Dnevnik za Radio Slobodna Evropa vodio Slavko Podgorelec, novinar i publicista iz Banja Luke, banjalučki hroničar i istraživač njene prošlosti.
Subota, 15. maja
Kako da ne psujem kad napolju kiša caruje. I zima. Sve je (s)umorno. Osim razmišljanja o mom radio serijalu ’Medaljoni u vremenu’ koji je na programu Radija Republike Srpske od 2004. godine, a 26. aprila je emitovana 300. epizoda. Od sedamdesetih sakupljam zapise hroničara, domaćih i stranih putopisaca, diplomata i vjerskih službenika koji su pohodili Banjaluku i Bosnu i Hercegovinu i ostavili ’medaljone’ o multikulturnoj i multireligijskoj koegzistenciji tri nacije odnosno tri vjere. Kako reče onaj britanski pisac i dramaturg Somerset Mom, tradicija treba da bude vodič, a ne tamničar. Iskreno vjerujem da na Svijet dolazimo sa unaprijed određenom misijom, a sretan je onaj ko je prepozna. Ja sam sretan jer sam prepoznao moju misiju. Hvala Bogu – pomen poginulim na Brčanskoj malti u Tuzli protekao je bez incidenta. Po kiši i hladnoći jurcam na biciklu. Ima li u Banjaluci iko blesaviji od mene?!
Nedjelja, 16. maja
Opet psovka, i opet kiša, a na planinama snijeg. Moram redukovati slikoviti vokabular. Omaknuće mi se, kao onomad na uskršnjem prijemu koji za novinare upriliči biskup banjalučki Franjo (Komarica). Ja ’kresnuh’, a zgranuti biskup se prekrsti. Zvoni telefon – traže knjigu ’Medaljoni u vremenu’, a neko opet ’Izlet u Banjaluku’. Objašnjavam da ’Medaljoni’ nisu štampani (bila bi to četiri toma od po 600 stranica), a moj ’Izlet’ (koji sadrži neke fragmente serijala) može se nabaviti u knjižari ’Littera’. Prate serijal. I putem interneta. Zapravo, ’Medaljone’ sam proteklih godina, kao multimedijalni performans, promovisao u banjalučkom Kulturnom centru Banski dvor, na Evropskoj akademiji, u sarajevskoj opštini Stari grad i Kulturnom centru Ambasade BiH u Zagrebu. Na ovo prisjećanje su me asocirali današnji susreti sa Acom Dragičevićem, bivšim ambasadorom BiH u Hrvatskoj (koji je organizovao gostovanje ’Medaljona’) i bivšim generalnim kozulom Hrvatske u BiH Ivanom Lepoglavecom.
Ponedjeljak, 17. maja
Napolju sve isto. Biciklom jurim u studio. Prolaznici ispod kišobrana zabezeknuto bulje – a ja pitam „Ima’l ko blesaviji?!“. Neki šute, drugi odmahuju glavom, treći kažu „Nema!“. Danas snimam dvije emisije jer idućeg ponedjeljka Irena i ja idemo – na more (!). Već sam spremio duge gaće, čizme i kaput. Ponijeću i kupaće gaće, zlu ne trebalo. Usred montaže zovu iz Kliničkog centra. U toku je pravljenje monografije o banjalučkom zdravstvu, a ja sam redaktor. Nedavno sam završio redakturu Monografije o bosanskopetrovačkoj Gimnaziji autora docenta dr. Brane Despota. Negdje iza podneva zove tetrolog Vojislav Vujanović iz Sarajeva. Od oktobra prošle godine sumiramo materijale za monografiju o neprevaziđenom glumcu Ademu Ćejvanu, Banjalučaninu. Akobogda - biće nešto. Banjalučani nisu (samo) oni rođeni u ovom gradu – Banjalučani su svi koji su djelom zadužili ovu sredinu. Banjalučanin je i Nijemac pater Franc Pfanner, svećenik i rodonačelnik samostana Trapista. Trapisti su 1899. upalili prvu električnu žarulju u Banjaluci, a moja malenkost je, prošle godine, animirala gradonačelnika Dragoljuba Davidovića i generalnog direktora RTRS Dragana Davidovića da se javno i svečano obilježi 110 godina prve žarulje. Ponosan sam jer sam – Banjalučanin.
Utorak, 18, maja
Sve je isto, kiša i zima: Aliluja ! Ima pet godina kako se klonim dnevne ’informative’. Politika je sinonim za korupciju – svojevremeno je zaključio britanski pisac Džonatan Svift. Alal’ mu ćufta! Slušam i gledam: novi britanski ministar vanjskih poslova izjavi (ničim izazvan!) kako bi u BiH ’trebalo pokazati mišiće’ (!). Naravno, odmah (diplomatski odmjereno – a kako bi drugačije?) reaguje premijer RS Milorad Dodik: „Stupio na dužnost, a glumi siledžiju! Dosta je bilo siledžijstva, i baš bih volio da vidim njegove (Heigove) mišiće!“ Tako brate! Imal’ ko jači?! Nema.
Srijeda, 20. maja
Sunce! Danas se navršavaju tri godine (2007.) otkako su me izvukli iz prepolovljenog ’golfa’. Polomljen kuk i nekoliko rebara. Na ’lice mjesta’ je, među prvima, stigao moj jaran i kolega Erdo (Katana) i organizovao odšlepavanje olupine. Mene su odšlepali u operacionu salu, ugradili pola metra dugu ploču i zavrnuli sa 16 ’šarafa’. Što ti je život: dok ne krepaš (ili makar ne zaglaviš u bolnici) pojma nemaš koliko te cijene ! U bolničkoj sobi – defile. Irena je od ’rostfraja’: svakog dana me posjećuje ... Volim kibicovati kockare. Nedavno sam prisustvovao najpoštenijoj kockarskoj seansi. Mehmed, Jovan i Zvonko poručili tri turske kafe. Kocke (šećera) ostavili na tacnama. Pitam kako su. Vele da kockaju. Kako ? Lijepo: na čiju kocku slati muha taj dobija. Utakmica između ’Želje’ i ’Borca’ (u po’ Sarajeva!) protekla bez incidenata. Super!
Četvrtak, 20. maja
Oblaci i kiša. Bestraga Island, vulkan i meteorologiju. Zovu sa BH televizije – napravili bi neku storiju o Safikadi. To je banjalučka Julija koja se, nesretno zaljubljena, spektakularno ubila. Otada na njenom mezaru (grobu) u centru Banjaluke, zaljubljeni (od sve tri vjere) pale svijeće. Profesor (muzički pedagog, dirigent i pekar) Muharem Insanić komponovao je, a ja napisao libreto za istoimenu operu. Premijera uvertire dogodila se na jubilarnom festivalu ’Sarajevska zima’ februara prošle godine u Narodnom pozorištu. Slušam i gledam – opet politika! Više ne znaš ko je s kim i ko koga... Harija (Silajdžića) ni šleperom nisu mogli poćerati u Beograd – kad ono, eto njega u Beogradu 25. maja! Pozvao ga Tadić (Dodikov jaran). Nije nego! Pa ne može to tako! – ljuti se premijer RS Mile Dodik. U pravu je Mile: našeg (srpskog) člana predsjedništva Hari nije pitao za dopuštenje da se susretne sa srbijanskim predsjednikom...
Petak, 21. maja
Evo i kraja ovom pisani. Pravoslavni musliman Meša Selimović opisuje Bosance:
„Primaju nerad od Istoka i ugodan život od Zapada; zajedno su u nevoljama, zato i ne vole da često budu zajedno (...) Mi smo ničiji, uvijek na nekoj međi, uvijek nečiji miraz; drugi nam čine čast da idemo pod njihovom zastavom, mame nas kad smo potrebni a odbacuju kad odslužimo; otkinuti a ne prihvaćeni, strani svakome i onima čiji smo rod; stali smo na pola puta, zabezeknuti, nećemo da gledamo unazad a nemamo kamo da gledamo unaprijed, zadržavamo vrijeme u strahu od ma kakvog rješenja.“¨
Završavam molitvom drugog Bosanca, katoličkog pravoslavca Ive Andrića:
„Gospode, koji si nad svetovima i vladaš i znaš, pogledaj, molimo te, i na ovu brdovitu zemlju Bosnu, i na nas koji smo iz njena tla nikli i njen hleb jedemo: usadi nam mir u srce i slogu u gradove. Ne daj da nas više zlim zadužuju. Dosta nam je krvi i ratničke vatre. Mirnog hleba smo željni.“
Subota, 15. maja
Kako da ne psujem kad napolju kiša caruje. I zima. Sve je (s)umorno. Osim razmišljanja o mom radio serijalu ’Medaljoni u vremenu’ koji je na programu Radija Republike Srpske od 2004. godine, a 26. aprila je emitovana 300. epizoda. Od sedamdesetih sakupljam zapise hroničara, domaćih i stranih putopisaca, diplomata i vjerskih službenika koji su pohodili Banjaluku i Bosnu i Hercegovinu i ostavili ’medaljone’ o multikulturnoj i multireligijskoj koegzistenciji tri nacije odnosno tri vjere. Kako reče onaj britanski pisac i dramaturg Somerset Mom, tradicija treba da bude vodič, a ne tamničar. Iskreno vjerujem da na Svijet dolazimo sa unaprijed određenom misijom, a sretan je onaj ko je prepozna. Ja sam sretan jer sam prepoznao moju misiju. Hvala Bogu – pomen poginulim na Brčanskoj malti u Tuzli protekao je bez incidenta. Po kiši i hladnoći jurcam na biciklu. Ima li u Banjaluci iko blesaviji od mene?!
Nedjelja, 16. maja
Opet psovka, i opet kiša, a na planinama snijeg. Moram redukovati slikoviti vokabular. Omaknuće mi se, kao onomad na uskršnjem prijemu koji za novinare upriliči biskup banjalučki Franjo (Komarica). Ja ’kresnuh’, a zgranuti biskup se prekrsti. Zvoni telefon – traže knjigu ’Medaljoni u vremenu’, a neko opet ’Izlet u Banjaluku’. Objašnjavam da ’Medaljoni’ nisu štampani (bila bi to četiri toma od po 600 stranica), a moj ’Izlet’ (koji sadrži neke fragmente serijala) može se nabaviti u knjižari ’Littera’. Prate serijal. I putem interneta. Zapravo, ’Medaljone’ sam proteklih godina, kao multimedijalni performans, promovisao u banjalučkom Kulturnom centru Banski dvor, na Evropskoj akademiji, u sarajevskoj opštini Stari grad i Kulturnom centru Ambasade BiH u Zagrebu. Na ovo prisjećanje su me asocirali današnji susreti sa Acom Dragičevićem, bivšim ambasadorom BiH u Hrvatskoj (koji je organizovao gostovanje ’Medaljona’) i bivšim generalnim kozulom Hrvatske u BiH Ivanom Lepoglavecom.
Ponedjeljak, 17. maja
Napolju sve isto. Biciklom jurim u studio. Prolaznici ispod kišobrana zabezeknuto bulje – a ja pitam „Ima’l ko blesaviji?!“. Neki šute, drugi odmahuju glavom, treći kažu „Nema!“. Danas snimam dvije emisije jer idućeg ponedjeljka Irena i ja idemo – na more (!). Već sam spremio duge gaće, čizme i kaput. Ponijeću i kupaće gaće, zlu ne trebalo. Usred montaže zovu iz Kliničkog centra. U toku je pravljenje monografije o banjalučkom zdravstvu, a ja sam redaktor. Nedavno sam završio redakturu Monografije o bosanskopetrovačkoj Gimnaziji autora docenta dr. Brane Despota. Negdje iza podneva zove tetrolog Vojislav Vujanović iz Sarajeva. Od oktobra prošle godine sumiramo materijale za monografiju o neprevaziđenom glumcu Ademu Ćejvanu, Banjalučaninu. Akobogda - biće nešto. Banjalučani nisu (samo) oni rođeni u ovom gradu – Banjalučani su svi koji su djelom zadužili ovu sredinu. Banjalučanin je i Nijemac pater Franc Pfanner, svećenik i rodonačelnik samostana Trapista. Trapisti su 1899. upalili prvu električnu žarulju u Banjaluci, a moja malenkost je, prošle godine, animirala gradonačelnika Dragoljuba Davidovića i generalnog direktora RTRS Dragana Davidovića da se javno i svečano obilježi 110 godina prve žarulje. Ponosan sam jer sam – Banjalučanin.
Utorak, 18, maja
Sve je isto, kiša i zima: Aliluja ! Ima pet godina kako se klonim dnevne ’informative’. Politika je sinonim za korupciju – svojevremeno je zaključio britanski pisac Džonatan Svift. Alal’ mu ćufta! Slušam i gledam: novi britanski ministar vanjskih poslova izjavi (ničim izazvan!) kako bi u BiH ’trebalo pokazati mišiće’ (!). Naravno, odmah (diplomatski odmjereno – a kako bi drugačije?) reaguje premijer RS Milorad Dodik: „Stupio na dužnost, a glumi siledžiju! Dosta je bilo siledžijstva, i baš bih volio da vidim njegove (Heigove) mišiće!“ Tako brate! Imal’ ko jači?! Nema.
Srijeda, 20. maja
Sunce! Danas se navršavaju tri godine (2007.) otkako su me izvukli iz prepolovljenog ’golfa’. Polomljen kuk i nekoliko rebara. Na ’lice mjesta’ je, među prvima, stigao moj jaran i kolega Erdo (Katana) i organizovao odšlepavanje olupine. Mene su odšlepali u operacionu salu, ugradili pola metra dugu ploču i zavrnuli sa 16 ’šarafa’. Što ti je život: dok ne krepaš (ili makar ne zaglaviš u bolnici) pojma nemaš koliko te cijene ! U bolničkoj sobi – defile. Irena je od ’rostfraja’: svakog dana me posjećuje ... Volim kibicovati kockare. Nedavno sam prisustvovao najpoštenijoj kockarskoj seansi. Mehmed, Jovan i Zvonko poručili tri turske kafe. Kocke (šećera) ostavili na tacnama. Pitam kako su. Vele da kockaju. Kako ? Lijepo: na čiju kocku slati muha taj dobija. Utakmica između ’Želje’ i ’Borca’ (u po’ Sarajeva!) protekla bez incidenata. Super!
Četvrtak, 20. maja
Oblaci i kiša. Bestraga Island, vulkan i meteorologiju. Zovu sa BH televizije – napravili bi neku storiju o Safikadi. To je banjalučka Julija koja se, nesretno zaljubljena, spektakularno ubila. Otada na njenom mezaru (grobu) u centru Banjaluke, zaljubljeni (od sve tri vjere) pale svijeće. Profesor (muzički pedagog, dirigent i pekar) Muharem Insanić komponovao je, a ja napisao libreto za istoimenu operu. Premijera uvertire dogodila se na jubilarnom festivalu ’Sarajevska zima’ februara prošle godine u Narodnom pozorištu. Slušam i gledam – opet politika! Više ne znaš ko je s kim i ko koga... Harija (Silajdžića) ni šleperom nisu mogli poćerati u Beograd – kad ono, eto njega u Beogradu 25. maja! Pozvao ga Tadić (Dodikov jaran). Nije nego! Pa ne može to tako! – ljuti se premijer RS Mile Dodik. U pravu je Mile: našeg (srpskog) člana predsjedništva Hari nije pitao za dopuštenje da se susretne sa srbijanskim predsjednikom...
Petak, 21. maja
Evo i kraja ovom pisani. Pravoslavni musliman Meša Selimović opisuje Bosance:
„Primaju nerad od Istoka i ugodan život od Zapada; zajedno su u nevoljama, zato i ne vole da često budu zajedno (...) Mi smo ničiji, uvijek na nekoj međi, uvijek nečiji miraz; drugi nam čine čast da idemo pod njihovom zastavom, mame nas kad smo potrebni a odbacuju kad odslužimo; otkinuti a ne prihvaćeni, strani svakome i onima čiji smo rod; stali smo na pola puta, zabezeknuti, nećemo da gledamo unazad a nemamo kamo da gledamo unaprijed, zadržavamo vrijeme u strahu od ma kakvog rješenja.“¨
Završavam molitvom drugog Bosanca, katoličkog pravoslavca Ive Andrića:
„Gospode, koji si nad svetovima i vladaš i znaš, pogledaj, molimo te, i na ovu brdovitu zemlju Bosnu, i na nas koji smo iz njena tla nikli i njen hleb jedemo: usadi nam mir u srce i slogu u gradove. Ne daj da nas više zlim zadužuju. Dosta nam je krvi i ratničke vatre. Mirnog hleba smo željni.“
