Dostupni linkovi

Vanredna vijest
Dnevnik za Radio Slobodna Evropa vodio Vuk Perović, urednik filmskog programa Atlas TV iz Crne Gore

Subota, 10. april

Podgoričkih 22 stepena izgledala su obećavajuće. Moja supruga Goga i ja lako smo se odlučili da se zaputimo put mora. Uzeli smo svu potrebnu “opremu” - jedan peškir i dvije knjige i krenuli da pronađemo plažu koja će biti prava mirna oaza, sve ono što nije tokom sezone. Da nevolja nikada ne ide sama, učinilo nam se već na izlasku iz Podgorice. Crna Gora nikada ni ne može imati turističku sezonu dužu od dva mjeseca jer svi radovi na putevima počinju u aprilu. Frekventna dionica Podgorica-Cetinje bila je skoro pa zakrčena. Naša sudbina je u rukama građevinara koji su sasvim ležerno upravljali saobraćajem na tom djelu puta. Potrajalo je, ali smo nastavili put Cetinja, pa zatim mora. Iznad Budve bilo je očigledno da smo najvjerovatnije napravili lošu procjenu, jer je razlika u temperaturi bila četiri stepena naniže. Pri tom, kiša samo što nije počela svakog trenutka. Nijesmo se predali bez borbe. Otišli smo na plažu Ploče. Radovi uveliko u toku. Mješalice, kolica, radnici i par zalutalih turista, kao i mi. Još i vjetar, a počinje i kiša. Promjena plana. Rezervna opcija –Kotor, takođe je propala jer je vrijeme bilo identično.

Moć zaborava je nešto što je fascinantno kod ljudi, a to izgleda nije specifičnost samo ovih prostora. Na sreću, bez obzira koliko vremena prođe, uvijek se nađe neko ko ne dozvoli kolektivnu amneziju.
Krenuli smo nazad u Podgoricu, ovoga puta starim putem, preko Petrovačkih strana, putem kojim se rjeđe ide, ali koji mi volimo. Slušajući radio čuli smo šokantnu vijest o pogibiji poljske delegacije koja se zaputila u Smolensk. Do prije dvije godine, nijesam bio čuo za Katinsku šumu. Tada sam, na Berlinskom filmskom festivalu gledao film poljske filmske ikone Anžeja Vajde koji je pod stare dane odlučio da se pozabavi tako važnom nacionalnom temom. Bio sam iznenađen da se o takvom jednom maskru toliko dugo vrlo malo znalo. Ustvari da nije smjelo da se govori. Tada me to podsjetilo i na film još jednog velikog reditelja Atoma Egojana “Ararat” koji je govorio o tragediji jermenskog naroda. Zanimljivo je i to da ni jedan ni drugi film nijesu remek djela, ali sam ih dobro zapamtio. Moć zaborava je nešto što je fascinantno kod ljudi, a to izgleda nije specifičnost samo ovih prostora. Na sreću, bez obzira koliko vremena prođe, uvijek se nađe neko ko ne dozvoli kolektivnu amneziju.

Nedjelja, 11. april

Već razmišljam o predstojećem putu. U četvrtak ujutru bi trebalo da putujem za Beograd na festival dugometražnog dokumentarnog filma BELDOCS. Taj festival je djelo jednog istinskog vizionara, a priča u današnjem vremenu djeluje nestvarno. Mladen Vušurović je Cetinjanin koji je se veći dio svog života bavio biznisom, uvozom, i pri tom je bio sasvim dobar u tome. Igrom slučaja, zaljubio se u dokumentarni film na jednom putovanju. Sada obilazi sve svijetske festivale dokumentarnog filma, ulaže svoj novac u festival, sam snima filmove i podržava druge u sličnim ambicijama. Izuzetno mi je drago što Beldocs postaje sve veći i uticajniji festival u regionu i to već poslije tri godine postojanja. Nedjelja je ponovo bio dan za porodičnu akciju. Odlučili smo se da sredimo i složimo zimsku garderobu, a ljetnju stavimo u potpunu funkciju. Popodne je proteklo uz kolače sa prijateljicom Marijom.

Ponedjeljak, 12. april
Sa spremanjam zimske garderobe smo definitivno poranili. Kiša se vratila i temperatura je pala na možda i normalnih aprilskih 15 stepeni. Iako je izgledalo da ćemo poslije tri nevjerovatno vlažna mjeseca, imati vremena da dođemo do daha. Ponedjeljkom je uvjek nevjerovatna gužva na poslu. Pošto nijesam u planirano vrijeme napravio spisak filmova koji će biti emitovani na Atlas televiziji u narednom periodu, to je prva stvar koju radim. Slijedi informativna redakcija, redovni kolegijum, zatim razni dogovori oko moje autorske emisije. Prošle nedjelje imao sam čvrst plan kako će emisija koju radim “Sabirni centar” da izgleda, ali kako to ide u našem poslu, sve se promjenilo. Ipak, tema je velika, svjetska izložba u Šangaju, a Crna Gora je tamo poslije 105 godina. Baš me zanima kako će to sve da izgleda tamo u dalekoj Kini. Intervju sa Slavojem Žižekom o filmskoj umjetnosti sačekaće neku narednu emisiju. Na svu sreću, Žižek je uvjek aktuelan. Svakog ponedjeljka u nevjerovatno kasnom terminu, prije svega zbog posla kojim se bavimo, sa kolegama sa televizije igram fudbal. Ovoga puta ništa od toga. “Protivnička” ekipa je imala važnija posla, fudbal je otkazan, a ja sam u cijeloj gužvi zaboravio o tome da obavjestim saigrača koji se sam našao na fudbaslkom terenu pored Trgovinske škole, sat prije ponoći. Neoprostivo.

Utorak, 13. april
Vrijeme je katastrofa. Ipak cijeli dan sam u kancelariji. Trudim se da napravim dobar plan, da bih stigao da završim sve obaveze na poslu, ali i one privatne prije puta za Beograd. Tamo imam dosta prijatelja jer sam u Beogradu proveo deset godina, što na studijama, što stičući novinarsko iskustvo. Problem broj jedan je poklon za malu Anu koja ima šest mjeseci, a ćerka je naših dobrih prijatelja. Na moju veliku sreću, Goga se mnogo bolje snalazi u tim stvarima i odlučujemo da kupimo poklon koji je ona već ranije primjetila. Odlazim na šišanje koje se pretvorilo u nevjerovatnu avanturu. Frizer kod kog se šišam već tri godine, otputovao je u Novi Sad jer mu je supruga tamo pred porođajem, ali je njegova koleginica preuzela obavezu da se postara o mom izgledu. Iako mi je na startu priznala da ima tremu, to mi je toliko zvučalo nevjerovatno da je nijesam ozbiljno shvatio. Šišanje je trajalo sat i po vremena, najduže u mom životu. Eh da, parlament je zasjedao cijeli dan, raspravljali o povjerenju vladi. Ništa novo nijesmo čuli.

Srijeda, 14. april

Dan, kao i svaki, počinje dnevnim novinama, zatim sastanci, pa montaža. Emisija “Sabirni centar” koja inače ide uživo danas mora da se snimi ranije, jer je veći dio tehničke ekipe iz televizije u Kotoru zbog jednog komercijalnog posla. Studio Atlas televizije pun, šest gostiju, pričamo o najvećoj izložbi na svijetu WORLD EXPO-u. Utisak je da kao i uvjek, one koje je trebalo da bude briga, nijesu na vrijeme ukapirali, a bićemo na jednoj takvoj izložbi poslije više od vijeka. Poslije snimanja, uspjevam da odem kući na ručak, pa opet na posao. Čeka me montaža jednog zanimljivog rada, koji bi trebalo da predstavi šta ja to radim u mojoj emisiji. Sve to bi trebalo da bude ilustracija na jednom seminaru koji se održava za desetak dana u Beogradu, a čija je tema saradnja među regionalnim televizijama u emisijama kulture. Mi to radimo bez seminara već godinama, ali ako je nekom to potrebno da bi počelo da se radi, onda OK. Posljednje pripreme za Beograd i odlazak na festival Beldocs. Mladen Vušurović ili neko iz njegove ekipe će nas čekati na aerodromu, a zatim ćemo gledati filmove. Tome se radujem. Goga i ja smo se godinama zabavljali na daljinu, ali se nikako nijesmo navikli na rastanke. Tako je i sada.

Četvrtak, 15. april

Na festivalu gledam izuzetno zanimljiv film, ”Samo da nijesam ovdje”, rediteljke Tamare Milošević koji govori o poslijeratnom periodu u Srebrenici. Bio sam u Potočarima kao novinar i sa tog mjesta nosim neopisiva osjećanja.
Rano ustajanje, nešto prije sedam sati. Budi me snimatelj Ranko Razić sa kojim putujem danas za Beograd, nekih deset minuta ranije od planiranih, pošto ne može da pronađe dokument zvani ata-karnet bez kojeg kamera ne može da se iznese iz zemlje. Ne mogu da mu pomognem.Vozač koji bi trebalo da nas vozi na aerodrom ima problem da pronađe moju ulicu. Ranko nas ipak čeka sa svom potrebom dokumentacijom, a na aerodrom stižemo u posljednjem trenutku. U Beogradu nas, kao odlična domaćin, dočekuje Mladen. Uzbuđen je zbog festivala koji ove godine ima sjajnu selekciju i već priča o narednom. U Beogradu živi i moja sestra koja je trenutno u Americi. Odsjedam kod nje, jer ću tako imati više vremena da se družim sa sestričnom Sarom, kao i majkom koja takođe po zadatku trenutno boravi u Beogradu. Sa Sarom na brzinu pretresam imena glumica srednjih godina koje su izuzetne, ali koje ne dobijaju šansu u filmovima novije produkcije. Na festivalu gledam izuzetno zanimljiv film, ”Samo da nijesam ovdje”, rediteljke Tamare Milošević koji govori o poslijeratnom periodu u Srebrenici. Bio sam u Potočarima kao novinar i sa tog mjesta nosim neopisiva osjećanja. Tamara je napravila odličan film, a intervju sa njom je bio izuzetno zanimljiv.

Petak, 16. april
Neprospavana noć, vjerovatno uzrokovana promjenom kreveta. Iako relativno često putujem, nije mi pošlo za rukom da se tokom prve noći naviknem na moj beogradski krevet. U tome ima i dobrih strana, pošto sam imao vremena da se bliže upoznam sa Rikom Mudijem američkim piscem i njegovom knjigom ”Purpurna Amerika”. Za njega sam prvi put čuo pošto sam odgledao sjajan film Anga Lija ”Ledena oluja” koji je rađen po Mudijevoj istoimenoj knjizi. Na Beldocsu je zanimljivo. Dokumentaristi su se izgleda dogovorili tokom javne tribine da zajednički nastupe i upute svoje primjedbe ka nadležnima u Srbiji. Uradili smo intervju sa rediteljem Kristijanom Frejom, dobitnikom Pibodi i nagrade na Sandensu, kao i nominovanim za Oskara i EMI nagradu. Veliko zadovoljstvo. Dok završavam dnevnik za RFE, stiže Sara iz škole sa kojom razmjenjujem predviđanja o transfer politici Čelzija za koji ona navija i Arsenala koji je moj omiljeni klub. Iako navijamo za rivalske klubova, rasprava je uvjek konstruktivna. Očekuje me još filmova i razgovora sa autorima. Na Beldocsu se skuplja vrlo prijatno društvo.

Vaše mišljenje

Prikaži komentare

XS
SM
MD
LG