Novo poglavlje borbe za prava osoba s invaliditetom

Dnevnik za Radio Slobodna Evropa vodio Milan Šaranović, direktor Centra za antidiskriminaciju Ekvista u Podgorici.

Subota, 29. oktobar
Osvanuo je jedan neobično topao i sunčan dan. Vikend je obično mirniji dio nedjelje, bar u mom slučaju. To je vrijeme koje uglavnom provodim u kući. Stoga je ovo nezahvalan dan za otpočinjanje dnevnika, iako se radi o danu koji najviše volim. No šta da se radi. Opisaću i ovaj dan, bez nekog uljepšavanja, a sa namjernim izostavljanjem određenih dešavanja. Ni meni samom nije poznato zašto. :)
Subota je dan kada nastojim da ne radim ništa. Upravo je danas to bio slučaj, izuzimajući pisanje ovog dnevnika. Danas sam na terasi proveo skoro dva sata, akumulirajući sunčevu energiju. To je lijepo provedeno vrijeme u krugu roditelja i sestre, i neizostavno Lune, koja se premještala sa jednog mjesta na drugo, takođe akumulirajući sunčevu energiju. Neobično je provoditi vrijeme u tom sastavu, pošto Marija sa Peđom živi na Cetinju, pa je to bila jedinstvena prilika za porodično druženje.
Ustaljenu mirnoću dana, prodrmali su zvuci bušilice, elektičnog šrafcigera, i usisivača koji su upotrijebljeni za instalaciju novih radijatora, kao i uklanjanje posljedica tog postupka...
Pišući ove redove pomišljam kako sam zapostavio svoj blog. Vratiću mu se ovih dana definitivno.

Nedjelja, 30. oktobar
Danas sam, neuobičajeno za nedjelju, dan proveo u pokretu. Odluka Vlade da uz potpuno ignorisanje stavova civilnog društva, odnosno organizacija osoba s invaliditetom i drugih, usvoji Odluku o obrazovanju savjeta za zaštitu od diskriminacije, kojom se ukida Savjet za brigu o licima s invaliditetom, dovodi me do zaključka da Vlada ono što zacrta i ostvari, makar to bilo i na njenu štetu. Iako su organizacije osoba s invaliditetom negodovale zbog toga, i iako im je bilo obećano da se odluka neće usvojiti prije nego što se održi sastanak sa remijerom ili potpredsjednikom Vlade, u Službenom listu od 21. oktobra izašla je odluka o obrazovanju Savjeta za zaštitu od diskriminacije.
Upravo zbog te Odluke, i tog odnosa prema civilnom sektoru danas sam išao da dam izjavu kojom sam izrazio negodovanje povodom takvog odnosa. Tu priliku sam iskoristio da svoju kancelariju oslobodim suvišnih papira...

Ponedjeljak, 31. oktobar
Nova radna nedjelja. Ovo je period u kom se aktivno moram baviti razvojem EKVISTE... Ipak, uvažavajući temu i Centar za građansko obrazovanje, veći dio dana provedoh na Okruglom stolu na temu: Implementacija građanskog vaspitanja/obrazovanja u obrazovni sistem Crne Gore. Čuh da je građansko vaspitanje/obrazovanje obavezan predmet u osnovnoj školi, što je odlična stvar; da je urađeno mnogo, ali i da još treba raditi kako bi građansko obrazovanje/vaspitanje zaživjelo u praksi...
Večernji dio dana obilježilo je pisanje izvještaja sa održane radionice o ljudskim pravima osoba s invaliditetom i filozofiji samostalnog življenja.
Uglavio sam i vježbe sa fizioterapeutom, od kojih zavisi moja opšte-fizička kondicija.

Utorak, 1. novembar
Prilično ispunjen i dug dan. Inače ovo je dan koji najmanje volim. Nemam neki poseban razlog, jednostavno je tako.
U kancelariji sam bio aktivan na utemeljivanju Centra, ili bolje rečeno na svom utemeljenju kao zaposlenog :)...
Dadoh i neki doprinos izradi monitoring izvještaja o posjetama jednoj od ustanova zatvorenog tipa u Crnoj Gori...
Obavijestiše nas oko 16:00 da se traženi sastanak sa premijerom održava sjutra u 13:30. Na vrijeme, nema što! Ipak se ispostavlja da u nekoj mjeri treba vjerovati datoj riječi. Vidjećemo sjutra!
Izvedoh Lunu da obavi svoje obaveze. Trebam joj posvetiti više pažnje... Upravo zbog toga odlučih i da idem pješke kući, kako bi ona imala priliku da protegne noge :)

Srijeda, 2. novembar
Danas je „istorijski“ dan. Sastanak sa predsjednikom Vlade je uspio! Postignut je dogovor da se sporni dio Odluke o obrazovanju savjeta za zaštitu od diskriminacije, kojim se ukida Savjet za brigu o licima s invaliditetom, izbriše, čime se ponovo uspostavlja taj Savjet. Ovaj dan je značajan, a epitet istorijski poprima, zbog više stvari. Jedna od njih je svakako i činjenica da smo uspjeli da se izborimo za ono što smatramo pravom mjerom stvari. Osim toga, pokazali smo da smo u stanju da se ujedinimo oko najznačajnijih pitanja čime ulazimo u novo poglavlje borbe za prava osoba s invaliditetom. Nakon sastanka kolega me je upitao: „Da li smo uradili dobru stvar?“. Moj odgovor na to bio je: „Uradili smo dobru stvar. Prvo, pokazali smo da smo jedinstveni što je pobjeda broj 1. Drugo izborili smo se za ono što smo svi zajedno zaključili da je dobro. To je pobjeda broj 2. Čak i da smo pogriješili u tome opet smo uspjeli.“
Uzbuđenje koje osjećam zbog današnje prve i druge pobjede, teško da mogu opisati, pa neću ni pokušavati, a pokušaj da budem pametan i dam neki zaključak na kraju, ne vrijedi...

Četvrtak, 3. novembar
Iako dan koji poslije subote najviše volim, današnji se završava sa tugom. Zašto?
Život je nit koja prožima sve. Međutim, kako svaka nit ima svoj početak a samim tim i kraj, tako i ova životna počne određenim činom, a prekine se u
trenutku kada se najmanje nadamo i tako odnese nama drage osobe. To je danas bio slučaj sa našim kumom.
Jutarnji dio dana obilježilo je pripremanje dopisa za razne subjekte, a u vezi sa započetim dijalogom između organizacija osoba s invaliditetom i Uprave policije, koji bi, nadam se, trebao dovesti do boljeg tretmana i položaja osoba s invaliditetom u Crnoj Gori. Zajedno sa Marijanom počeh da pišem Vodič protiv diskriminacije osoba s invaliditetom...

Petak, 4. novembar
Samo što otvorih oči uvidjeh da sam se probudio na nekom drugom mjestu. Pogledah okolo, to je predivni bungalov na obali mora. Da! Od Sunca sve unutra bliješti. Luna ozarena suncem trči po plaži. Raduje se prirodi, životu! Izađoh i ja. Sitni pijesak, kolicima otežava kretanje, dok se polako približavam moru. Uživam slušajući opuštajući šum blagih talasa koji zapljuskuju obalu. Iz obližnjeg restorana dolazi miris svježe pripremljene ribe. Odlično – pomislih – nakon što akumuliramo dovoljno energije otićićemo tamo na porciju uživanja. Uživanje je obilježilo ovaj dan...
Na kraju bilo bi dobro, kada sve ovo ne bi bila fikcija. Dok ovo pišem razmišljam da napravim jednu takvu avanturu, koja bi, uz dobro poznatu nepristupačnost okruženja, za mene predstavlja i više od toga. To će biti svojevrstan podvig, a cilj će biti potpuno opuštanje i ljenčarenje.
Ostajem dužan za stvarni opis današnjeg dana... Do naredne prilike... Možda i na mom blogu kojem se vraćam. :)