Dostupni linkovi

Samo da Nečovjek poživi


Zrinka Bralo
Dnevnik za Radio Slobodna Evropa vodila Zrinka Bralo, Direktorica Foruma za pomoć izbjeglicama i imigrantima u Londonu, bivši novinar Omladinskog programa Radio Sarajeva

Subota, 28. maj
Otkako živim u Londonu, subota je dan života. Dan u koji se utrpaju neizbježna kupovina, čišćenje, druženje s prijateljima, sve ono što se ne stigne uraditi u toku radne sedmice, koja se bez greške uredno prostire na preko 50 radnih sati. Ova je subota nezaboravno drugačija. Nema shopping-a niti spremanja. U kući vandredno stanje – uhapsili Mladića. Pokušavam da napišem komentar za The Guardian o tome šta to sve znači za nekoga čiije je život Mladić razvalio
Hapšenje Ratka Mladića je u najboljem slučaju početak kraja noćne more koja je započela prije 20 godina.

svojim granatama. Ne ide mi. U nevjerici gledam vijesti i čučim na internetu, telefon ne prestaje da zvoni a ni Facebook-u nije mane. Kako da objasnim svojim dobronamjernim prijateljima i čitaocima novina da razloga za slavlje i euforiju nema. Ovo je u najboljem slučaju početak kraja noćne more koja je započela prije 20 godina. Prijateljica iz Sarajeva me zove da bukiramo karte za Hag za septembar da idemo na suđenje. Na BBC-ju se neprestano vrte snimci iz Srebrenice. Ponovo na YouTube-u gledam snimak granatiranja Sarajeva 28. maja 1992. i slušam kako Mladić naređuje da nam se pamet razvuče granatama koje smo mu svojim porezom platili. To što ne zna da su Velušići zapravo Velešići uopšte mu nije prepreka da ih kompletno razvali. Od ludila me spašavaju prijatelji koji predveče stižu u posjetu na dugački vikend. U ponedjeljak se ne radi jer je državni praznik. Nakon večere, do sitnih sati rastavljamo na proste faktore svjetske probleme, al’ Mladić svako malo dođe na dnevni red.

Nedjelja, 29. maj
Za doručkom prelistavam nedjeljne novine, Ratko je vijest broj jedan, kao i to da Obama uopšte i nije bio u Londonu prošle sedmice. U svom ludilu oko hapšenja i prisjećanja rata i opsade Sarajeva nekako mi je promaklo da je u petak umro Gil Scott-Heron, pjesnik i muzičar, rodonačelnik hip-hopa, tvorac famozne poeme The Revolution Will Not Be Televised. Chuck D na Twitter-u kaže: “počivaj u miru… sve što radimo i kako to radimo, radimo zbog tebe”. Nemam s kim podjeliti tužnu vijest jer je Gil-a odavno prekrio zaborav života uglavnom razasutog drogama. Nema šanse da danas opet prestanem pušiti. Srećom imam goste koje sam obećala provodati po Londonu pa se moram istjerati iz kuće i skinuti sa intravenoznog interneta. Prelijepi dan na obali rijeke među hiljadama što urođenika što turista, pomaže da bar na par sati zaboravljam rat, genocid, hapšenje…

Ponedjeljak, 30. maj
Svaki posljednji ponedjeljak u maju u Velikoj Britaniji se ne radi u znak obilježavanja početka proljeća. Državni su praznici u Britaniji rijetki, a da ne bi bilo sastavljanja dana i bježanja s posla svi praznici, tj. slobodni dani su ponedjeljkom. Ova je godina izuzetak jer smo uz četri slobodna dana za Uskrs imali i kraljevsko vjenčanje i 1. maj pa smo mogli sastavljati. Meni nema odmora. U utorak moram predati izvještaj gradskoj vladi Londona o tome kako sam potrošila fondove koje mi daju za projekte integracije imigranata u Londonu. Izvještaj ima 38 stranica u kojima moram detaljno objasniti sta sve radimo da integrišemo imigrante koji čine skoro trećinu stanovnika Londona. Vlada također hoće da zna za svakog korisnika usluga ko su, odakle su, u kojoj opštini žive, koliko im je godina, kojeg su spola, koja im je seksualna orjenitiranost, koje su vjere…Cijeli dan preokrećem i ukrštam bazu podataka za preko 5.000 imigranata iz 98 zemalja sa kojima smo radili prošle godine. Iako me glava boli od buljenja u ekran i brojke, ipak završavam dan sa dozom ponosa na to šta je moj mali tim postigao u prošloj godini usprkos ekonomskoj krizi i generalnoj mržnji prema imigrantima.

Utorak, 31. maj
Moj jutarnji ritual na podzemnoj željeznici na putu na posao sastoji se od preglasne muzike u slušalicama i tabirenja dvoje

Izručenje Ratka Mladića

x
Izručenje Ratka Mladića
molimo pričekajte
Embed

No media source currently available

0:00 0:01:01 0:00
Direktan link
novina – jedne lijeve i jedne desničarske (jer moram da vidim šta neprijatelj misli). Uglavnom su to The Guardian i The Daily Mail. Prvi je liberno-lijevi a drugi mrzi imigrante a i šire. Ova sedmica mi dođe kao mali godišnji odmor što se tiče napada na imigrante. Hapšenje Mladića je okupiralo vikend izdanja svih medija, a utorak je preuzeo fudbal. Ili tačnije izbori za novog predsjednika FIFA-e i prateće optužbe za mito i korupciju. Detalji me ne zanimaju previše, al’ me medijska forenzička opsjednutost ko je koga podmitio oko toga gdje će se igrati lopte još uvijek pomalo iznenađuje. Na poslu nemam koncentracije jer svako malo visim na stranicama novina i BBC-ja da mi ne bi šta promaklo o prebacivanju Mladića u Hag. Kolege su pune razumjevanja, vide koliko je sati. Dok avion slijeće u Rotterdam konačno završavam komentar za The Guardian. Urednik mi kaže da ne zna kad će ga tačno objaviti jer se situacija mijenja iz sata u sat. Nema problema, kažem, potrajaće to bar dvije godine.

Srijeda, 1. juni
Konačno završavam blog o posjeti Americi početkom maja. Ove godine sam dobila međunarodnu
Zrinka Bralo sa Liv Ullmann nakon dodjele nagrade, maj 2011
nagradu The Voices of Courage za rad sa izbjeglicama u urbanim sredinama. Nagradu dodjeljuje organizacija The Women’s Refugee Commission. Posjeta Americi je bila prava mentalna banja jer u poređenju sa Evropom, Amerikanci vole izbjeglice. Političari, velike kompanije, mediji i super bogati razumiju zašto ljudi traže utočište i to naravno utiče na pozitvno javno mnijenje i tretman izbjeglica. Naravno imigracija je problematična u Americi iz drugih razloga, ali je za mene bilo potpuno novo iskustvo to da su bar izbjeglice prihavćene na otvoren ljudski način. Liv Ullmann koja mi je uručila nagradu je u svom govoru rekla da je to što je osnovala Women’s Refugee Commission u osamdesetim nakon posjete Vietnamu najbolja stvar koju je uradila u životu. Ostatak dana provodim u pripremama za pregovore sa vladom slijedeće sedmice oko statusa azilanata čiji su slučajevi nerazriješeni preko sedam godina. Dok su na čekanju, azilanti ne mogu da rade, ne mogu studirati i žive životom prosjaka. Pregovori za poboljšanje prava izbjelica su spori, ali smo ove godine bar uspjeli da natjeramo vladu da ne zatvara djecu azilanta.

Četvrtak, 2. juni
Na putu na posao moja juturnja doza i lijevih i desnih novina me vraća u stvarnost. Moj kratki odmor od javnih napada na imigraciju je gotov. Parlamentarna komisija danas je objavila izvještaj o radu imigracionog odjela i optužila ih da su pod plaštom razrješavanja 450.000 aplikacija za azil koje je prethodna vlada zagubila, praktično amnestirali preko 160.000 slučajeva. Ton izvještaja je zabrinjavajući
Parlamentarci u Britaniji su opsjednuti smanjenjem broja izbjeglica po svaki cijenu i zaboravljaju da se izbjeglicama treba dati status ako ga zaslužuju po međunarodnom pravu.

jer parlamentarci optužuju imigracioni odjel da su ‘samo’ deportovali 39.000 azilanata i da još uvijek ne znaju gdje im je 75.000 ljudi. Ono što je zabrinjavajuće je da su parlamentarci opsjednuti smanjenjem broja izbjeglica po svaki cijenu i zaboravljaju da se nesretnim izbjeglicama treba dati status ako ga zaslužuju po međunarodnom pravu bez obzira na to koliko ih ima. Amnestija je u britanskom političkom diskursu prljava riječ. Pregovori sa vladom slijedeće sedmice biće još teži zbog ovog izvještaja. Večeras slavimo nagradu, pa ćemo bar na par sati napuniti baterije i podjeliti uspjeh sa prijateljima koji vjeruju da imigranti imaju ljudska prava, a sutra ponovo na prve linije otpora protiv predrasuda i diskriminacije.

Petak, 3. juni
Sinošnji dernek je bio odličan. Proslave i dodjele nagarada se vrlo lako mogu pretvoriti u patetične govorancije, al’ moje su kolege uspjele dodati super dozu humora koja nam je više nego potrebna. Sala puna fenomelno dobrih ljudi i život se odmah čini nekako lakšim. Posao koji radimo je borba za ljudska prava ljudi koji su žrtve neljudskosti širom svijeta. Rijetke su prilke kad si možemo dati malo oduška i osvrnuti se na pozitivne promjene kojima smo doprinjeli svojim radom. Danas sam uzela slobodan dan da s mirom mogu da gledam prenos uživo prvog dana pred sudom Ratka Nečovjeka. Neće, kaže Nečovjek, da čuje ni jednu riječ niti rečenicu optužnice. Al’ ne da se sudija zbuniti pa za javnost pročita kraću verziju optužnice. Dade mu sudija 10 minuta da popriča s advokatom. 16 godina mu nije bilo dovoljno da pročita i razumije optužnicu. Kaže da je ‘jadan’ i bolestan i pod stresom. Dade mu sudija i privatno saslušanje. Poče da bulazni bivši general, ko ranjena zvijer, o Libiji, o odbrani svoga naroda i svoje zemlje. Suknu ga sudiji da je stariji od njega – potpuno nejasno. Al’ sudija se opet ne dade zbuniti, i završi suđenje do 4. jula. I ljuta sam i laknulo mi je u isto vrijeme. Možda je ovo početak kraja? Samo da nečovjek poživi da odsluša sve optužbe, svjedoke i dokaze. Samo da poživi da ga osude, i da bar koju godinu odleži u znanju da će umrijeti u zatvoru kao osuđeni ratni zločinac. Kakva sedmica, jedva čekam svoju subotu, svoj dan života.

Pogledajte komentare (4)

Ovaj forum je zaključen
XS
SM
MD
LG