Dostupni linkovi

Vanredna vijest

Juli je najokrutniji mjesec


Enver Kazaz
Dnevnik za Radio Slobodna Evropa vodio Enver Kazaz, profesor južnoslovenskih književnosti 20. vijeka na Filozofskom fakuletu u Sarajevu

Subota, 10. juli
Juli je najokrutniji mjesec u BiH, da parafraziram čuveni stih T. S. Elliota, jer u julu 1995. godine za svega dva-tri dana Karadžićeva i Mladićeva armada ubila je preko 8.000 Bošnjaka i drugih nesrba u Srebrenici. Međunarodni sud za ratne zločine u Hagu svojom presudom tu je činjenicu proglasio genocidom. Republika Srpska jedini je prostor na svijetu čije institucije ne priznaju genocid u Srebernici, baš zato što su ga one i izvele. Za genocid ne može, pisao sam to u više navrata, biti odgovoran isključivo pojedinac, nego ideologija, politički subjekti, institucije sistema, vojska, policija, paravojne formacije, a onda i mnogi pojedinici koji su na različite načine bili uključeni u njegovo izvođenje. Poricanje geonocida praksa je koju je u Republiku srpsku instalirao Karadžićev SDS, a do krajnosti je razvio Milorad Dodik, kojeg se zbog toga mora označiti postdejtonskim milošević-karadžićevskim ideološkim klonom. Jer, negirajući geonocid, Dodik, ustvari, obavlja njegovu završnu fazu i time nastoji sačuvati ideološko nasljeđe pomenutog dvojca .
Nakon što je Skupština Republike Srbije donijela Rezoluciju o genocidu u Srebrenici, izbjegavajući da ga tako i imenuje u njenom tekstu, a pozivajući se pri tom na na presudu Haškog tribunala, BiH je ostala jedina evropska zemlja bez takvog dokumneta. Baš zahvaljujući Dodiku. Sjetimo se, za zločine nad Bošnjacima, kad je vidio izvještaj Komisije Vlade Republike srpske o Sreberenici, izvinuo se prije nekoliko godina Dragan Čavić, tadašnji predsjednik ovog bosanohercegovačkog entiteta. I izgubio naredne izbore, i smijenjen je s mjesta predsjednika SDS-a, i od strane srpskog radikalnog i militatnog etnonacionalizma na vlasti demoniziran je na javnoj sceni te proglašen nacionalnim izdajnikom.
Ovih dana Dodik iznova, po ko zna koji put, negira genocid u Srebrenici, tvrdeći da je to zločin kojim su se Srbi osvetili Bošnjacima za ubijanje srpskih civila u naselju Kravice. BiH nema zakon o zabrani negiranja geonocida, baš zbog i opstrukcije SNSD-ovih političkih podanika u državnoj Skupštini.
Dodik je karadžićizirao cijelu zemlju. On je taj koji Srbe, Bošnjake, Hrvate, i sve nacionalne manjine, te one građane koji se izjašnjavaju kao Ostali, svo, dakle, stanovništvo ove nesretne zemlje nastoji svojim militantnim etnonacionalizmom držati u stanju potpune etnonacionalističke mentalne okupacije.
Ne dozvoljavajući bosanskim Srbima, a i svim drugim etnijama u BiH, da se suoče sa prošlošću - on zakiva ovu zemlju u stalno obnavljanje ratne mržnje.
Od nje živi, na njoj politički postoji, preko nje hrači Republiku srpsku, pretvarajući je u svoj feud.
Iscjeliteljska moć suočenja sa prošlošću omogućila bi ovoj nesretnoj zemlji toliko žuđenu katarzu i otvorila konačno proces pomirenja. Ali, to bi učinilo mrtvom militantni etnonacionalizam dodikovskog tipa. Karadžićizirani Dodik otišao bi odmah u političku prošlost a zasigurno bi zbog negiranja geonocida bio isključen iz društva, kažnjen za svoju bezočnost.
Cijeli dan traju pripreme za sutrašnju sahranu 775 žrtva srebreničkog genocida. Dostojanstveno je kolona kaminona sa njihovim posmrtnim ostacima prošla Bosnom. A SDS je, baš danas, dodijelio petrovdansku lentu, političko odlikovanje Krajšniku i Karadžiću.
Juli je najokrutniji mjesec u BiH. Dodgodi li se išta u vasioni kad čovjek kolje čovjeka, tako nekako pisao je u svom romanu o ratu jedan bosanski pisac, pomaknu li se zvijezde, ispadne li kosomos iz svog reda. Šta se dogodi u svijetu kad se nagrađaju ljudi koji su osmislili genocid, postavili kulturnu matricu za njegovo moralno opravdanje i prihvatljivost, stvorili ideološke okvire za njega, operacionalizirali ga u politici i institucijama sistema kojima su rukovodili. Šta se, zaboga, dogodi u svijetu kad takvi ljudi dobiju priznanja za političke zasluge i budu uzdigunuti u etnoheroje.
Ovoj zemlji, uz pono šta drugog, vitalno nedostaje zakon o denacifikaciji i zabrani negiranja genocida, jer na moral i ljudsko dostojanstvo nema više smisla se pozivati. Otud ne dolazi nikakva nada.
Ovoj zemlji vitalno nedostaje zakon o denacifikaciji i zabrani negiranja genocida, jer na moral i ljudsko dostojanstvo nema više smisla se pozivati.

Nedjelja, 11. juli
Teče televizijski prenos ukopa 775 žrtava geonocida u Potočarima. Petnaest je godina prošlo od te stravične tragedije. Sve televizijske kuće u BiH, osim Televizije Republike Srpske, imaju poseban program posvećen petnaestogodišnjici genocida. U Potočare je došlo preko 50. 000 ljudi i nekoliko političkih delegacija iz regije i Evrope, nekoliko, birkoratskim jezikom rečeno, „uvaženih visokih gostiju“. U Sreberenicu je došao i predsjednik Srbije Boris Tadić. A niko iz Republike Srpske. Tadiću se pred televizijskim kamerama obraća jedna od srebreničkih majki kojoj je prije petnaest godina ubijeno više članova porodice. Ona od srbijanskog predsjednika traži iskrenost u suosjećanju. Traži to zbog budućnosti i kako kaže: „Da opet budemo dobri komšije“. Uvijek imate moju iskrenost, tako je odgovorio Tadić. Ne mogu znati šta misli i osjeća, ali na njegovom licu sve vrijeme dok ga snima kamera, čini mi se, može se vidjeti patnja i bol. Čini mi se - iskrena patnja i bol.
Je li došao trenutak za veliku katarzu, pitam se. Hoće li Srebrenica uistinu od simboličkog toposa najtežeg od svih zločina postati grad pomirenja. Tadić djeluje odlučno kad kaže da će kao predsjednik Srbije učiniti sve da uhapsi Mladića. Djeluje ljudski iskreno, kad na pitanje šta bi mogao poručiti onima kojim poriču genocid odgovara: „A šta da kažem takvim ljudima“. Akcenat je na ovom „takvim ljudima“. Niko nije tako precizno definirao Dodika, kao Tadić u ovom trenutku. Je li Dodik sa svojim negiranjem genocida izašao iz prostora svakog oblika ljudskosti.
Srebrenica je topos na kojem naša civilizacija i danas polaže svoj moralni ispit. U tom gradu je u julu 1995. godine ona poništila sve svoje norme. Ima li snage petnaest godina poslije, da ih povrati? Hoće li civilizacija pobijediti kradžićiziranu dodikovštinu kao anticivilizaciju? Hoće li se u Srebrenici nakon genocida dogoditi mirocid, kako sam bio siguran prošle godine, dok smo tamo na okruglom stolu diskutirali sa sjajnim italijanskim profesorima i studentima iz Genove u okviru programa „Sedmica sjećanja“.
Tad su mi u Srebrenici, tužnoj, razorenoj, tragičnoj, u gradu mirocida, gdje Bošnjaci i Srbi sirotinjski žive u paralelnim svjetovima, u paralelnim društvenim normama, u paralelnim simboličkim imaginarijima koji oblikuju kolektivne identitete, u pralelnim interpretacijima povijesti, u paralelnim sjećanjima na genocid, tada su mi navirali stihovi iz „Posmrtne rehabilitacije Tadeusza Różewicza: „Mrtvi se sjećaju/ naše ravnodušnosti/ Mrtvi se sjećaju/ našeg ćutanja/ Mrtvi se sjećaju/ naših riječi... / Mrtvi nas neće rehabilitovati“.
Je li moguće u njihovo ime, zato što, kako kaže Meša Selimović, „živi ništa ne znaju, poučite me mrtvi“, da Srebrenica postane sve ono što danas nije: mjesto susreta i pomiranje, mjesto ukidanja granica među bosanskohercegovačkim etnijma, granica koje je u ratu povukao genocid, masovni zločini, urbicid, kulturocid, a u miru istrajnim radom učvrstila rigidna etnonacionalistička ideologija i s njom usklađen model kolektivnog pamćenja, mjesto, dakle, u kojem će život pobijediti smrt, pravda zločin, etika etnonacionalističku ideologiju, civilizacija barbarstvo etnonacionalističkih moćnika?
A iznad ovih skpetičnih pitanja lebdi grozomorna činjenica. Milorad Dodik je jučer otkrio bistu generalu Vojske Republike srpske Momiru Taliću, odgovornom za pozante ratne prijedorske logore. I on i SDS povukli su ovih dana nekoliko političko-siomboličkih gesti kojima su ne samo negirali geonicocid nego su se i direktno narugali žrtvama i svima onima koji nakon strašne ratne tragedije nastoje graditi kakav-takav mir. Ovdje je mir produžetak rata političkim sredstvima.
Ali, nad žrtvama geonocida lebdi još jedno teško pitanje s kojim će se Bošnjaci tek suočiti. Lebdi, naime, pitanje: da li se žrtve smiju instrumentalizirati u mizerne dnevno-političke svrhe i golu pragmu političkih elita? Koliko je tome doprinio svojim gvorom danas u Srebrenici reis Cerić, ne znam da li će se iko pitati sutra u ovoj nesretnoj zemlji, u kojoj politizacija ratnih trauma kao da je okupirala cijelu beznadežnu budućnost.

Ponedjeljak, 12. juli
Počinje sedmica svakodnevne patnje u trogetoiziranoj BiH. Patnja se automatizirala i postala egzistencijalnom normom, modelom podnošenja života, a u BiH traje surova predizborna kampanja. Tzv. normalni, civlizirani svijet raspravlja o tek završenom Svjetskom fudbalskom prvenstvu. Mene je oduševljavala igra Njemačke, mlade reprezentacije u kojoj su osim Nijemaca igrali Poljaci, Turci, Brazilci, i koja je igrala kreativno, otvoreno, ponekad podsjećajući na davnu mađarsku Laku konjicu, o kojoj odlično piše Božo Koprivica u neki dan objavljenoj knjizi „Samo Bogovi mogu obećati“. Božo, kiševac i partizanovac, piše eseje o fudbalu, o svjetskim prvenstvima, a ona su mu povod da nadahnuto govori o povijesti, o totalitranim političkim sistemima, o kulturi, jer fudbal, po njemu, preko svojih genija usisiava u sebe cjelokupno povijesno i kulturno polje. Božo ima vanserijsku esejističku imaginaciju, sposobnost da spaja naoko nespojive stvari, razdaleke, vrlo udaljene feonemene. Zato je on pjesnik u eseju. On, Božo Koprivica, jedno od onih prijateljskih imena iz Beograda zbog kojih život ovdje postaje makar za zrnce podnošljiviji. Kako u ratu, tako i danas u ovm psedomiru.

Utorak, 13. juli
Čitav dan sam na fakultetu. Traje sezona lova na studentsko znanje. Tako, naime, zovem ispite, otkad su vlasti u BiH nametnule bolonjski proces ovdašnjim bijednim univerzitetima. Univerziteti su, pogotovu oni društvenih i humanističkih znanosti, postali kovačnicama novog, arhaiziranog, klerikaliziranog, repatrijarhaliziranog, geotoiziranog etničkog identiteta. I univerziteti su kao i sve drugo u BiH etnički podijeljeni. No, da li je moguće znanje pretvoriti u etničku disciplinu za bildanje onog tipa kolektivnog identiteta koji odgovara moćnicima na vlasti. Visokoškolska, kao i ukupna obrazovna praksa u BiH pokazuje ne samo da je to moguće, nego i da postaje novom znanstvenom normom. Nedavno je Nenad Veličković odbranio izvanrednu doktorsku disertaciju o nacionalizmu u čitankama koje se primjenjuju u troetničkom bosanskohercegovačkom školskom sistemu. Srpski, hrvatski i bošnjački školski sistem u BiH, dokazuje Veličković, inificiran je etnonacionalizmom, postajući prostorom unutar kojeg etnonacionalisti umnožavaju svoje rigdine ideologije. Mala i nemoćna su mjesta otpora tom procesu. Ali tim dragocjenija i privlačnija, jer u stanju totalitarne društvene svijesti na marginama, u subverzivnoj i disidentskoj gesti manjine, nastaje ono najkreativnije i najbolje i u nauci, i u umjestnosti. U centru, pak, tamo gdje caruje etnonacionalistčka kanonska norma većine oživljava duh Andrićeve priče Pismo iz 1920. Zato su Andrića toliko i napadali, zato jer su se znanstvenici-moćnici prepoznali u ovoj priči.

Srijeda 14. juli
Razgovaram sa prijateljem Davorom Beganovićem, profesorom na Bečkom univerzitetu, o velikom znanstvenom projektu koji će od jeseni krenuti u realizaciju na univerzitetu u Konstanzu. Davor je u ratu protjeran iz Banjaluke, doktorirao je u Njemačkoj, na Kišu, a nedavno je objavio odličnu knjigu eseja pod naslovom Poetika melankolije. On, uz još nekolicinu mlađih znanstvenika i znanstvenica iz perspektive poststrukturalističkih kosih čitanja vrlo utemeljeno i argumentirano piše o savremenoj bosanskohrecegovačkoj književnosti. Ta se književnost raspala, kao i bivša nam zajednička država, ali najbolji autori i autorice, slažem se s Davorom, grade njeno hibridno, pluralno, poetičko iterkulturno jedinstvo. Melankolija je taj osjećaj koji ih spaja. Melankolija i nostalgija. Ja sam, međutim, sve više i sve odlučnije sklon pobunjeničkoj energiji nekoliko studenata Filozofskog fakulteta u Sarajevu okupljenih oko časopisa Sic. Njihova pobunjenička gesta podsjeća me na ono doba osamdesetih prošlog stoljeća, kad smo, kao studenti, gledajući kako kriza iznutra razara sistem titoizma i njegovog soft komunizma, ismijavali tadašnje moćnike. Danas, međutim, znam, taj soft komunizam bio je naivan u svojoj totalitarnosti u odnosu na metode mentalne okupacije sadašnjeg, diktatorskog, militantnog etnonacionalizma. A tzv.demokratija je samo dokaz da totalitarna većina može vladati nad liberalnom manjinom i da, što bi reako Bela Hamvas, o istni se ne može raspravljati većinom glasova. Većina je samo dokaz snage prevare koju moćnici uspješno odražavaju kako bi opstali na vlasti.

Četvrtak 15. juli
Ovo je godina izborne kampanje, pa je prošlost postala još krvavijom, a komemorativni rituali kojima ideologija bilda povijesno etnopamćenje još više pokazuju sav prostakluk političkih elita
Idem na areodrom da dočekam moju Minu Ferizbegović, koja se vraća iz Kazahstana sa matematičke olimpijade. Tamo je bosanskohercegovačka ekipa osvojila dvije bronzane medalje, a Mini je nedostajao samo bod do bronze. Vrijedni, marljivi i samozatajni Dino Oglić pirpremao je bez bilo kakve novčane naknade bosanske srednjoškolce i srednjoškolke za olimnpijadu. Oni su uz mizernu pomoć države napravili ovaj rezultat. Evo imena tih sjajnih mladih ljudi. Uz Minu, čiji sam ponosni tetak, u bosanskoj ekipi su bili Rijad Skrobo i Admir Beširević, osvajači bronzanih medalja, te Adnan Ademović, Ratko Darda i Harun Hindija. To su učenici koji postižu nemoguće u urušenom školskom sistemu u kojem se na jednoj strani odvija proces segregacije, a na drugoj asimilacije. Zato se Dini Ogliću i ovoj ekipi klanjam do zemlje, zato jer su drugačiji, jer znaju, muktrpno rade, jer se nisu predali općoj destrukciji svih vrijednosti u ovoj zemlji.

Petak 16. juli

BiH je zemlja ritualizirane komemorativne etnopolitike i etnokulture kojima je cilj izgraditi novi, kolektivno-autoritarni koncept troetničkih ideniteta. Komemorativnost je pri tom potpuno prisvojena od ideologije na vlasti. Zato su sve žrtve rata u BiH izgubile svoju ljudsku pojedinačnost i postale etničkim statističkim podatakom, a smrt nije više metafizički čin, nego politička činjenica. Komemorativnost politike uslovljava nemogućnost da se trogetoizirano bh. društvo emancipira od prošlosti. Krvava prošlost postala je mjerom svake projekcije sadašnjosti i budućnosti, njihovim okupatorom. A ovo je godina izborne kampanje, pa je prošlost postala još krvavijom, a komemorativni rituali kojima ideologija bilda povijesno etnopamćenje još više pokazuju sav prostakluk političkih elita, sav njihov realpolitički, pragmatični makijavelizam. Tri komemorativne etnonacionalističke ideologije čine rat nezavršenim, jer u miru nastoje ostvariti ratne ciljeve. Tako se rat neprestano obnavlja i traje u etnopolitici i etnokulturi. Juli će uistinu u još zadugo biti najokrutniji mjesec u BiH.

*****
Profesor Enver Kazaz nedavno je bio i gost Mosta Radija Slobodna Evropa, o čemu, ukoliko vas zanima, možete pročitati u tekstu: Kada će biti napisan pravi roman o Srebrenici
XS
SM
MD
LG