Subota, 01.12.2007.
Dan za spremanje, peglanje, nabavke i pijacu. Jedino što ga vadi je jutarnja kafa sa mojom najboljom prijateljicom, koju, od kako je prije manje od mjesec dana rodila svoju drugu kćerku, pijemo stisnute u njenu kuhinjicu – jedinu pušačku zonu u stanu koji je okupirala beba. Kako radi u firmi koja je spremna držati svoje radnice na plaćenom trudničkom bolovanju samo tri mjeseca, razgovaramo o tome kako ostaviti tako malu bebu i vratiti se na posao. Sjećam se vlastite identične situacije i osjećaja krivice koji je gotovo nemoguće pobijediti još dugo nakon što se svi priviknu da mama mora nazad na posao. Tada sam se zaklela da ću drugo dijete roditi samo ako me puste da sa njim budem godinu dana. Osam godina i ja još uvijek čekam. Godoa, vjerovatno.
Nedelja, 02.12.2007.
S. me budi u sedam i dvadeset ujutro. Nakon deset dana iz Egipta se vraća njen tata i naša kćerka je odlučna da ne zakasnimo na aerodrom. Avion slijeće u dva. Mislim da, ipak, imamo vremena za doručak i kafu. Izlazim da kupim zemičke i mlijeko i vraćam se sa pola puta kako bih kupila i novine. Brine me magla, ali ne smijem ništa da govorim, jer je doček već spreman. U dva smo na aerodromu i u tih petnaestak minuta čekanja pedeset puta sam objasnila proceduru iskrcavanja iz aviona i odgovorila na pitanje zašto ga još nema. Konačno smo opet porodica na okupu. Nakon ručka i prepričavanja detalja uspješne posjete bh. umjetnika Kairu i Aleksandriji, koju je organizovalo Kantonalno ministarstvo kulture, pijemo kafu. Muž me pita kakva je politička situacija u zemlji i šta se to dešavalo, jer njima su rekli... Pružam mu novine uz pitanje da li on stvarno misli kako ja pratim političku situaciju i konstataciju da se izvan ove zemlje uvijek čini kao da se u njoj nešto epohalno dešava. Svi oni koji nemaju tu privilegiju da nas gledaju sa strane dobro znaju kako se ovdje nikada ne dešava ništa.
Ponedjeljak, 03.12.2007.
Opasno kasnim sa kolumnom za magazin Gracija za koji pišem i to mi gotovo nije dalo da spavam. Pomalo me umara taj jednolični ritam – svaki drugi utorak na uredničkom stolu. Iako dijete neprekidno učim devizi kako sve što možeš danas... i tako to, ja sam nepopravljiv kampanjac i koliko god vremena imala tu kolumnu ću uvijek pisati nakon odjave programa u ponedjeljak naveče. Razmišljam o tome kako neki poslovi uvijek izgledaju mnogo glamuroznije kada se gledaju sa strane. Novinarstvo, kao jedan od mojih poslova, ili gluma kao onaj kojim se zapravo bavim u životu su ljudima koji sa njima nemaju dodira poslovi u kojima se na lak način stiču ogromni novci. Što je objedinjavanje svih životnih ciljeva savremenog građanina BiH. Pitam se kakvo bi bilo otrežnjenje. Šta kada u pola četiri ujutro ideš kući sa probe iz pozorišta koja je počela u jedanaest sati prethodnog jutra. Ili kada te u sitne sate osvjetljava samo ekran laptopa. A pri tom je nepisana klauzula svih ugovora koje potpisuješ da će novac biti nekada. Kada – to je već domen nekih drugih poslova u kojima se koriste grah, tarot i kristalna kugla.
Utorak, 04.12.2007.
Moja jutra počinju gotovo uvijek isto – kafom u Biblioteci za slijepa i slabovidna lica. Radi se o jedinoj takvoj ustanovi u BiH, jedinoj koja slijepim licima na teritoriju cijele države pruža usluge iznajmljivanja knjiga na CD-u ili štampanim Brajevim pismom. Logično – jedva sastavlja kraj sa krajem, a produkcija knjiga je u najvećoj mjeri moguća radi nekolicine ljudi koji su pristali doći u biblioteku i čitati knjige džaba. U svijetu u kojem je najbitnije da se ima za cekera drago mi je što radim nešto za dušu, mada se počesto ljutim i kažem kako nije rješenje da se djeca liječe od sadake, da biblioteke propadaju, da se muzeji smrzavaju i pozorišta služe za predizborne koktele. Valjda stvari treba suštinski riješiti. A onda pomislim na ljude koji su u mraku i kojima moj glas i ta knjiga znači nešto u životu. I sjedim. I čitam. Ponosna na činjenicu kako mi je sutra praznik – dan volontera. Moram se sjetiti da im kupim kolača.
Srijeda, 05.12.2007.
Sve glumice serije Žene s broja 13 koja se emituje na Mreži plus pozvane su da nose modele Bosnian Hendicrafts na njihovoj godišnjoj modnoj reviji i aukciji. Prihvatile smo, mada ni jedna ne voli tu vrstu medijske eksploatacije. Divno je što ćemo se konačno okupiti na istom mjestu, jer se zahvaljujući obavezama uspijevamo povremeno čuti telefonom. Mirela radi drugu predstavu u mjesec dana, Sneža je upravo imala premijeru, a Ejla samo što se vratila iz Brčkog sa Festivala. Ipak, kada te zovne organizacija koja je počela kao humanitarna pomoć od malo vune ženama po izbjegličkim kampovima, a prerasla u ozbiljnu kuću koja prodaje svoje ručno rađene modele od vune za djecu, žene, muškarce i dom po cijelom svijetu, onda pristaneš. Naročito kada znaš da će pola od svega što se sakupi na aukciji ići u Dječiji dom Bjelave. Nepretenciozna, elegantna i prekrasno organizovana revija i aukcija sa mnogo djece koja izgledaju kao da su pobjegla iz neke čarobne zemlje patuljaka. Odlazimo zajedno na kafu i sjedimo do kasno u noć. Divno je raditi sa ljudima sa kojima se tako dobro razumiješ i koje voliš.
Četvrtak, 06.12.2007.
Uz ponedjeljak i utorak, četvrtak je dan moje obavezne rekreacije. Padala kiša, snijeg, ćuskije ili žabe, ma koliko mi se ne išlo i imala milion opravdanja da samo ovoga puta izostanem, u deset do sedam ću se nacrtati u sali za aerobik. Zato što predobro znam da to tako počne – ne odeš jednom, a onda ustanoviš kako se Zemlja nije prestala okretati oko svoje ose, pa ne odeš ni drugi put i dok se okreneš, postaješ osoba koja o rekreaciji samo priča. A ne radi je. Jako se trudim uraditi cijeli trening. I zato jer je to za mene jako korisno, ali i zato jer znam da smo mi žene takve – kako krene neka teža vježba, odmah se počnemo okretati da vidimo ko može, a ko ne može da je uradi. I kolke je zapremine ta osoba u odnosu na nas. Uvijek me najviše obraduje kada među svim ženskim trenirkama, znojnicama i patikama ugledam našeg jedinog muškog člana. Pomisliš kako pravde ipak ima – znoje se i oni, samo što se kriju. I onda još više cijeniš ovoga koji skače rame uz rame sa ženama odlučnim da ovoga puta smršaju. I ne ljuti se ni najmanje na gender osnovi kada instruktorica pita – jeste li žive?
Petak, 07.12.2007.
Pljačka na aerodromu i cifra od dva do šest miliona KM glavna je tema svih razgovora. Na stranu što su svi uvjereni kako je cijela stvar dogovorena, jer drugačije, kažu, ne bi moglo, ali je mnogo važnija tema šta bismo sa tim i tolikim parama i na šta bi ih potrošili kada bi nam kojim slučajem nekako pale u krilo. Volim novac, ništa manje nego ostali ljudi i valjda je razlika samo u tome što se ja ne stidim i otkriti svoju ljubav. U isto vrijeme me nervira što je danas sve postalo na prodaju. Dok se nekada pričalo o tome kako ti novac ne može kupiti zdravlje i ljubav, sve veći broj dobro isponzoriranih žena i muškaraca koje srećem, te sve više apela u medijima ili u e-mail pošti da se pomogne nekome ko će umrijeti ne sakupi li pare za operaciju počele su ozbiljno demantovati ovu teoriju. Uglavnom, sjedimo i raspravljamo o tome šta bi ko sa dva do šest miliona. Zaključujem kako se sa tim parama ne bih usudila uraditi ništa – ne zato jer se bojim označenih novčanica, nego zato jer čvrsto vjerujem kako ko sa đavolom tikve sadi ima česte i ustrajne glavobolje. Svi se slažu, ali rasprava o imaginarnim milionima tu, naravno, ne prestaje. Što me samo još jednom uvjerava u to da šta kokuz zamisli, ni tri šlepera ne mogu povući.
