Dostupni linkovi

Ipak se okreće?


Sonja Lokar
Sonja Lokar

"Zašto je riječ »feministica« praktično u čitavom svijetu politička psovka i da li se treba boriti da se to promjeni, ili pak jednostavno uskočiti u koncept jednakih prava i dužnosti za sve, pa je onda politčki nekorektno i vrlo teško bilo kome da tome protivurječi," razmišlja u Dnevniku Sonja Lokar, voditeljica Regionalnog Centra za jednakost spolova u Ljubljani.

Subota, 15.3. 2008.

Moja Slovenija, prva država nova pridošlica koja predsjedava Evropskoj uniji, odjednom puca od zanimljivih medjunarodnih susreta i tema. Barem za šest mjeseci nestaje naše sve veće provincionalnosti, od koje me hvata muka već poslednjih dvadeset pet godina.

Od idućeg ponedeljka u Ljubljani se održava zajednička sjednica predstavnika i predstavnica parlamenta Evropske unije, Afrike, Pacifika i Kariba. Parlamentarke iz Europarlamenta i tih zemalja su se okupile već danas, na svom neformalnom Ženskom forumu i razmenjuju iskustva o tome, kako sprečiti i izlečiti nasilje nad ženama.

Pričam im o tome, kako smo žene sa Balkana posle ratova, uspjele uvjeriti zemlje donatorke, da u okvirima Pakta o stabilnosti podrže Radnu grupu za jednakost polova i tako omoguće našu pretvorbu iz objekata i žrtava jedne agresivne, autokratske, primitivne, skoro isključivo muške politike, u ravnopravne sudionice jedne nove polike, koja će biti osnovana na miru, jednakosti, nedeljivim ljudskim pravima, dobrosusjedstvu, uvažavanju i poštivanju razlika, na koncenzusu o održivom razvoju.

Parlamentarka iz Tahitija citira njihovu nacionalnu poslovicu: »It takes money to care«. Od prilike to znači: Da bi se o bilo čemu moglo brinuti, potreban je novac.

Naravno, ali bar koliko novac, znače: samoinicijativa, organizacija, dobro osmišljen akcioni plan i pre svega - pravi fokus. A taj fokus, kako nam pokazuje iskustvo na Balkanu, je političko jačanje žena. Od 1999, uz velike oscilacije u podršci donatorskih vlada, postotak žena u parlamentima jugoistočne Evrope sa jadnih 7% podigle smo na još uvek niskih 18%, a u pet zemalja (Bosna i Hercegovina, Kosovo, Makedonija, Srbija i Slovenija) uzakonile smo kvote. Pakt za stabilnost upravo se ugasio, ali njegova Radna grupa za jednakost spolova je preživjela i upravo pronalazimo nove puteve, kako i dalje puniti tu čašu naše ženske političke moći, koja tu, na našim prostorima, nije ni polupuna, ni poluprazna, već joj se samo više ne vidi dno!

Nedjelja, 16. 3. 2008.

Preda mnom vidim 30 pari mladih, radoznalih ženskih očiju. Predstavnice nacinalnih unija studenata, koje su osnovale svoju neformalnu feminističku mrežu, pozvale su me da u toku godišnje konvencije njihove Evropske studentske unije, koja se ove godine bavi temom: »Studenti za demokraciju«, porazgovaramo o problemima učešča žena u politici.

Stigle su iz mnogih zemalja takozvane šire Evrope: iz Poljske i Srbije, iz Finske i Ukrajine, iz Armenije i Islanda, iz Njemačke, Španjolske, Italije, Moldove, Belorusije, sa Baltika.

Za 30 godina bit ću ili senilna, ili mrtva, a možda, za redom, i jedno i drugo, a ja hoću da dočekam da se mi žene više ne moramo boriti za osnovnu ravnopravnost u politici...

Razgovaramo o tome, zašto je »biti žena« činjenica sa važnom poličkom konotacijom; zašto su strategije žena, koje se pokušaju individualno probiti u svet politike, ako žele tu politiku menjati, a ne samo ponavljati muške modele, neuspješne, pa moramo žene uspostaviti medjusobnu solidarnost, osnivati posebne organizacije, graditi široke koalicije oko ciljeva, koji su nam zajednički, bez obzira na političku boju ili formu, u kojoj se bavimo politikom – u partiji, sindikatu, NVO, radeći kao istraživačice, parlamentarke, novinarke, pa čak, a zašto da ne, i kao ministrice. Raspravljamo, zašto je riječ »feministica« praktično u čitavom svijetu politička psovka, i da li se treba boriti, da se to promjeni, ili pak jednostavno uskočiti u koncept jednakih prava i dužnosti za sve, pa je onda politčki nekorektno i vrlo teško bilo kome da tome protivurječi. Predstavljam im novu ideju aktivnih žena iz Južne Evrope, o velikoj panevropkoj koaliciji, koju tek trebamo sagraditi aktivistice iz Evropskog ženskog lobija, evropskih sindikata, svih partijskih filijala u Evroparlamentu. Ta bi mreža trebala da se izbori za uzakonjenje pariteta, znači muškaraca i žena snagom zakona mora da bude pola-pola u svim političkim i ekonomskim telima na svim nivoima. U poslednjih 10 godina, prosek parlamentarki u zemljama EU sa bednih 16 popeo se na još uvek nikakvih 24%. Ako nastavimo tim pužjim tempom, trebat će nam barem 30 godina, da dostignemo 50%. Danas mi je rodjendan, napunila sam 60. Za 30 godina bit ću ili senilna, ili mrtva, a možda, za redom, i jedno i drugo, a ja hoću da dočekam da se mi žene više ne moramo boriti za osnovnu ravnopravnost u politici. Čestitaju mi rodjendan i zajedno se smijemo.

Ponedjeljak, 17. mart 2008.

Putujem u Kišinjev, u Moldovi. Sa tamošnjim parlamentom se moram dogovoriti, kako će učestvovati u novom regionalnom projektu Radne grupe za jednakost spolova, u kome ćemo pokušati razne vladine aktivne politike zapošljavanja obogatiti programima za one grupe žena, koje u tranzicijskim zemljama najteže pronalaze posao. To su u svim našim zemljama pre svega mlade, visokoškolovane žene i one, koje su izgubile rutinski posao, kad su prešle 45 godinu života.

Kišinjev je od Ljubljane otprilike jednako daleko kao London. Ali se do Londona stiže za pregršt eura jednim letom od slaba dva sata. A kada mi, gradjanke južne Evrope moramo da se vidimo, treba nam, kao i gradjankama nekadašnje kolonijalne Afrike, mnogo para i mnogo vremena, i moramo sa tri aviona preletjeti preko pola našeg kontinenta! Krenula sam u 9 ujutro i mrtva umorna stigla u proletnji Kišinjev u 11 uveče. Ipak, vlakom ili kolima, trebalo bi mi dva cijela dana.

Utorak, 18. mart 2008.

...kapitalizam divljeg istoka samo se malo usporio, a inače i dalje ide svojim tokom...

Moldova, nekadašnja sovjetska republika, imala je četiri miliona stanovnika i bila je vinograd i voćnjak Sovjetskog dijela svijeta. Danas to više nije, a nije ni dio nove Evrope, ni satelit nove Rusije. Sa zamrznutim konfliktom na levom bregu Dnjestra, sa milionom ekonomskih, uglavnom ilegalnih emigranata, od kojeg polovinu čine mlade žene, najsiromašnija je zemlja ove regije i ima najviši postotak žena, koje su postale žrtve trgovine belim robljem u Evropi. Nakon pokušaja tranzicije šok terapijom od strane naivnih novih demokrata, ostarjelo pučanstvo, koje živi od novaca svojih rodjakinja i rodjaka iz inostranstva, bori se sa visokom nezaposlenošću, siromaštvom i od roditelja napuštenom djecom. To stanovništvo na vlast je vratilo nekadašnje komuniste i tu ih drži već treći mandat u nadi da će im osigurati mir sa velikim susjedom, omogućiti jeftinije snabdjevanje ruskom naftom i gasom, vratiti minumum nekadašnje socijalne sigurnosti. Ali, kapitalizam divljeg istoka samo se malo usporio, a inače i dalje ide svojim tokom: privatizacija se nastavlja, komunistička socijalna država se rastače. Litar benzina košta jedan euro, litar mleka - pola evra, a plača učiteljice je 70 evra i taman je dovoljna, da pokrije cijenu, koju roditelji plaćaju za djete u privatnom dječijem vrtiću izravno, a u onom javnom, u formi raznih doplata za ogrev, obnovu, igračke, pelene, sapune i tako dalje, samo za dlaku je manja. Točka na i jeste suša, koja je harala prošle godine. Novi val mladih ljudi, ovoga puta uglavnom sa sela, već pakuje kofere.

Srijeda, 19. mart 2008.

Stigla sam u Bukurešt. U parlamentu razgovaram sa gospodjom Minodorom Clivetti, predsednicom parlamentarne komisije za ljudska prava i jednake mogućnosti, koju mi je prezaposleni predsjednik parlamenta odredio za sugovornicu. Kako je Rumunjska već članica Evropske unije, učešće tog parlamenta u našem regionalnom projektu aktivne politike zapošljavanja ne možemo financirati, a njihova suradnja bi bila dragocijena, pa Rumunjska je već prešla put, kojim sada idu Hrvatska i Makedonija, a nadajmo se, uskoro će na njega stići i druge zemlje iz naše regije. .Moja sagovornica u prošlosti je već radila sa nama, predstavlja svoj parlament u Savetu Evrope, svjesna je značaja projekta, potreban je ženama u njenoj zemlji, trudit će se iz sve snage, da njen parlament pristane na tu saradnju, kaže mi, ali ona o tome ne odlučuje. U rumunjskom parlamentu sjedi samo 10.7 % parlamentarki!

Četvrtak, 20. mart 2008.

Ustala sam u 3.30 ujutro po našem vremenu, promjenila dva aviona i stigla u Ljubljanu u 10 ujutro. Ljubim snahu, koja me čeka na aerodromu. Saopštava mi, da se moja buduća unuka Sara već okrenula glavicom prema dolje. Do roka imamo još tačno trideset dana! Obećala sam joj, da za to vreme neću mrdnuti iz Slovenije. Hoću da joj budem pri ruci, ako bilo šta zatreba, dok mi se sin, njen muž, ne vrati sa posla, koji ima u Dablinu.

Odmah odlazim u svoju kanceariju. Dočeka me 300 nepročitanih elektronskih pisama.

Petak, 21. mart 2008.

Danas me je na radnom stolu dočekalo veliko iznenandjenje. Dobila sam pravo pismo, a u njemu poziv evropskog komesara, Vladimira Špidle, da postanem članica nove mreže ekspertki Evropske komisje za pitanja političkog učešća žena. Prvi sastanak te mreže će biti 2. juna ove godine u Briselu. Presrečna sam. Nekoliko godina aktivne žene iz jugoistočne Evrope naizgeld potpuno bez rezultata, ubedjujemo Evropsku komisiju, da se mora ozbiljno latiti tog pitanja i svaki puta su nam rekli: to pitanje nije u nadležnosti Evropske komisije! A sada, divnog li čuda, izgleda, da su prihvatili, da ipak jeste u njihovoj nadležnosti!!! Epur si move? Pa, iako se još ne okreće, portudit ćemo se da se počne vrtjeti!
XS
SM
MD
LG