Dostupni linkovi

Vanredna vijest

Ukratko - Ne damo Varšavsku


Snješka Knežević
Dnevnik za Radio Slobodna Europa vodila Snješka Knežević, povijesničaraka umjetnosti iz Zagreba.

Subota, 17. srpnja 2010.

Loše sam spavala... kovitlaci slika, tjeskoba, idem nekuda kamo ne mogu stići, labirinti, ne znam gdje sam, sumračno...ni dan ni noć. Jasno mi je da je to refleks jada, gorčine i bijesa iz dva protekla dana, nakon policijskog prepada na Varšavsku i svega što je uslijedilo. Ustala sam u praskozorje. Divna svježina, potpun mir, čak se ni ptice u Tuškancu ne glasaju, samo malo podrhtavaju breze i lipe, intezivno mirišu borovi... Na istoku, iznad krovova Gornjega grada opalna zona vedrine... Šećem stanom kao životinja u kavezu. Ako nešto ne podnosim to su nasilje i nepravda, refleksno sam na strani žrtava. Ali jesu li aktivisti žrtve? Kad sam se na Tomaševićev poziv oko 9 ujutro sručila u Donji grad, Gundulićeva je bila zagušena, neviđena količina policije, oklopnih kola, hrpe reportera, aktivisti su se kretali u vrtlozima... trebalo je nagađati kud idu... uspjela sam čak i nešto fotografirati. Dok su sjedali na raskršće Gundulićeve i Masarykove, čvrsto se zbijali u redove, čekali da ih policajci prenesu u Marice, bili su ozareni... odlučnih lica, čak nasmiješeni. To nisu žrtve. Dok su specijalci, uglavnom njihovi vršnjaci, djelovali zbunjeno, kao da im je neugodno ili se čak stide. Na presici pred kinom Europa, dan prije atentata na Varšavsku, rekla sam da su jedina elita oni koji su tu tjednima boravili, spavali i čuvali ulicu. Oni su nada.

Nedjelja, 18. srpnja 2010.
Dan je počeo silnom olujom prije 5 ujutro, tek se danilo, stabla su se povijala, kiša je šibala iskosa, uskoro kao da se sručio vodeni zid. Zatvorila sam sve prozore i gledala kako tutnji. Da li to priroda bjesni i daje sebi oduška jer ju ugrožavamo... hoće nas uništiti ?
Jučer sam oko podneva ipak otišla u Varšavsku, da vidim poprište. Prekrasna visoka stabla, titravih krošanja uništena su za sat vremena, samljevena, kako su rekli na vijestima, a to je izveo Zrinjevac koji se bavi kultiviranjem zelenila i parkova... Što su osjećali vrtljari pri tom zločinu... možda ništa. Nitko nije rekao da je to biocid, kao što je egzekucija Trojanskog konja u zimi bila kulturocid ili articid. I jedno i drugo ikonoklastički čin – poništavanje poruke i značenja. A sigurna sam da bi ti koji su pozvali policiju jednakom brutalnošću poništili aktiviste.
Posvuda prava zagrebačka subota... muvana, djeca, baloni, ulični svirači, među njima ima čak cura i dječaka koji dobro sviraju Bacha. Idem na plac kupiti lavandu, još cvate...
Navečer, u nedjelju, razgovaram s dragom prijateljicom i kolegicom iz Dubrovnika, peti ili šesti put je na kemoterapiji... novi lijekovi, jer je na stare postala rezistentna. Oca je pokopala prije tri tjedna, priča mi o svom vrtu u ulici Uz tabor na Pločama, drevnom karavanskom putu... Cvjetna džungla kaže! I završava doktorat... bez kose i trepavica!

Ponedjeljak, 19. srpnja 2010.

Nisam završila tekst koji sam danas morala predati, u 9 sati došlo je do kratkog soja koji je potrajao do popodneva. Ne javljam se Axis-designu koji prelama moju knjigu i sve je završio pa čeka, dugujem još dva teksta, a morala bih pregledati što su već učinili. Neizmjerno pristojan gospodin oprašta mi otezanje.
Javlja mi Saša Borić da sutra ide na sjednicu Gradske skupštine gdje će biti govora o Varšavskoj, dobro se pripremila, premda nema pravo glasa, bit će na galeriji. Mediji su učinili svoj posao, najprije HRT koji je zahvaćen gangrenom – hvala Viliju Matuli za definiciju HDZ-a. Otupjeli su oštricu, svi trabunjaju o procedurama, legalnosti, a o esencijalnom ni riječi. Od svih koji su nastupili i oglasili se, nitko nije rekao da je legalnost iznuđena u mafijaškom stilu, besramnim zloupotrebama, providnim smicalicama. Gdje je klinac koji će reći: car je gol!

Utorak, 20. srpnja 2010.

Završila sam tekst, predat ću ga u Zavodu za arhitekturu prije obrane disertacije mog kolege Valušeka na Arhitektonskom fakultetu. Zašto na tom faksu? Jer su mu život ogorčavali na Filozofiji godinama, zato što je izvrstan i netko, za razliku od onih koji su nitko. Čeka nas u ohlađenoj, lijepoj maloj dvorani, elegantan, opušten, na platnu je već slika. Došla sam prva, olakšana za tekst i DVD, koji u Zavodu nikoga nisu impresionirali. Hvala, super, idemo dalje... kako uvijek govori šef, Nenad Fabijanić... ali ga čak nije ni bilo.
Slušat ćemo o Opatiji fin de sièclea, arhitektonskom opusu Bečanina Karla Seidla. Valušek briljira, power point bi se mogao prikazati i na televiziji Arte. Komisija pita, najprija ja, kao „dama“, kažu – a riječ dama neodoljivo me vraća u frizerski salon Kincl, nasuprot iščezle sinagoge... Dama, dakle, pita, a Valušek odgovara, spretno, superiorno. Idemo na zajednički ručak koji će potrajati satima. Oko 18 sati zove Saša Borić, sjednica je završena nakon 6 sati. Potpuno je slomljena, plače i jeca, ja je tješim, čut ćemo se sutra.
Nakon beskrajnog objeda, sjedim s Draženom Juračićem i njegovom pametnom i lijepom Jelenom u bivšoj Marinkovićevoj u razgovoru o svemu i svačemu, samo ne o Varšavskoj, jer je on promotor garaža u centru. Upoznala sam čak njegovog mlađahnog investitora, Amerikanca, koji obnavlja i modernizira Club mediteranée u Pakoštanima, kamo Jelena i Dražen idu na izvide svakog vikenda da bi smislili inovacije. Plavooki dečko iz Texasa ima umiljatog avlijanera s velikim očima, koji hoda bez lajnice, svakom se javlja i trpi vrućinu... to mu uzimam za dobro, bez obzira na moje predrasude prema kapitalistima. Doma vidim koliko me ljudi zvalo, ali ne otvaram mail ni televiziju. I pauza je muzika, govorila je Elly Bašić, moja najdraža profesorica.

Srijeda, 21. srpnja 2010.
Nazvala sam Sašu Borić da čujem je li se naspavala i kako je bilo u Gradskoj skupštini, ali prije toga pregledavam na internetu vijesti. Saša je zadovoljna dugotrajno distanim zaključcima: treba prekinuti radove, redefinirati pojam javnog interesa, Bandića se poziva na ostavku... Šprem kaže: politički problem bez presedana, političko rješenje s presedanom (baš jasno za opći obrazovni prosjek!), Morana Paliković: potrošen model upravljanja gradom. Saša, potpuno obnovljena i puna energije, zna i kako riješiti kompromis: naći drukčiji ulaz/izlaz za Hoto-garažu, proširiti pješačku zonu na Gundulićevu, a u Varšavskoj do Frankopanske, obnoviti fasadu Glazbenog zavoda – hvala što se netko sjetio – vratiti izgled Cvjetnom trgu prije elitizacije 1995., ali kako, pitam se: možda skinuti kandelabre, možda nakazne kućice za cvijeće, drugo neće ići i na kraju, ono što trubim više od dvadeset godina: reorganizirati ukupni promet u Donjem gradu, drugim riječima zaštititi ga konačno. Najprije ukinuti zelene valove, kažem. Drago mi je da smo ponovno u zoni utopije, tu smo doma.
U 13 sati presica Zelene akcije i Prava na grad ispred bivše Znanstvene knjižare na Cvjetnom, jer Urša, Celakoski i Tomašević ne smiju u blizinu gradilišta, inače smjesta u buksu. Hrpa novinara, snimatelja, među kojima vidim i gada koji snima za Horvatinčića... Nema veze, trojka je briljantna. Ne odustaju, pripremit će se za jesen, razotkrili su lice tzv. legalnosti, odbijaju stranačke manipulacije s Varšavskom. Znam i otprije: bit će to nova politička platforma, oni znaju kako okupiti ljude, znaju se boriti, a nadasve znaju što žele. Rupa se kopa, ali oni pobjeđuju.

Četvrtak, 22. srpnja 2010.

Paklena je vrućina, ali moram na Rektorat da dogovorim s prorektorom, arhitektom Baletićem sve o tiskanju monografije zgrade Sveučilišta, na kojoj radimo već dvije godine. Bit će gotova za dies academicus, u novembru, zadovoljni smo. Slučajno na čas ulazi rektor Aleksa Bjeliš i potvrđuje što je već dogovoreno: da Sveučilište formira odbor ili tribinu na kojoj će se sustavno raspravljati o prostornim problemima grada. Rektor je pozitivan i realan, ne može biti bolji. Ali sada na odmor, a u jesen nanovo! Kada je jesen? pitam uvijek.
Oko 11 odlazim u Zavod za arhitekturu da vidim kako će izgledati naš elaborat, a najviše kompjutorske simulacije. Plan je da završimo do sredine idućeg tjedna, dosta je još posla, za mene malo. Modeli su savršeni, gledamo novi, nepoznati Zagreb. Evo o čemu je riječ: golemi zeleni potez od Ilice do Trešnjevke, koji sadrži više trgova, integrira stare periferije i nudi novi urbanitet. Najveća novost: pruga i vlakovi idu pod zemlju, a na njihovu mjestu kao premosnica drugi, poprečni zeleni pojas. Rješenje je pars pro toto za cijeli prastari problem, obećanje INTEGRIRANOGA GRADA. Tako glasi motto. Projekt zovemo Novi Zapadni perivoj. Ponovno smo u zoni utopije. I osjećamo se odlično.
Oko 15, kod kuće, posjetio me Serafin, Nepoznat netko...

Petak, 23. srpnja 2010.

Danas prije podne ostajem kod kuće da odradim hipoteke, točnije, dio hipoteka. U 13 sati još jedna obrana doktorata, posljednji dan, doslovno. Posvećujem se od 6 sati svom botaničkom vrtu na balkonu... džungla, zahvaljujući zalijevanju tri puta na dan... kohabitacija mediterana, egzotike, autohtonog ili – elite i proletarijata. Za Društvo povjesničara umjetnosti moram napisati javnu izjava s komentarom o Varšavskoj. Ne mogu reći da je lako, teško mi je stati na distancu. Dakle, bez emocija, pišem: utvrđujemo našu solidarnost s aktivistima, podržavamo nastavak akcije (ma što to bilo, kažem sebi, jer se kunsthistoričarima, barem većini, gadi politika), uvijek ima nade u popravak.
Ukratko: NE DAMO VARŠAVSKU. To je i nehotice ispalo kao motto ovog dnevnika.

Vaše mišljenje

Prikaži komentare

XS
SM
MD
LG