Dnevnik za Radio Slobodna Evropa vodila Ivana Vojvodić, predsjednica upravnog odbora omladinskog kulturnog centra Juventas iz Podgorice.
Subota: Ljudska prava – Da li znaš da treba da znaš
Vikend nikad nije neradan, niti za mene niti za moje kolege. Možda smo preambiciozni, možda smo samo zavsni od adrenalina koji nam angažman nudi. Prethodnih dana smo sa oko 60 volontera iz Podgorice razgovarali o ljudskim pravima i aktivizmu. Koja prava ima svako od nas? Da li znamo da smo svi jednaki? Da li pristajemo na nejednakost i da li je sami produkujemo? Kako se borimo protiv nejednakosti? Šta znači tolerancija? U prvom momentu sva ova pitanja zvuče čak pejednostavno, davno postavljena, obrađena, možda izlišna. Iz njih su danas proistekli video i audio materijali koje je grupa srednjoškolaca i sudenata osmislila i samostalno iznijela. Značajan dio dana mi prolazi u telefonskim razgovorima sa timom koji u Baru i upravo radi na materijalima. Srednjoškolcima i studentima dajte informacije, vrijeme i kameru, dobićete besplatne javne lekcije iz oblasti prava i aktivizma.
Nedjelja: Nauka i mladi
Dva mjeseca nakon samog održavanja Festivala nauke, pišem izvještaj o realizaciji jednog dijela programskih aktivnosti. Još uvijek sam fascinirana postignutim. Djeca iz osnovnih škola, studenti, mladi ljudi, znatiželjni posjetioci neovisno o uzrastu, uživali su u predstavljanju nauke kao zabavne i razumljive djelatnosti. Ko je prisustvovao Festivalu sjetiće se kako je nauka jednog dana u Podgorici bila važna, dešavala se na očigled svih i bila poželjna. Razmišljam o još jednom potencijalu koji je zanemaren. Nauka i kultura nikada neće biti na naslovim stranicama tabloida. A tabloidi su najtiražniji.
Ponedjeljak: 16 dana aktivizma
Koliko god uradili na polju uspostavljanja jednakih mogućnosti za muškarce i žene, čini se da će jedan pol uvijek biti jednakiji iobje “grupe” doživljavaju da će prevagnuti, ako se nešto ne učini, upravo moć drugog pola. Čini se da je 16 dana aktivizma dovoljno da bi kampanja imala efekta. A ja se pitam gdje su mediji, gdje je sveobuhvatan odgovor države. Gdje su u javnosti žene koje će biti istaknute zbog svoje samostalnosti. Gdje su bračni parovi koji će u medijima govoriti kako ne opterećuju jedno drugo dodatnim obavezama, već jednako uživaju u slobodnom vremenu. Gdje su, u medijima, muževi koji će iskreno ustvrditi da im je lično zadovoljstvo životom jednako važno koliko i zadovoljstvo životne saputnice, jer se osjećaj zadovoljstva tako multiplicira. Oni muškarci i žene koji znaju da nasilnik, prije svega, ima problem sa samim sobom, upravo o njima treba da pričamo, predstavljamo ih, kroz najrazličitije forme, i što češće. A nasilnike i nasilje uvijek, bez obzira ko su, čiji, koja im je pripadnost, kazniti.
Utorak: Mladi i AIDS
Ove nedjelje se govorilo i o HIV-u. Ove nedjelje se u odnosu na ostatak godine najviše govori o HIV/AIDS-u. UNAIDS je u globalnoj kampanji postavio nov zahtjev: Svako zaslužuje da živi svoja prava. Kako je Juventas dugo godina sprovodio lokalne kampanje, ovaj dan doživljavam kao jedan od vaznih dana u godini. Tada se dijele kondomi, tada se govori o seksualno prenosivim infekcijama, tada se govori o pravima onih koji žive sa HIV-om, i onih koji iz ma kog razloga imaju otežan pristup servisima prevencije, testiranja, tretmana, brige. Jak utisak ostavlja riječ TADA…šta ide poslije tada? Radi se, ali se ne govori dovoljno.
Ne mogu da se pomirim sa rezultatima istraživanja koje prihvatam kao činjenicu: kondom i dalje jako malo mladih koristi. Seks je, srećom i dalje u modi, ali, na žalost, odgovornost nije.
Srijeda: Mladi i kreativnost
Prva verzija spota je stigla. Oduševljeni. Kancelarija odjednom dobija kategoriju feng šui, relax cool, youth, dynamic mjesta. U iščekivanju konačne verzije radujem se što sam upoznala dva nova mlada čovjeka, puna ideja, brza na rješenjima, dobra u prepoznavanju problema isamoinicijativna. Osjećam u isto vrijeme i odgovornost što nema dovoljno programa koji jačaju kapacitete mladih da sami mijenjaju, vode, odlučuju, podučavaju. Novi talas je uništio heroin. Od tada imamo samo po koji rijetki pokret. More je mirno, ali se nadam da će ponovo početi da rađa živost. Ono što je sigurno – sledeće godine ćemo putovati više. Putovanja uvijek talasaju maštu i utiču na skok nataliteta ideja.
Četvrtak: Ponovo
Počela je kiša, i to upravo u momentu kada sam izašla iz stana. Ne želim da imam išta sa kišobranima, osima kada isti ima romantičnu upotrebu. Sama sam, ali je put koji treba preći kratak. U Podgorici ma koji put ne traje dugo, osim ako baš želite da pješačite. U blizini kancelarije sam doživjela potpuni test izdržljivosti. Od nožnih prstiju do vrha glave, svaku ćeliju tijela mi je uzdrmala jeza koja je potrajala. Pored mene su prošli štrajkači Duvankomerca. Nosili su transparent i zviždali. Išli su trotoarom. Nije bilo zakrčenja ulica. Naravno, ni kamera. Njihov štrajk traje. Razmišljam kako je samo muka ono što nas ujedinjuje i pokreće. Zajednička muka. Politička volja je ono što štrajk, protest, akciju čini masovnom. Svim prolaznicima sam uputila upitan pogled. Svi su pognuli glave. I ja sam.
Petak: Sloboda
Ponovo mislim o homofobiji. Razmišljam kako se još niko iz struke nije usudio da osudi homofobične i nadasve netačne izjave neuropsihijatra koji je smatrao za shodno da se odazove pozivu i učestvuje u javnoj debati. Zastupao je stav da je homoseksualnost problematična, da je dijagnostička kategorija, da zavisi od vaspitanja. Neuropsihijatar je osudio roditelje koji su prihvatili seksualnu orijentaciju svoje djece, sveo je takav način, pravi način, na osjećaj krivice. A struka njegovu krivicu ne želi da prepozna.
No i pored svega, sloboda se polako širi našim društvenin nervima. Bar u oblastima gdje represija tupi. Ovo je indikator napretka, zar ne?
Subota: Ljudska prava – Da li znaš da treba da znaš
Vikend nikad nije neradan, niti za mene niti za moje kolege. Možda smo preambiciozni, možda smo samo zavsni od adrenalina koji nam angažman nudi. Prethodnih dana smo sa oko 60 volontera iz Podgorice razgovarali o ljudskim pravima i aktivizmu. Koja prava ima svako od nas? Da li znamo da smo svi jednaki? Da li pristajemo na nejednakost i da li je sami produkujemo? Kako se borimo protiv nejednakosti? Šta znači tolerancija? U prvom momentu sva ova pitanja zvuče čak pejednostavno, davno postavljena, obrađena, možda izlišna. Iz njih su danas proistekli video i audio materijali koje je grupa srednjoškolaca i sudenata osmislila i samostalno iznijela. Značajan dio dana mi prolazi u telefonskim razgovorima sa timom koji u Baru i upravo radi na materijalima. Srednjoškolcima i studentima dajte informacije, vrijeme i kameru, dobićete besplatne javne lekcije iz oblasti prava i aktivizma.
Nedjelja: Nauka i mladi
Dva mjeseca nakon samog održavanja Festivala nauke, pišem izvještaj o realizaciji jednog dijela programskih aktivnosti. Još uvijek sam fascinirana postignutim. Djeca iz osnovnih škola, studenti, mladi ljudi, znatiželjni posjetioci neovisno o uzrastu, uživali su u predstavljanju nauke kao zabavne i razumljive djelatnosti. Ko je prisustvovao Festivalu sjetiće se kako je nauka jednog dana u Podgorici bila važna, dešavala se na očigled svih i bila poželjna. Razmišljam o još jednom potencijalu koji je zanemaren. Nauka i kultura nikada neće biti na naslovim stranicama tabloida. A tabloidi su najtiražniji.
Ponedjeljak: 16 dana aktivizma
Koliko god uradili na polju uspostavljanja jednakih mogućnosti za muškarce i žene, čini se da će jedan pol uvijek biti jednakiji i
Koliko god uradili na polju uspostavljanja jednakih mogućnosti za muškarce i žene, čini se da će jedan pol uvijek biti jednakiji
Utorak: Mladi i AIDS
Ove nedjelje se govorilo i o HIV-u. Ove nedjelje se u odnosu na ostatak godine najviše govori o HIV/AIDS-u. UNAIDS je u globalnoj kampanji postavio nov zahtjev: Svako zaslužuje da živi svoja prava. Kako je Juventas dugo godina sprovodio lokalne kampanje, ovaj dan doživljavam kao jedan od vaznih dana u godini. Tada se dijele kondomi, tada se govori o seksualno prenosivim infekcijama, tada se govori o pravima onih koji žive sa HIV-om, i onih koji iz ma kog razloga imaju otežan pristup servisima prevencije, testiranja, tretmana, brige. Jak utisak ostavlja riječ TADA…šta ide poslije tada? Radi se, ali se ne govori dovoljno.
Ne mogu da se pomirim sa rezultatima istraživanja koje prihvatam kao činjenicu: kondom i dalje jako malo mladih koristi. Seks je, srećom i dalje u modi, ali, na žalost, odgovornost nije.
Srijeda: Mladi i kreativnost
Prva verzija spota je stigla. Oduševljeni. Kancelarija odjednom dobija kategoriju feng šui, relax cool, youth, dynamic mjesta. U iščekivanju konačne verzije radujem se što sam upoznala dva nova mlada čovjeka, puna ideja, brza na rješenjima, dobra u prepoznavanju problema i
Četvrtak: Ponovo
Počela je kiša, i to upravo u momentu kada sam izašla iz stana. Ne želim da imam išta sa kišobranima, osima kada isti ima romantičnu upotrebu. Sama sam, ali je put koji treba preći kratak. U Podgorici ma koji put ne traje dugo, osim ako baš želite da pješačite. U blizini kancelarije sam doživjela potpuni test izdržljivosti. Od nožnih prstiju do vrha glave, svaku ćeliju tijela mi je uzdrmala jeza koja je potrajala. Pored mene su prošli štrajkači Duvankomerca. Nosili su transparent i zviždali. Išli su trotoarom. Nije bilo zakrčenja ulica. Naravno, ni kamera. Njihov štrajk traje. Razmišljam kako je samo muka ono što nas ujedinjuje i pokreće. Zajednička muka. Politička volja je ono što štrajk, protest, akciju čini masovnom. Svim prolaznicima sam uputila upitan pogled. Svi su pognuli glave. I ja sam.
Petak: Sloboda
Ponovo mislim o homofobiji. Razmišljam kako se još niko iz struke nije usudio da osudi homofobične i nadasve netačne izjave neuropsihijatra koji je smatrao za shodno da se odazove pozivu i učestvuje u javnoj debati. Zastupao je stav da je homoseksualnost problematična, da je dijagnostička kategorija, da zavisi od vaspitanja. Neuropsihijatar je osudio roditelje koji su prihvatili seksualnu orijentaciju svoje djece, sveo je takav način, pravi način, na osjećaj krivice. A struka njegovu krivicu ne želi da prepozna.
No i pored svega, sloboda se polako širi našim društvenin nervima. Bar u oblastima gdje represija tupi. Ovo je indikator napretka, zar ne?
