Dostupni linkovi

Vanredna vijest

Pojedinci slute promjenu pa traže tabor


Tvrtko Jakovina
Dnevnik za Radio Slobodna Evropa vodio prof.dr.sc. Tvrtko Jakovina, sa Odsjeka za povijest Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu

17. travanj 2010., subota

Gostovao sam u Interviewu tjedna Radija 101. Emisiju vodi Željko Matić. Pitanja su, kako to obično i biva u vrijeme „svibanjskih pobožnosti“ (ili „Majskih svečanosti“), razdoblja koje krene s obilježavanjem stradanja u Holokaustu, pa preko Beliburga i Dana pobjede, traje do 22. lipnja i Dana antifašističke borbe, uglavnom su vezana uz prošlost, Drugi svjetski rat. Svake se godine s istim argumentima govori o partizanima i ustašama, crvenima i crnima, ovisno, naravno, koga se pita. Ovoga je puta taj dio razgovora garniran je komentarom katastrofe od serijala Antuna Vrdoljaka o Titu. Započinjemo ipak s drugim tipom suočavanja s prošlim, komentarom isprike (ili žaljenja) Predsjednika RH Ive Josipovića u Sarajevu, odlasku u Ahmiće i Križančevo Selo, Bosni i Hercegovini općenito. Pitanja slušatelja bila su zapravo odlična, reakcije na intervju također. Od svega što sam rekao, najviše se citirao tek onaj dio koji je najviše politički, tamo gdje sam ja samo manje ili više informirani, sugovornik. Mislim da je reakcija premijerke Vlade RH Jadranke Kosor na Josipovićevu gestu i sazivanje samo dijela bivših premijera koji su trebali pomoći u odbacivanju odgovornosti za politiku devedesetih, teško razumljiv potez. Ne samo politički – on dolazi kao izravno oponiranje već izrečenim pohvalama Bruxellesa i Bijele kuće Pantovčaku – već i logički, moralni. Možda je gđa Kosor na sastanak u Banske dvore osim bivšeg ministra Mate Granića, koji više nije član ni DC-a, ni HSP-ov savjetnik, što je bio nakon izlaska iz HDZ-a, mogla pozvati, primjerice, Milana Kovača, bivšeg ministra za BiH i bivšeg potpredsjednika ugaslog Hrvatskog bloka?

Razgovor na zagrebačkoj „špici“ nakon inteviewa s Matićem i nekoliko novinara, uglavnom EPH. Razgovaramo o teškoj gospodarskoj situaciji. Propalo je 15 velikih oglašivača u proteklih pola godine-godinu dana. Izgleda kao da smo svi već bankrotirali, ali se istina ne probija u javnost.

Iz „Bulldoga“, odlazim do kultnog „Čarlija“. Zagrebačka je špica minijaturna. Tamo se predstavljala i potpisivala knjiga Borisa Pavelića, novinara Novog lista o Stipi Mesiću. Gužva se već smanjila. Najprije razgovaram s Joškom Parom, novim vanjskopolitičkim savjetnikom Predsjednika RH, pa sa Zrinkom Vrabec-Mojzeš, savjetnicom za društvene djelatnosti Ive Josipovića, Mesićevom kćeri Dunjom. Zatim sjedim s onim koga sam trebao vidjeti. Budimir Lončar putuje u srijedu u Kairo na poziv Hosnija Mubaraka i egipatskog Ministarstva vanjskih poslova. Tražio je da mu dan dio dokumenata iz vremena kada je bio posljednji savezni sekretar za vanjske poslove u Beogradu, vezane uz Samit PNZ 1989. Razgovaramo o Egiptu, pa osnivanju PNZ, najduže ipak o Jadranki Kosor. Pišem knjigu o Lončaru, mi se često susrećemo i družimo.

Fitnes. Idem često, najmanje četiri puta tjedno. Katkada mi se čini da bi rezultati trebali biti i vidljiviji.

Malo prije 18h sam u stanu kod Milke Planinc, predsjednice SIV-a od 1982. do 1986., partijske šefice u SR Hrvatskoj nakon Hrvatskog proljeća. U kolicima je, bolesna, ali odlično se sjeća svega (nitko ipak nije kao Leko Lončar). Piše knjigu sjećanja. Birali smo fotografije za koje treba napisati legende. Barem po jedna s Helmutom Kohlom, Francoisom Mitterrandom, Indirom Gandhi, Radjivom, dvije s Georgom Bushom i Ronaldom Reaganom, tajno snimljena s Gadaffijem, slika iz 1964. s Veljkom Vlahovićem i Ahmedom Ben Bellom u Alžiru. Potom fotografije o splitskim danima, partizanima, Trešnjevki. More fotki, život i vrijeme koje se čini tako daleko, a opet, sudeći po mom jutrošnjem intervjuu, tako živo i svježe. Nevjerojatno da nas sve toliko opterećuje, još manje vjerojatno da smo tako malo naučili iz onog što nam se, pa i ostalima u Europi, dogodilo.

Večer. Premišljam se hoću li samo na mailove odgovarati, pripremati se za poslove idući tjedan ili možda van… Sutra se zapravo dižem dosta rano.

18. travanj 2010., nedjelja


Trebao sam u Jasenovac na komemoraciju, ali nisam otišao. Gledao sam, koliko sam uspio, na televiziji i iznenadio se prvo zvižducima Jadranki Kosor, ministrima Šukeru i Milinoviću, Vladimiru Šeksu. Nije im bilo ugodno. Doduše ono što je rekao i Šeks i Jadranka Kosor, bilo je dobro, vjerojatno najjasnije što smo do sada čuli od ijednog HDZ-ovca. Stipe Mesić i Ivo Josipović bili su još jasniji. Mesić i vrlo izravan, navodeći i konkretne probleme i manifestacije onoga što nam se događa i što činimo krivo, od serije o Titu, prodaja knjiga revizionističkog karaktera.

Pišem komentar za Jutarnji list o članku kojeg je u Wall Street Journalu objavio Boris Tadić. Zovu me s Televizije Republike Srpske, ali ne mogu u Banja Luku već sutra. Navečer bih trebao još nešto napisati za Tportal. Ja nisam novinar i ne bih želio postati, ali kako lako pišem, katkada želim javno reagirati. Manje vremena za osnovni posao i osjećaj „grizodušja“ što ne stignem ni na fitnes.

Navečer gostujem u posebnom izdanju „Reportera“ Mirjane Rakić s poljskim ambasadorom Tarkom. Dan je žalosti u RH, danas je pogreb poljskog predsjednika Lecha Kaczynskog i supruge. Govorim o Katynu, kontekstu zbivanja koji su doveli do podjele Poljske 1939., NKVD-ove likvidacije 21 tisuće časnika u proljeće 1940. godine.

Ne znam zašto sam pristao toliko se novinarski angažirati ovaj vikend. Odgovarao sam i na anketu MagazIN-a Dražena Kalrića o vodećim političarima u RH. Nakon Katina, do duboko u noć, napisao sam kolumnu za Tportal, ponovo o isprikama, Poljacima, ali i Nijemcima i Jasenovcu.

19. travanj 2010., ponedjeljak


Iako mi se nije uklapalo, otišao sam više iz kolegijalnosti prema „cimeru“ dr. Dragi Roksandiću na predavanje dr. Alfreda J. Riebera, Amerikanca koji predaje na Central European University u Budimpešti. Predavanje je, kako je to uobičajeno, slabo posjećeno. Od kolega povjesničara, a na Odsjeku FF-a u Zagrebu nas je 45, jedva 7-8 ljudi. Studenata nešto više. Pitanja dva, ali predavanje izvrsno. Rieber je početak Hladnog rata pokušao definirati problematizirajući prostor Euroazije, granica i graničnih područja. Specifična kombinacija ova tri fenomena kojeg su nekada dijelila brojna carstva toga područja, uključujući i Habsburško, dala je specifični izgled Euroaziji. Sva su carstva početkom 20. stoljeća propala. Jedino je Sovjetska Rusija, SSSR, obnovila, sačuvala birokratsko-multietnički karakter i nastavila se ponašati slično kao i prethodnik, ma kako ideološki bili udaljeni.

Idem na trening i kući. Umoran. Konačno radim na vlastitoj knjizi, sređujem e-mailove. Pripremam pitanja za sutrašnji kolokvij i nešto o hladnoratovskom sukobu u kulturi, kako su James Bond 007 ili udobniji stanovi rušili ideološkog protivnika, kako je Jurij Gagarin i Lajka, tome odgovarala.

20. travanj 2010., utorak

Tri predavanja na Filozofskom. Konzultacije. Utorak je najnaporniji dan u tjednu. Predajem svjetsku povijesti nakon 1945. godine onima koji su se rodili baš kada se rušio Berlinski zid. Propustio sam sastanak s Mariborčanima s kojima, baš kao i Ljubljančanima, imamo odlične odnose već desetljećima. Manje zajednički istražujemo prošlo, više igramo nogomet i družimo se, ali i to je nešto. Snimaju me, ponovo o oprostu, za Dossier.hr HTV-a. Navečer sam išao van.

21. travanj 2010., srijeda


Studenti, ispiti, predavanje. Trčim na trening, pa od doma ponovo na Fakultet. Klub studenata povijesti – ISHA Zagreb, počinje s projekcijama filmova. Prvi je o Patriceu Lumumbi, razdoblje je moje, hladnoratovsko, a bio sam i osnivač ISHA-e (International Students of History Association - Međunarodne udruge studenata povijesti) u Zagrebu. Dovoljni razlozi da se odazovem i nešto kažem o Kongu, dekolonizaciji, podsjetim na demonstracije koje su 1960. preplavile sve gradove u bivšoj Jugoslaviji (u Zagrebu je, navodno, demonstriralo više od 100 000 ljudi) koji su uzvikivali „Mobutu, Kasavubu i Čombe, bacali su na Lumumbu bombe“. Film ne gledam, samo prvih nekoliko minuta, jer trčim do EPH, vodećeg izdavača novina i časopisa u Hrvatskoj, možda i regiji. Sastanak je Žirija za publicističku nagradu Jutarnjeg lista.

Prije sastanka u sobi glavnog urednika, gdje se žiri sastaje, odlazim do deska, srca redakcije, gdje poznam mnoge. List se završava, 18.00 je sati, svi su tu, od vlasnika Pavića, svih urednika. Govorimo o fantomskoj (ili manje fantomskoj) listi 20 različitih uglednika koji su posljednjih dana zatražili upis u članstvo SDP-a. Mada sam čuo neka imena, a neka su zaista zanimljiva, informacija je još tajna. Očito da se pojedinci pripremaju za promjenu pa traže tabor. Potom radimo, u nešto okrnjenom sastavu jer su predsjedavajući Vlaho Bogišić, ravnatelj Leksikografskog zavora Miroslav Krleža u Salzburgu, a Željko Krušelj u Koprivnici. Obojicu smo čuli telefonom. Tako smo radili u sastavu: Anton Šuljić, Davor Butković, Željko Ivanjek, Branko Matan, često ključna osoba žirija i ja. Od 12 publicističkih knjiga, koje su tek objavljene javnosti, biramo pet najboljih, o kojima ćemo raspravljati iduće srijede prije svečane dodjele. Još jedan krug rasprave i još jednom konstatiranje svega što se vidi već godinama. Uređivanje je gotovo pa nestalo iz našeg izdavaštva. Recenziranje, ako je ikada i postojalo, sada ga zasigurno više nema. Veliki ili mali izdavač, tako svejedno, jer se najbolji rukopis može pojaviti i kod jednog i kod drugog, ali i, nažalost, obrnuto. Najnevjerojatnije, a skupe, stvari mogu izaći iz kuća koje su veliki mehanizam, koje imaju osobe koje bi trebale paziti postoje li krupni promašaji.

Konačno u pet ulazi: Vera Horvat Pintarić, Viktor Žmegač, Ivan Lovrenović, Aleksandar Flaker, Mirko Kovač. Znam za koje tri knjige neću glasati za pobjednika. Tko će biti prvi, za koga bih ja volio da bude prvi, još ne znam.

22. travanj 2010., četvrtak


Sastao sam se s Majom Maričić, kćeri Augusta Košutića i unukom Stjepana Radića. Košutić je jedno vrijeme bio ministar građevine u vladi Kraljevine SHS, potpredsjednik HSS-a, jedan od političara stožerne oporbene stranke u Hrvata koji je otišao u partizane 1944., a kasnije bio uhapšen i prisiljen na privatni život. Maja Maričić ima nekoliko dosada neobjavljenih dokumenata, jedan pregled života Stjepana Radića kojeg je u 78. godini napisala njegova žena, inače Čehinja, Marija. Tekst je topao, pomalo hagiografski, ali kako je to pisala Marija Radić o Stjepanu Radiću, vrijedio bi biti objavljen. O tome razgovaramo, razgovaramo još o nekim dokumentima.

Konačno sam doma, konačno opet pišem knjigu koja bi trebala biti završena do ljeta. Na temelju arhiva Budimira Lončara i prije svega goleme, gotovo spektakularne zbirke koju je stvorio Josip Vrhovec, završavam najduže poglavlje o Nesvrstanima, genezi pokreta i važnosti za jugoslavensku politiku. Knjiga bi trebala biti o vanjskoj politici SFRJ, napose sedamdesetih i osamdesetih godina.

23. travanj 2010., petak


Prije podne pišem knjigu. Dio je to onoga o čemu ću sutra govoriti u sklopu Doktorskog studija moderne i suvremene povijesti na FF-u u Zagrebu. Neki od studenata su odlični. Žao mi je što ne vidim kako će naći posao u prenapučenim humanističkim znanostima u Hrvatskoj, gdje se posljednjih godina često nisu primali najbolji, već se primalo zato što je bilo mjesta, pa i nekoga poznalo.

Navečer ću na izbornu skupštinu Hrvatsko-američkog društva. Amerikanistika je moja subspecijalizacija, nikad me SAD nisu prestale fascinirati.

Vaše mišljenje

Prikaži komentare

XS
SM
MD
LG