Dnevnik za Radio Slobodna Evropa vodila Ružica Komar, pjesnikinja iz Bileće
Subota, 10.oktobar 2009.
Budi me telefonski poziv prijatelja iz susjedne države. Sunčano. Lagana gimnastika.Nakon banjskog prošlonedjeljnog tretmana pojačano znojenje. Prirodno. Pogled traži pogled sa zidova doma. Iz slojeva zidnih bolna tišina uz blagost mukle roditeljkine riječi.
Dotrajao pod lagano se giba. Može i propasti. Žurno razvrstavam prljavo rublje. Mašina pere. Okreće se CD sarajevskog pjevača. Ublažava nemir. Lipe sa trotoara preko puta prozora šire toplinu. I čarolija nijansi u treperenju lišća duž jučerašnjeg puta od Višegrada. Udruženo sa dahom lipe uz prozor odgonetam tajnu endemske biljke, zvane vilina vlas. Dok se rublje suši, raste nezdrava radoznalost susjeda, tragam za određenim rukopisom. Obično što ne tražim nađem, tako, iz mnoštva zabilješki pomoli moj maturski rad o Andriću. Kao da sam ovog trena izgovorila tu prvu rečenicu: “Samo nešto…“ I, polazeći od Kafkinog citata o dubini tajne životnog studenca,nastavljam opservacije o nemoći i moći u žudnji za ljepotom i pravim vrijednostima. Kako je moguće svijet zla preobražavati u dobrotu? Za poštovanje životnog trena, svakog stvora! Koja je mjera i mogućnost za gradnju mostova bez nasilja?
Moja ljekarka provjerava telefonom da li sam došla. Sa tetkom telefonski dogovaram nedjeljnu posjetu ujaku i dvjema tetkama. Divim se ljepoti djevojke, koja iz svatovskre kolone svraća u prodavnicu gdje kupujem voće. Raduje me ljepota mladosti kao da sam njen dio. Nije prošla. Znam samo da nemam višak vremena. Zli ga otimaju. Po diktatu okenskih talasa, iz duše bilježim.
Nedjelja, 11.oktobar 2009.
Sjeta u ritmu kiše. Malo zadovoljstvo zbog osušenog rublja na jučerašnjem suncu. Potvrda da se ništa ne ostavalja za sutra, kad se danas može uraditi. Pišem. Prijatelj iz susjedne države daje telefonske upute o upotrebi kupusovog lista za ublažavanje sijevanja bola u koljenu. Sličan recept kazivala mi nova poznanica zvana Makedonka. Osvojila bliskošću i toplinom širokog srca, kao u djetinjstvu. Takva srčanost rijetko se susreće na drumu uprljanom zavišću i koristoljubljem. Listam bilješke, brišem i pišem. Glas Kalasove sa CD-a doziva ljubav. Kao i ime biblioteke, preko puta prozora, Vladimir Gaćinović, koji je u Parizu drugovao sa usamljenošću Tina Ujevića.
U posjeti sa tetkom ostadoh duže. Potvrda bajke o siročetu koje traga za nježnošću. Na prozoru se smiješe kaktus i žara.
Raduje kratka SMS poruka iz Sarajeva.
Ponedjeljak,12.oktobar 2009.
Zbog hladnoće u ranim jutarnjim satima ustajem. Nije moguće zagrijavanje prostora visokih plafona i poda koji na trski počiva. Uključila na maksimum TA peć. Opet zaspala. Nakon kasnijeg buđenja pozvala propuštene telefonske pozive, i prijatelja iz susjedne države, koji odlazi na put u drugu susjednu državu. Ušuškana u džempere snatrim nad stihovima savremenog crnogorskog pjesnika. Lijepa poezija. Vara me vlastita rečenica u oblikovanju i pisanju kritičkog osvrta. Praštam pošto nije namjerno iz koristoljublja. Katarzično. Nižu se slike. Svjetlost protiv mraka. Zašto se morao dogoditi požar u kome je nestala knjiga poezije Nikole Tesle. Pitanja bez odgovora sa danom odmiču u noć.
Odgovarajući na poziv bivšoj učenici, darovitoj pjesnikinji sugerišem da razmisli o predloženom načinu u oblikovanju njene knjige. Zasmije slika mog sklanjaja, prije neki dan u prvi butik, od učenika koji na ulici traži odgovor zbog čega još ne radim u školi.
Prijatno zvuči u popodnevu glas gosp. Mirjane Rakela iz Praga, kao iz bliskog susjedstva u djetinjstvu, uz čaj i kafu.
Pakao se produžava varijacijama epiloga. Počevši od pucnjave iz krvave igre zločeste djece sa brda i doline. Iz međusobnog ubijanja sukobljenih, žrtve su svi.
Utorak,13. oktobar 2009
Prije roka steže zimska hladnoća. Ovdje, tamo i svugdje, izgleda. Olimpijska božanstva se rasrdila na zle ljude. Stoga je snijeg iznenadio i one utopljene u iluzije i snove bez pokrića.
Snijeg sarajevski nekada je bio radost. Trčeći,z agrljeni od Filozofskog fakulteta preskakali smo sniježne dine. Brojali neizbrojive pahulje, poljupce u stihovima.
Sada je gorko, slušajući sa TV-a kolegu. Ne apostrofira li, uzaludno, krivce i žrtve zbog zatvaranja pozorišta u Mostaru. Poznato je da je pakao tamo gdje nema umjetnika. Tad se agresivnošću nameću takozvani umjetnici sa estradnom patetikom. Caruju međusobnim nagrađivanjem u lažnom rodoljublju. Smućuju i onako mutno. Pakao se produžava varijacijama epiloga. Počevši od pucnjave iz krvave igre zločeste djece sa brda i doline. Iz međusobnog ubijanja sukobljenih, žrtve su svi. Posebno su žrtve oni koji ne prihvataju tuču i trgovinu mrtvima i živima. Ko je odgovoran za rušenje, ubijanje, nestajanje? Pozorište sa kraja paklenog XX vijeka produžava se u XXI-om .U peripetijama sijanja straha,’matematičari’ prebrojavaju kosti iz masovnih i pojedinačnih grobnica.Razigrana djeca u luksuznim, evropski opremljenim vozilima zbore o blagodetima mira. A mladi sanjaju o odlasku u Atlantidu po mjeri pravih vrijednosti i mogućnosti stvaranja radom bez ucjenjivačkog, najamničkog statusa. Alkohol ili droga rastura domove.
Ko još umije da nađe izlaz, spas u poeziji? Možda je taj i sretan. Malo je čitalaca.
Postajem li ovisnik od SMS poruke iz Sarajeva?!
Srijeda,14.oktobar 2009.
Sunce granulo. Mada, zubato,l akše se diše. I prijatelj u telefonskom razgovoru sa granice dvije države zanemaruje lični i opšti kalenadar. Razumijem moju devedesttrogodišnju tetku iz Sarajeva koja mi telefonski kazuje da mora brzo ići za Dubrovnik. Njena duhovnost i žudnja za ljepotom ne posustaju. Uprkos starosti i bolesti. Za poštovanje. Želim da joj pomognem. Dubrovnik je metafora za ublažavanje mnogih bola.
Sa prozora napuštene kuće preko puta, kao da maše susjeda Marija. Dogovara sa mojom roditeljkom o bodu pletiva u kroju košulje. Marijine kćeri Zorica i Ankica bile su obučene kao vile iz bajke. Zorica je otišla u Beograd da studira psihologiju a Ankica u Zagreb na studij glume. Marija je često u Igalu zajedno sa mojom roditeljkom bila na rehabilitaciji. Iz Sarajeva sam stizala u posjetu. Volim ih kao i prije. I više. List, zraci, prolaznici. Privilegija u radosti gledanja. Dobro je dok si na zemlji. Ispod zemlje nema ničega. I bez dijela tijela, ako imaš dušu, ako si na zemlji imaš privilegiju radosti u moći gledanja. Dahom stiha, zanemaruješ Danteovo upozorenje sa vrata pakla. Pišem.
Četvrtak,15.oktobar 2009.
Četvrtak je poseban pijačni dan. Pogled, ne hoteći, pada na trag od rafalne pucnjave na plafonu.Jeza.Roditeljka prisebnije razgovara sa policajcima koji mirišu na alkohol. Zapisnik je napravljen. Nisam ga vidjela, ni u miru. Malo je falilo da odem ispod zemlje, ali nekim čudom nisam. U Sarajevu je otišao pod zemlju kolega susjed do ulaza gdje je moj stan. Nedužan,j edna od žrtvi krvave igre. Tajna. Možda je taj neko, i kasnije, vodio igru tjeranja siročeta iz roditeljkinog stana. U planetarnoj bolnici, ludnici, balkansko odjeljenje prednjači neriješenim slučajevima uzročno posljedičnog lanca nasilja. Ima li igdje riječ da svakom stvoru pruži malo prostora za život? Bez nasilja i zavisti od biblijskog koda. Zaobilazim pijacu .U četvrtak, prije nekolike decenije divio se Oskar Davičo. Zanimali ga autentični likovi sa okolnih sela. Na čas književnosti u gimnaziju stigao, zahvaljujući publicisti i književniku porijeklom iz ovog kraja Čedu Kisiću. Sa zadovoljstvom početnog profesorskog elana tumačila sam Daviču značenja lokalnih riječi. Nema više te pijace. U sporednoj ulici, u kratkom susretu, poznanica iz djetinjstva budi sjećanje na izviđačko kampovanje na Lastovu. Podsjeti na moj plač na pjeskovitom ostrvcu zbog odbačenih starih magaraca, sa kojima sam dijelila sendvič. I kao dijete želim da produžim drugom biću moć gledanja. Bilježim podatke za dopunu u tekstu pjesnikinje bivše učenice, nakon uvida u njen sjetni lijepi osvrt o radu literarne sekcije.
Petak,16.oktobar 2009.
Blizu kraj sedmice. Vrti se CD-e Bahovih fantazija. Putovala bih. Nemam vize ni druge mogućnosti. Osim međunarodnih telefonskih veza. I mašte u gledanju iz kamenja, trave, sa ulice. Nemam viška jednu sekundu. Pišem kao da putujem. Zraci trošnog,otimanog doma griju. Ublažavaju haos u procesu izvrtanja strana svijeta i kamena. Sunce obećava lijep dan. Poštar. Raduje pismo.
