Nakon pet mjeseci, od kad traje dokazni postupak obrane, bivši predsjednik Republike Srpske Radovan Karadžić prešao je u utorak brojku od stotinu izvedenih svjedoka obrane, dok ih namjerava još dovesti u Den Haag preko četristo.
Prvo je dao iskaz Momčilo Ćeklić, sekretar Skupštine općine Ilidža i član kriznog štaba, a nakon njega Branimir Tešić, zamjenik zapovjednika policije u Bratuncu. Obojica su poricali da su ikad dobili bilo kakve instrukcije za progone i etničko čišćenje bošnjačkog i hrvatskog stanovništva.
Tešić je pri tom odbacio i odgovornost policije bosanskih Srba za zarobljavanje i zatočavanje građana nesprske nacionalnosti, prebacujući ju pri tom na vojsku, prvo Jugoslavensku narodnu armiju (JNA), a zatim Vojsku Republike Srpske (VRS, formiranu od jedinica JNA 18.05.1992.godine; nap.a.).
S druge strane haško tužiteljstvo je Tešića podsjetilo na ulogu policije bosanskih Srba u etničkom čišćenju Bratunca 1992.godine, kao i u srebreničkom genocidu 1995.
Policajac Tešić je ustvrdio da je nesrpsko stanovništvo s područja Bratunca i okolice većinom dobrovoljno došlo na stadion u svibnju 1992.godine gdje je ukrcavano na autobuse i odvoženo iz općine.
„Ili u pratnji, odnosno osiguravala ih je ona...(srpska lokalna) Teritorijalna obrana. Opet kažem, tada smo imali naređenje da se ne miješamo u posao Teritorijalne obrane, koja je pripadala oružanim snagama JNA (Jugoslavenska narodna armija)“, ustvrdio je svjedok ograđujući se od cijelog događaja kao i od toga da su u etničkom čišćenju bratunačkog područja sudjelovale i policijske snage bosanskih Srba.
Svjedok: Policija se nije smjela mješati u posao vojske sa zarobljenicima
Tešića je pak tužiteljstvo suočilo s iskazima više svjedoka očevidaca događanja na stadionu u Bratuncu – prema kojima je više tisuća žena, djece i staraca nesrpske nacionalnosti ukrcano na autobuse dok je preko 700 muškarca izdvojeno i odvedeno u školu Vuk Karadžić.
U njoj je odmah gotovo polovica zatočenika podlegla zvjerskom iživljavanju srpskih snaga. Iako je priznao da je bio prisutan kada je nesrpsko stanovništvo ukrcavano na autobuse, Tešić nije želio potvrditi da je vidio izdvajanje i odvođenje muškaraca.
„Muslimansko stanovništvo, nisam rekao ni žene ni djeca. Dakle tu je bilo i odraslih muškaraca koji su ulazili u autobuse. I mi smo, najvjerovatnije, opet kažem – ne sjećam se, ali navjerovatnije smo dali policijsku pratnju vojnoj policiji da ih otprati u pravcu Kladnja“, pravdao je ono što je vidio, kao i ulogu policije u progonu stanovništva.
Želeći prikazati da je Karadžićev svjedok nevjerodostojan, haško tužiteljstvo je Tešića suočilo i sa činjenicom da je kao viši policijski dužnosnik morao znati da se muškarci masovno ubijaju u Bratuncu 1992. godine, kao i tri godine kasnije kada su kroz to mjesto transportirani srebrenički zarobljenici prema gubilištima.
„Da sam morao znati, nisam morao znati. Zbog čega bih morao znati. Dakle, znao sam da dolaze i da se okupljaju muslimani na stadionu nogometnog igrališta. Kažete morao sam znati. I znao sam....da se okupljaju“, odgovarao je svjedok odbijajući da je znao da se muškarci izdvajaju i ubijaju.
Iako je priznao da je bio osobno i u Potočarima u srpnju 1995. godine – Tešić je također porekao da je tamo vidio odvajanje dječaka i muškaraca od njihovih obitelji.
„Prvi autobusi, bio sam jako kratko u Potočarima ni pola sata i tada se vratio u stanicu. I to je bio prvi dan kada je muslimansko stanovništvo dolazilo u Potočare“, naveo je Karadžićev svjedok poričući izjave svjedoka insajdera koji je u iskazu spomenuo da je Tešić kao i on vidio jad i bijedu ljudi kojima nije mogao pomoći.
Suđenje se nastavilo iskazom ratnog člana Kriznog štaba u općini Bratunac Aleksandra Tešića, koji je 1992. godine bio sekretar općinskog Sekretarijata za narodnu obranu. On je u svom iskazu također osporavao odgovornost lokalnih vlasti za ubijanje u bratunačkoj školi Vuk Karadžić, prebacujući je na pripadnike paravojnih formacija.
Prvo je dao iskaz Momčilo Ćeklić, sekretar Skupštine općine Ilidža i član kriznog štaba, a nakon njega Branimir Tešić, zamjenik zapovjednika policije u Bratuncu. Obojica su poricali da su ikad dobili bilo kakve instrukcije za progone i etničko čišćenje bošnjačkog i hrvatskog stanovništva.
Tešić je pri tom odbacio i odgovornost policije bosanskih Srba za zarobljavanje i zatočavanje građana nesprske nacionalnosti, prebacujući ju pri tom na vojsku, prvo Jugoslavensku narodnu armiju (JNA), a zatim Vojsku Republike Srpske (VRS, formiranu od jedinica JNA 18.05.1992.godine; nap.a.).
S druge strane haško tužiteljstvo je Tešića podsjetilo na ulogu policije bosanskih Srba u etničkom čišćenju Bratunca 1992.godine, kao i u srebreničkom genocidu 1995.
Policajac Tešić je ustvrdio da je nesrpsko stanovništvo s područja Bratunca i okolice većinom dobrovoljno došlo na stadion u svibnju 1992.godine gdje je ukrcavano na autobuse i odvoženo iz općine.
„Ili u pratnji, odnosno osiguravala ih je ona...(srpska lokalna) Teritorijalna obrana. Opet kažem, tada smo imali naređenje da se ne miješamo u posao Teritorijalne obrane, koja je pripadala oružanim snagama JNA (Jugoslavenska narodna armija)“, ustvrdio je svjedok ograđujući se od cijelog događaja kao i od toga da su u etničkom čišćenju bratunačkog područja sudjelovale i policijske snage bosanskih Srba.
Svjedok: Policija se nije smjela mješati u posao vojske sa zarobljenicima
Tešića je pak tužiteljstvo suočilo s iskazima više svjedoka očevidaca događanja na stadionu u Bratuncu – prema kojima je više tisuća žena, djece i staraca nesrpske nacionalnosti ukrcano na autobuse dok je preko 700 muškarca izdvojeno i odvedeno u školu Vuk Karadžić.
U njoj je odmah gotovo polovica zatočenika podlegla zvjerskom iživljavanju srpskih snaga. Iako je priznao da je bio prisutan kada je nesrpsko stanovništvo ukrcavano na autobuse, Tešić nije želio potvrditi da je vidio izdvajanje i odvođenje muškaraca.
„Muslimansko stanovništvo, nisam rekao ni žene ni djeca. Dakle tu je bilo i odraslih muškaraca koji su ulazili u autobuse. I mi smo, najvjerovatnije, opet kažem – ne sjećam se, ali navjerovatnije smo dali policijsku pratnju vojnoj policiji da ih otprati u pravcu Kladnja“, pravdao je ono što je vidio, kao i ulogu policije u progonu stanovništva.
Želeći prikazati da je Karadžićev svjedok nevjerodostojan, haško tužiteljstvo je Tešića suočilo i sa činjenicom da je kao viši policijski dužnosnik morao znati da se muškarci masovno ubijaju u Bratuncu 1992. godine, kao i tri godine kasnije kada su kroz to mjesto transportirani srebrenički zarobljenici prema gubilištima.
„Da sam morao znati, nisam morao znati. Zbog čega bih morao znati. Dakle, znao sam da dolaze i da se okupljaju muslimani na stadionu nogometnog igrališta. Kažete morao sam znati. I znao sam....da se okupljaju“, odgovarao je svjedok odbijajući da je znao da se muškarci izdvajaju i ubijaju.
Iako je priznao da je bio osobno i u Potočarima u srpnju 1995. godine – Tešić je također porekao da je tamo vidio odvajanje dječaka i muškaraca od njihovih obitelji.
„Prvi autobusi, bio sam jako kratko u Potočarima ni pola sata i tada se vratio u stanicu. I to je bio prvi dan kada je muslimansko stanovništvo dolazilo u Potočare“, naveo je Karadžićev svjedok poričući izjave svjedoka insajdera koji je u iskazu spomenuo da je Tešić kao i on vidio jad i bijedu ljudi kojima nije mogao pomoći.
Suđenje se nastavilo iskazom ratnog člana Kriznog štaba u općini Bratunac Aleksandra Tešića, koji je 1992. godine bio sekretar općinskog Sekretarijata za narodnu obranu. On je u svom iskazu također osporavao odgovornost lokalnih vlasti za ubijanje u bratunačkoj školi Vuk Karadžić, prebacujući je na pripadnike paravojnih formacija.
