Dostupni linkovi

Kadić Bojanić: Suživot u kladionici


Marijana Bojanić
Dnevnik za Radio Slobodna Evropa vodila Marijana Kadić Bojanić, urednica u TV Vijesti i ambasadorka zaštite životne sredine iz Podgorice

Subota, 23. april
Doručak u Podgorici, ručak na sarajevskoj Baščaršiji, večera u Slavoniji. Savršena gastronomska kombinacija različitih ukusa i mirisa. Malo jača dnevna doza ali, šta da se radi. Ne može se putovati praznoga stomaka, učila me davno moja baka Božica i ja se tog savjeta čvrsto držim i dan danas. Čak i kad nigdje od kuće ne mrdam. A ova subota je dan velike ex yu ture. Tri zemlje u jednom danu. Malo šetnje sa porodicom za praznike ne škodi.

Krstareći predivnim sjeverom Crne Gore dolazimo do Plužina. Raseljen kraj. Izlazimo iz kola da udahnemo svjež vazduh. Na brani sretosmo tek nekoliko radnika Elektroprivrede. Eh, a šta su sve obećavali Pivljanima kada su brane podizane. A ni danas do mnogih sela toga kraja ni put nije asfaltiran, mnoga su godinama bila I bez struje. Obećanog procvata i navale turista – samo u staroj priči. A sad bi, po sličnom receptu, i rijeku Moraču da potope iako se ne zna kakva je naša korist od toga. O tome kakav predivni predio bi time izgubili – da i ne govorim.
Djeca me opet pitaju za rat. Teško je to objasniti, a treba da znaju – istinu. Samo što na Balkanu istina uvijek ima više verzija.


Crna Gora polako ostaje za nama. Idemo dalje. Ka Bosni i Hercegovini.

Mojim sinovima Davidu i Nikši ovi su uzani putevi dobro poznati. Često idemo u Sarajevo. Volimo taj grad. Volimo ga zbog njegove nesebične topline, zbog prijatelja čiji nas osmjesi tamo razdragano dočekaju, zbog ćevapa, sudžukica, baklave sa pistaćima. Volimo ga jer nas uvijek rado prihvati. Nakon nekoliko sati uživanja krećemo dalje. Cestama mog djetinjstva. Putevima kojima sam kao klinka rado sa roditeljima u crvenoj ladi 1.600 putovala. Sada je sve drugačije. Iza šarenih fasada bolno proviruju ožiljci zadnjeg rata. Djeca me opet pitaju za rat. Teško je to objasniti, a treba da znaju – istinu. Samo što na Balkanu istina uvijek ima više verzija.

Sa prvim sumrakom stižemo u Slavoniju.

Nedjelja, 24. april
Uskršnje jutro sunčano i toplo. Provodimo ga u gradu na Dunavu. Vukovaru. Ujak objašnjava mom suprugu Dejanu slavonske uskršnje običaje. Ujna Mira se nije štedjela – napravila je 12 vrsta kolača. Odgovorno smo se ponijeli prema toj činjenici, vjerujte mi na riječ.

Vukovar
Ovoga jutra Vukovar slavi Uskrs i Vaskrs. Koliko ja vidim – potpuno podijeljen. Objašnjavaju mi da u gradu postoje hrvatske kavane i srpske kafane. Isto je i u okolnim selima. Srđan, moj prijatelj iz osnovne škole, priča kako je u Mirkovcima, gdje on živi, jedino zajedničko mjesto – kladionica. Imaju samo jednu pa su prinuđeni da zajedno ganjaju sreću. Valjda će je jednom uhvatiti. Pa makar i u kladionici. Srđan kaže da mu je dosta suživota. Opet bi da osjeti život. Vjerujem da većina ljudi moje generacije to isto želi.

Ja, poznata zavisnica od internet komunikacija prvi puta nakon više od 24 sata otvaram mail. Gomila pisama. Među njima i zapažanja mojih prijatelja i kolega o konceptu korišćenja bajkovite uvale Valdanos koji je dan ranije objavljen u medijima a koji potpisujemo Mustafa Canka-novinar, Dejan Milovac i Darko Pajović – nevladini aktivisti i ja. Vidjećemo šta će biti sa našom željom da se ovaj predivan kraj iskoristi uz poštovanje ekoloških standarda i ne bude samo još jedan na listi izbetoniranih prostora.

Ponedjeljak, 25. april

Rodni grad – dvije decenija nakon što više nije mjesto mog stanovanja i 13 od posljednjeg susreta sa širokim vinkovačkim ulicama i starim drvoredima. Dočekuju me nasmijana lica sa slika iz škole Ivan Goran Kovačić. Smijemo se i pričamo. Rat niko i ne pominje. Kao da se nije ni desio. Ne treba nam. Naš sto je najbučniji na terasi kafića u glavnoj ulici. Gdje je ko, šta ko radi, koliko ko djece ima... Pitaju me svi odreda – kakva je Crna Gora. Kažem im – prelijepa. Zemlja čarobnih krajolika. Zastajem i priznajem – ljudi ne vode puno računa o njenoj ljepoti. Bacaju gdje šta stignu. A vlast ne kažnjava ni velike ni male zagađivače. Šta da radim. Moram istinu reći.

Utorak, 26. april

Jedva zatvaramo gepek, palimo GPS i krećemo prema Podgorici. Nižu se slavonska sela u jutarnjoj tišini. Sve je pod konac. Okućnice besprekorno uređene. Zeleno je i tiho. Baš kako volim. Ulazimo u Bosnu. Već se vidi razlika. Rijeka Bosna nalik našim rijekama. Drveće po njenim obalama okićeno rascijepanim plastičnim kesama. U Sarajevu ja preuzimam volan. Oblaci su prekrili nebo, počinje kiša. Zabavljam se izbjegavajući brojne rupe na putu. Džoni Štulić sa radija pjeva Balkane, Balkane moj....

Vrtim radio stanice. Tražim vijesti. Gotovo na svima je jedna od udarnih
Red vijesti o visokim funkcionerima DPS-a, pa SDP-a. Tek na kraju, u jednoj rečenici, nešto šturo o REKOM-u. ...Ne, to ne smije biti naš odnos prema žrtvama stravičnih zločina, prema istini i pravdi.
informacija početak prikupljanja potpisa podrške za osnivanje Regionalne komisije za utvrđivanje činjenica o ratnim zločinima i ostalim kršenjima ljudskih prava počinjenim od 1991. do 2001. na prostoru nekadašnje države. Građanima BiH je, izgleda stalo da se sazna šta je ko kome uradio za vrijeme rata. Ulazimo u Crnu Goru. Kasno je. Uspijevam na radiju da uhvatim samo Javni servis. Vijesti u 22. Red vijesti o visokim funkcionerima DPS-a, pa SDP-a. Tek na kraju, u jednoj rečenici, nešto šturo o REKOM-u. I ni riječi više. Ni koliko traje potpisivanje, ni gdje se može potpisati, ni šta je Rekom ni za šta nam je on bitan. To je to! Ne, to ne smije biti naš odnos prema žrtvama stravičnih zločina, prema istini i pravdi. Tješi me samo pomisao da su nezavisni mediji izvijestili kako treba.

Srijeda, 27. april
Vraćam se u stvarnost. Kafa sa prijateljima koji mi prepričavaju detalje o događajima u Crnoj Gori koji su se izdešavali dok nisam bila tu - dajući svemu dimenziju koja se ne može u novinama iščitati. Srijeda je dan kada pišem tekst za Monitor. Zapravo, to obično radim noći. Kada svi zaspu i Podgorica utihne. Tema: 20 godina ekološke države Crne Gore i ekološke crne tačke koje su sve uočljivije na mapi naše male zemlje. Kombinat Aluminujuma Podgorica, nikšićka Željezara, Brodogradilište Bijela, Teromeelektrana Pljevlja, gomila spontanih deponija. Materijala za pisanje – na žalost – napretek. Posljednji put kada sam pogledala na sat bilo je dva i dvadeset. Srijeda se vec pretopila u novi dan. Vrijeme je za počinak.

Četvrtak, 28. april

Vijest dana u kući Bojanića je da se Nikša upisao u školu. Kada sam, nakon testiranja, ušla u kancelariju pedagogice Olje činio mi se odrasliji i ozbiljniji. Držeći se za ruke išli smo veselo kroz hodnik na koji su izlijetali đaci dok je brujalo školsko zvono. Škola, iako ne stara, prilično je oronula. Dvorište zapušteno i puno papira. Mora li svaki srećan trenutak u životu biti pomućen spoznajom da živimo u zemlji u kojoj su školstvo, zdravstvo, kultura, ekologija na dnu ljestvice interesovanja vlasti. Izgleda da mora. Na žalost. Nikša uzima moj telefon i javlja baki Zlati, tati i Jeli – mojoj i njegovoj zajedničkoj prijateljici – da se upisao u školu i da je znao odgovore na sva pitanja.

Četvrtak su mi uljepšale i dvije posjete. Prvo je stigla Jelena iz Austalije a nakon nje i Sanja koja već godinama živi u Sloveniji. Njeni klinci - Tara i Marin su nevjerovatno porasli. Djeca se spokojno igraju kao da su svaki dan zajedno, viču po dvorištu – neko žoga, neko lopta ali se savršeno razumiju. Nas dvije grabimo da ispričamo jedna drugoj sve ono što telefonska žica i internet ne trpe.

Ostaci crkve Aleksandra Nevskog na Sv. Stefanu, april 2011
Četvrtkom, tradicionalno, zasijeda i crnogorska Vlada. No, ovoga puta ministri SDP-a napustili su sjednicu prije nego što su njihove kolege iz DPS-a glasale da se formira Komisija koja u roku od 10 dana treba da izađe sa zaključcima o crkvi Aleksandra Nevskog na Svetom Stefanu.

Dragulj Crne Gore – grad hotel Sveti Stefan je već godinama zatvoren. Trenutno je u centru pažnje jer je kabinet Igora Lukšića za sedam dana promijenio prvobitnu odluku da se sruše zidovi koje su SPC i mještani dogradili na temeljima crkve srušene prije 50-ak godina, kada se gradio hotel, a čiji ostaci su ugledali svjetlo dana zahvaljući radovima na njegovoj obnovi. Premijer i institucije sistema su, još jednom, poklekle pred voljom SPC-a. I to nije prvi put. Ali jeste prvi put novom premijeru. I to jeste naš novi problem.

Uveče stiže mail od prijatelja koji živi u Americi i ne dolazi baš često. Kaže – gledao je na internetu moj dokumentarac “Smeće, tu, svuda pored nas” i pita me kako je moguće da smo toliko nemarni prema prirodi. Upoređuje bajkovite snimke sa propagandnih spotova koji se vrte na globalnim tv mrežama i ono što je vidio u filmu TV Vijesti. Na kraju pisma i poruka da mu javim kad počistimo ekološku zemlju. Do tada mu se ne dolazi.

Petak, 29. april

Radni dan mi ne počinje uobičajenim jutarnjim redakcijskim sastankom već idem pravo u Ministarstvo održivog razvoja na okrugli sto. Skup otvara ambasador Italije u Crnoj Gori Serđo Barbanti. Tema o kojoj ja danas pričam je: Ekologija iz novinarskog ugla - kakve informacije mediji očekuju. Uobičajeno različiti stavovi ali to što sjedimo, napokon, za istim stolom, želim da protumačim kao dobar znak.

Petkom popodne uvijek isti obred koji označava kraj radne sedmice. Dogovaramo se gdje za vikend. Uživanje u prirodi i hrani nam je zajednička strast. I uvijek joj se priklanjamo s radošću. Biće tako i ovoga puta.

Pogledajte komentare (3)

Ovaj forum je zaključen
XS
SM
MD
LG