. Ali, češće zbog smjelosti nego neosjetljivosti.

Naravno, izbor može biti politički naplaćen. Nakon što je Barck Obama dobio Nobelovu nagradu za mir 2009., poslije samo nekoliko mjeseci na dužnosti predsjednika SAD-a, mnogi su ostali začuđeni. Kada je čuo za to Walesa je rekao: 'Ko, Obama?....Pa on nije imao vremena bili šta učiniti'.

Obama je iznenadio svoje domaćine na dodjeli nagrade. Njegovo obraćanje pretvorilo se u izuzetno izlaganje o tome kada rat postaje uslov za mir. To nije bilo ono što su očekivali od dobitnika Nobelove nagrade. Odluka je odražavala više nade Komiteta za ubuduće, nego priznanje za Obamina postignuća. Željeli su da Obama postane predsjednik mira. On je primio nagradu, ali se ispostavilo da nije pacifista.

Izbor za ovu godinu takođe odražava očekivanja. Nobelov komitet, koji je odabrao Parlament Norveške i sastavljen uglavnom od političara, govori svijetu, posebno Evropljanima, da trebaju učiniti šta god treba da spase Evropsku uniju. Komitet traži da ne zaborave da je Evropa, kontinent na kojem su se u 20. stoljeću desili najgori ratovi koje je svijet vidio, uglavnom ostao u sveukupnom miru gotovo 70 godina. Komitet daje povjerenje Evropskoj uniji. To je retrospektivna nagrada, istorijska analiza.

Ono što je Komitet trebao učiniti je iskoristiti ovu priliku da se opredijeli i govori na način koji pravi razliku u korist slobode, jednakosti i tolerancije.

*****
Originalni tekst možete pročitati OVDJE.

Frida Ghitis je autor kolumni o svjetskoj poltici za The Miami Herald i World Politics Review. Bivši je producent i dopisnik CNN-a, te autor knjige "Kraj revolucije: Mijenjanje svijeta u doba televizije uživo".