Subota, 7. lipanj 2008. godine
Kiša navlači olovne boje nad Zagrebom. Lončić kave i prva jutarnja cigareta. I kao uvijek, kada se budim s rominjavim zvucima, mislim kako je sigurno Markez, baš jednog takvog mokrog i sivog jutra, zapisao prva slova Sto godina samoće.
Ovaj put uz te misli osjećam buđenje leptirića u trbuhu zbog ponosa što kiša nije odgovorila novinare od dolaska do Kamenitih vrata, jednog od simbola Zagreba. Taj simbol HND je odabrao kao simbolično mjesto prosvjeda zbog premlaćivanja metalnom šipkom novinara Duška Miljuša. Novinar, koji više od 20 godina prati ružnu stranu ljudskih karaktera, a koja nerijetko rezultira osmrtnicama, nedavno se i sam našao na tim stranicama. Čitulju, kao jasnu mafijašku poruku, dala je objaviti sestra jednog od ubijenih pripadnika zagrebačkog podzemlja, o kojima je Miljuš pisao. Miljuš, razbijene glave i slomljene ruke, leži na Rebru. Ne znam koliko zbog potresa mozga čuje pljuštanje kiše koje nije spriječilo nekoliko stotina novinara da se protestno od Kamenitih vrata upute na Markov trg, sjedište Sabora i Vlade, mjesto na koje se više ne pripuštaju gnjevni ljudi. Gnjevni zbog gladi, gnjevni zbog ponižavanja, gnjevni zbog metalnih šipki i bejzbol palica.
Nedjelja, 8. lipanj 2008. godine
Pretučeni Miljuš, zadnji u nizu pretučenih tridesetak novinarki i novinara od devedesetih na ovamo, dno je na koje je pala novinarska struka u Hrvatskoj. Na tom je dnu i Slobodna Dalmacija, čiji je vlasnik Nino Pavić i glavni urednik stanoviti Željko Kržulj. Kažnjavaju opomenama pred otkaz četvoricu urednika i komentatora zbog otvorenog pisma u kojem Pavića prozivaju da proda Slobodnu nekome ko neće ponižavati novinare i Split. Pavić od četvorice traži ispriku, kao i od HND-a, koji ih je uzeo u zaštitu.
Legendarni Ćićo poslao je ispriku i u njoj Paviću poručio: "Oprosti kume ća sam u jednom momentu promislia da imam posla s čovikom koji će shvatit ća s priseljenjem redakcije čini Splitu, nama koji držimo do tradicije i koji to priseljenje shvaćamo ka devastaciju grada i ka najveći barbarizam. Toliko iz kišovitog Splita, mora od olova i neba od borova".
Ponedjeljak, 9. lipanj 2008. godine
Kišilo je toga dana i u Beču. Ali Hrvatska je uspjela izboriti pobjedu nad Austrijancima. Kockasti navijači pjevali su i slavili, ali i sasuli pregršt kritika na račun igre Bilićevih vatrenih, koji su pokisli napustili stadion.
Utorak, 10. lipanj 2008. godine
Kiša, što Hrvatsku potapa, kao da je s naplavinama povratila i staru hrvatsko-srpsku priču o isprikama. Srbijanski predsjednik Boris Tadić zatražio je od političkih lidera susjednih zemalja ispriku za zločine što su počinjeni nad Srbima. Hrvatski premijer Ivo Sanader se odbio ispričati jer bi to, kako je kazao, značilo da su svi jednaki, a nisu, nije ni on. Dobio je priliku da se ispriča, primjerice hrvatskim Srbima za takozvano humano preseljenje. Imao je priliku za proslaviti se, ili kako bi to Ćićo rekao: "Mogao si ispasti gospodin koji je prominia odluku o priseljenju čim si uvidija koliko je to svita zavilo u crno, ali to te niko ne more naučiti. Ili jesi, ili nisi. Ti očito nisi".
Srijeda, 11. lipanj 2008. godine
Kad li će napokon sunce zasjati nad Makarskom? Tako se mogao zapitati vlasnik i glavni urednik Makarske kronike, Anđelko Erceg, nakon što je policija upala u redakciju tog tjednika a u potrazi za identitetom čitatelja koji su u žaru negodovanja zbog odluke poglavarstva grada da se znamenita šetnica uz more pomakne, kako bi neki tamošnji tajkuni mogli graditi nadomak pomorskom dobru, zaprijetili da će padati glave.
Zbog prizivanja sunca nad Sarajevom, svojedobno je skoro zabranjeno prikazivanje Kusturičinog filma Otac na službenom putu. Erceg, kojega je svojedobno pretukao i jedan tamošnji sudac, a sada odvjetnik nekih od pripadnika kriminalnog miljea, izjavio je da je vrlo simptomatično kako je pravosuđe brzo kada treba novinarima začepiti usta, a sporo kada je u pitanju zaštita novinara.
Četvrtak, 12. lipanj 2008. godine
Metamorfoza hrvatskih građana u kockaste navijače vatrenih nastavljena je uoči utakmice s moćnim njemačkim timom. Crveno-bijela lica i odjela hrvatskih navijača, ili pak žuto-crno-crvene irokeze euforičnih Nijemaca, vratili su mi sliku žena kanarinki. Tako su naime Britanci nazivali žene koje su radile za II svjetskog rata u tvornicama oružja i kojima je zbog raznih trovanja kosa bila narandžaste, a lice žute boje, a kiša ih nije mogla saprati.
Petak, 13. lipanj 2008. godine
